Filip Ejdus je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu.
„Država je zarobljena, u to nema nikakve sumnje. U sredini paukove mreže se nalazi jedan čovek, i njegove niti u jednu gigantsku klijentelističku mašineriju povezuju najbliže lojaliste, mafiju i političko podzemlje, poslušne medije, partiju, bezbednosne strukture i ekonomsku elitu. Ustav i zakon za njih ne važe nego im služe kao sredstvo vladanja” – kaže Ejdus u razgovoru za BUKA magazin.
Da li je režim višemjesečnim ignorisanjem zahtjeva studenata i građana otvorio poglavlje potpune autokratije?
Reakcija vlasti na studentske proteste je kontradiktorna i konfuzna. Oni, sa jedne strane, simuliraju spremnost za ispunjenje zahteva, iako ih ni posle četiri meseca nisu ispunili u potpunosti. Sa druge strane, oni neprestano sprovode ili podstiču hajku i nasilje, ne samo protiv studenata, već i protiv svih nas koji studente podržavamo. Osim toga, pod izgovorom borbe protiv “obojene revolucije” režim je sada ušao i u otvorenu represiju nad organizacijama civilnog društva. Organizovanjem paravojnog kampa u Pionirskom parku i napadom na mirne demonstrante 15. marta, ovaj režim napravio je još jedan korak ka čistoj autokratiji. Ipak, treba napomenuti da je reč o jednoj modernoj autokratiji koja se razlikuje od većine autokratija 20. veka. Ona se ne oslanja, ili barem ne još uvek, na policijsku brutalnost, već su njena sredstva daleko suptilnija i samim tim lukavija. Pored izbornih manipulacija, režim ne preza od prikrivene ali sve češće i otvorene zloupotrebe državnih i paradržavnih grupa za špijuniranje, represiju i progon političkih protivnika i ostalih neistomišljenika. Ipak, ključna poluga njihovog uticaja je kontrola medija preko koje se konstantno spinuje i dezinformiše, blati i demonizuje. U ovaj arsenal manipulacija nakon subote možemo da svrstamo i “oficijelno geslajtovanje”, odnosno ubeđivanje od strane predstavnika režima da se nalazite u kolektivnoj psihozi i da ne treba da verujete svojim očima, ušima i zdravom razumu već da monopol na interpretaciju realnosti u potpunosti prepustite fabrici laži i njenom vrhovnom komandantu.
Ako bismo uporedili ovu političku krizu sa nekom od političkih kriza u istoriji srpske demokratije, koji bi to slučaj bio?
Ova kriza ima elemente mnogih prethodnih, ali je ipak po mnogo čemu jedinstvena. Po studentskom buntu je slična krizama iz 1968. i 1996/1997. ali su druge, kako unutrašnje, tako i spoljne okolnosti, ipak potpuno drugačije. Po nekim političkim okolnostima, ova kriza ima sličnosti i sa dešavanjima u Makedoniji 2015. godine kao i u Crnoj Gori 2019/2020. godine, mada tamo nisu takvu ulogu igrali studenti. Sve u svemu, reč je o jedinstvenoj krizi koja zahteva autentično rešenje, a njega još uvek nismo kao društvo pronašli. Posle 13. godina, političku situaciju karakteriše duboka neizvesnost. Stari poredak je izgubio legitimitet, a novi još uvek nije izgrađen.
Da li je moguće da nekolicina ljudi bliskih režimu ima takvu političku i ekonomsku moć da tlači sve institucije sistema?
Država je zarobljena, u to nema nikakve sumnje. U sredini paukove mreže se nalazi jedan čovek, i njegove niti u jednu gigantsku klijentelističku mašineriju povezuju najbliže lojaliste, mafiju i političko podzemlje, poslušne medije, partiju, bezbednosne strukture i ekonomsku elitu. Ustav i zakon za njih ne važe nego im služe kao sredstvo vladanja. Podela vlasti postoji samo na papiru, dok u stvarnosti imamo koncentraciju vlasti. Državne institucije sve manje služe javnom interesu, a sve više ličnom ili partijskom interesu onih koji poseduju političku moć. Nema sumnje da je zloupotreba institucija bilo i ranije, između 2000. i 2012. godine, ali u proteklih deset godina one postaju toliko rasprostranjene da više ne možemo govoriti o zloupotrebi institucija već o institucionalizaciji ovih zloupotreba. Reč je stvaranju jedne kvalitativno nove realnosti, u kojoj mi više nemamo disfukukcionalnu demokratiju već njenu ljušturu čiju je unutrašnjost izjeo crv tiranije.
Zbog čega se vrh aktuelnog režima boji prijedloga opozicije poput prelazne vlade?
Odgovor je vrlo jednostavan – zbog toga što znaju da ukoliko bi izgubili mogućnost da zloupotrebljavaju institucije za svoje lične i partijske svrhe na samo šest meseci, bili bi počišćeni na narednim izborima.
Ima li režim namjeru da silom onemogući ispunjavanje zahtjeva studenata?
Očekujem da će nastaviti da simulira ispunjavanje zahteva studenata, a da će sa druge strane intenzivirati represiju nad ostatkom pobunjenog društva. Njihov plan je da spreče bilo kakvu političku artikulaciju studentskog protesta kao i da osujete ujedinjavanje pobunjenog društva u jedinstveni front, to ih najviše plaši!
Kako i kada to poglavlje može da se završi?
To poglavlje može da se završi na različite načine od kojih, kako mi se trenutno čini, postoji samo jedan koji je demokratski i miran, a to je neka vrsta prelazne vlade koja će omogućiti ispunjavanje studentskih zahteva i pripremu slobodnih i fer izbora. Ali ni to neće biti kraj ove priče, već samo početak jedne nadam se istinske demokratizacije društva koja zahteva maratonsku borbu.
Pod kojim uslovima će Srbija ispisati nove stranice budućnosti?
Nadam se da će biti reč o korenitom. ali ipak nenasilnom raskidu, ne samo sa postojećim režimom, već i sa jednim fasadno-demokratskim političkim sistemom koji je inaugurisan nakon pada komunizma i koji je uprkos pokušajima da se on prevaziđe posle 5. oktobra ipak opstao evo više od tri decenije. To će zahtevati veliko političko umeće i zrelost, a studenti mi ulivaju nadu da mi za to kao društvo imamo kapacitet.