Nakon odličnog romana “Krvava čestitka” iz 2022. godine, koji je jako dobro primljen od strane čitalačke publike i književne kritike, autorica Mirjana Mira Sušić ove godine objavila je svoj drugi roman “Proljeće kada je umrla Viktorija”. Izdavač drugog romana je “As Oglas” iz Zvornika na čelu sa direktorom Dejanom Spasojevićem sa kojim je autorica sarađivala i na prvom romanu. Spisateljski opus Mirjane Sušić je zanimljiv po mnogo čemu, a između ostalog zbog toga jer je na tragu misterije, trilera i horora, spojenog u realnu priču i svakodnevnicu običnog čovjeka. Mirjana je svoju novu knjigu promovisala u Zvorniku, gradu u kojem živi i radi, a u planu je da svoj novi roman predstavi čitalačkoj publici i u drugim gradovima BiH i regiona. O svojoj spisateljskoj karijeri, stvaranju, ali i onim stvarima koje nisu vezane za književnost Mirjana Sušić je razgovarala sa novinarom magazina Buka.
Kako je nastajo tvoj drugi roman i da li je tvoj drugi roman žanrovski sličan prvom romanu koji je kombinacija trilera, horora i drame?
Pisanje romana “Proljeće kada je umrla Viktorija” počelo je prije par godina, ja imam običaj da kažem da imam te neke svoje rukopise u rasulu koju čekaju neki trenutak da ih sklopim u jednu cjelinu, pišem jako sporo ne forsiram ništa i pisanju svakog mog romana prethodi mnogo bilješki koje mi se javljaju u nekim sasvim običnim sitauacijama. Drugi roman se skroz razlikuje od prvog prvi je jedan triler sa mnogo akcije likova, dijaloga drugi roman je više priča toka svijesti, ono što je zajedničko u oba romana su te unutrašnje borbe koje svaki čovjek vodi sa sobom. U prvom romanu desila se prevaga tame nad svijetlošću u drugom romanu junakinja je izgubljena u najmračnijim lavirintima sopstvenih ambisa koji prijete da je zauvijek zadrže u svojim odajama ali ona i u onim trenucima kada se za svaki udah naljudskom snagom bori samo o svijetlosti mašta. Ono što se kroz cjeli roman provlači su unutrašnje borbe koje svaki čovjek vodi sa sobom, ljudi su često skoni da osude nečije postupke a rijetko se upitaju za razloge, ne smijemo sebi davati ulogu sudije niko od nas ne zna kakve borbe vodi neko drugi sa sobom ponekad se i sami izgubimo u sopstvenim borbama uvjereni da je to nemoguće na poznatom tlu a upravo to poznato tlo zna se pokazati kao ogromna nepoznanica, ljudi su često sopstveni tamničari i put ka povratku sebi težak je, ako ne možemo pružiti podršku i pomoći ne smijemo ni osuditi. Ta unutrašnja stanja ljudi duša i psiha meni su neiscrpan izvor inspiracije. Kroz moje pisanje pokušavam da ohrabrim ljude koji prolaze kroz neke teške životne situacije da ne odustaju da posle svake oluje dođe sunce, da se svaki mrak završi svitanjem da koračaju koliko god teško bilo malim koracima sigurno će uspijeti sebe u sebi da pobjede. Ako moje pisanje na neki način pomogne makar jednom čovjeku ja znam da sam na dobrom putu.
Imala si nekoliko promocija ovog romana. Da li si zadovoljna odzivom čitalaca na promocijama?
Kada je moj drugi roman ugledao svijetlo dana odlučila sam da ću da pravim više promocija i da promovišem i prvi jednostavno smatram da živimo prebrzo u ovom vremenu modernih tehnologija i da je taj živi susret sa čitaocima od izuzetne važnosti. Moja prijateljica Jovana Čebo iz Malog Zvornika, autorka romana “Kazni ga zaboravom” i “Ožiljci na duši”, i ja došle smo na jednu sjajnu ideju da pravimo zajedničke književne večeri na kojima ćemo promovisati naše romane. Ta ideja je naišla na predivne reakcije kod ljudi imale smo par promocija i imamo nove zakazane u narednom periodu večeri su bile zaista predivne ispunjene toplinom i prijateljstvom, ljudi su nas stvarno lijepo dočekali, promocije su bile posjećene i ponjele smo predivne utiske i sklopile nova prijateljstva.Ja imam običaj da kažem da knjige spajaju ljude i stvaraju najdivnija prijateljstva.
Ti si aktivna i kao pisac i privatno. Prošle godine si „digla sidro“ i otišla u Crnu Goru odraditi sezonu. Kakve impresije nosiš iz Crne Gore?
Ja sam osoba koja je naprosto zaljubljena u more, sunce, ljeto volim toplotu dijete sam sa planine ali sa zimom se nikada nisam sprijateljila. Sezonski posao je jedno jako lijepo i zanimljivo iskustvo susret sa nekim drugačijim jelima i načinom spremanja susret sa ljudima različitih mentaliteta koji dolaze na odmor. Imala sam običaj da kažem ma koliko dan da je naporan nekad kada pogledam u to nepregledno plavetnilo sve je lakše.
Misliš da je za pisca ponekad i dobro da započne poslove koji nemaju veze sa pisanjem, kako bi došli do novih ideja za roman i inspiraciju?
Ja uvijek kažem da su ljudi i njihove životne priče nepresušan izvor inspiracije za svakog ko piše. Posao koji radim nema veze sa onim za šta sam se školovala po struci sam Diplomirani ekonomista, nesuđeni psiholog psihologija me oduvijek fascinirala ali sam sticajem nekih okolnosti posle srednje škole otišla umjesto psihologije na ekonomiju. U struci sam kratko radila život me odveo nekim drugim stazama. Posao koji trenutno radim nema nikakbve veze sa mojom strukom ali ja uvijek kažem da svaki posao treba da radimo sa ljubavlju i onda nam i naporan dan lakše pada. Nikom u životu ne cvijetaju ruže svaki dan ali stazu cvijeća znamo da cijenimo tek onda kada prođemo stazu trnja inače bi nam bila obična.
Ti u Zvorniku radiš poslove koji ti nekad oduzimaju puno vremena. Kako stižeš napisati roman i to ne bilo kakav roman jer ti si po mišljenju mnogih koji čitaju tvoje romane jako talentovana u polju pisanja?
Hvala puno na ovako lijepim riječima drago mi je što moji romani laganim korakom nalaze svoj put do čitalaca ja ništa ne forsiram smtram da je uspijeh stvoriti put tamo gdje ga nema i ostaviti svoj trag korak po korak. Ja imam običaj da pišem crtice koje mi padnu na pamet dok sam na poslu, u šetnji, prodavnici jednostavno ideje mi dođu spontano a pišem obično posle ponoći ne spavam puno kada pišem jednostavno se izgubim u riječima i izgubim pojam o vremenu.
Obrađuješ one mračne strane čovjekovog karaktera, zašto te zanimaju te teme i da li postoji autor na koga se ugledaš?
Kada tama odgurne svijetlost u stranu to u početku i ne izgleda strašno ljudi to možda shvate i bezazleno ali sa tamom se nikada ne treba igrati ona ne dolazi da vam bude podstanar nego gospodar ona ne zna za podjelu terirorije i želi sve za sebe. Borba između anđela i demona u čovjeku je ono sa čime se svako živo biće susreće moramo biti oprezni dok zalivamo cvijeće sopstvene duše da nije neki korov zalutao tu jer ako ga na vrijeme ne isčupamo on će polako da uništi sve ono što cvijeta. Ono što čovjek više hrani to će da preovladava, a samo onaj ko je jednom pobjegao iz vlastitog ambisa zna da drugu priliku neće dobiti ako mu dopusti da ga ponovo povuče nazad odlasci od sebe su najteži i najtužnija nedostajanja ali čovjek sa vjerom u srcu može sve i svaki korak vjerom načinjen neće biti onemgućen. Ta unutrašnja stanja ljudske duše i psihe u raznim životnim sitauacijama inspirišu me. Ima mnogo pisaca koje poštujem ali ne želim da podsjećam na nekog jednostavno gradim i tražim neki svoj stil i kada griješim moje je iz svake greške nešto naučim nije uvijek lako ali je lijepo.
Da li bi mogla da zamisliš život bez pisanja i književnosti?
Čitanje je za mene jednostavno način života od kada znam za sebe volim knjige imam i malu kućnu biblioteku ne mogu da zamislim život bez knjige. Pisanje je sklonište u neki drugačiji izmaštani svijet, pisanje je obaveza koju imaš prema likovima koje stvoriš da njihovu priču ispričaš do kraja, poreba da pošaljemo neku ohrabrujuću i lijepu poruku ljudima da im unesemo radost i razonodu u život kada našu knjigu drže u rukama. Ljubav i lijepa pisana riječ čine ovaj svijet ljepšim mjestom za život.
I za kraj, ima li neka knjiga koja je toliko posebna da bi je ponjela na pusto ostrvo a koju si pročitala već nekoliko puta? I zašto ti je taj pisac omiljeni autor?
Ja nikako ne bi mogla da se odlučim za jednu knjigu ja bi na pusto ostrvo otišla sa koferom knjiga ali ako moram da izdvojim ponjela bih Bibliju, Tvrđavu od Meše Selimovića, Blago cara Radovana od Dučića, Zločin i kazna od Dostojevskog i naravno pjesme dragog Mike Antića.