Siniša Lakić, vanredni profesor na metodološkim predmetima na Katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjaluci, koautor je knjige Građansko i političko učešće mladih: Psihološki pristup. Bavi se istraživačkim radom u oblastima psihologije obrazovanja i socijalne psihologije.
Lakić za BUKU govori o protestima studenata, aktivizmu mladih, važnosti podrške protestima studenata i drugim temama.
Kako bi opisao trenutnu situaciju u Banjaluci uoči mirnog skupa podrške studentima iz Srbije. Manji broj studenata okupljao se nekoliko puta, a najavljuje se mirni skup podrške za danas. Zašto se sa ovim, po tvom mišljenju, toliko kasnilo ili jednostavno trebamo biti zadovoljni sa bolje ikad nego nikad?
Sigurno postoji više razloga za kašnjenje, odnosno za dosad slabo vidljivu podršku. Kao prvo, protesti zaista slabe red i poredak jednog društva u datom trenutku, a time i trenutnu snagu države. Kako smo u Republici Srpskoj u stalnom statusnom limbu, rekao bih da većina nesvjesno osjeća da svaka kriza koja se desi Srbiji kao starijem bratu, našem zaštitniku, mora biti negativna pojava. Tu anksioznost – da se psihološki izrazim – pokazuju i izjave nekih domaćih političara koji sigurno dijele i građani, pa i studenti. Drugo, ta statusna nesigurnost, odnosno pitanje imamo li mi uopšte svoju državu, i konstantno podsjećanje na egzistencijalne prijetnje koje imamo od građanskog rata naovamo, podstiče strah od unutrašnjeg nereda. Mnoga psihološka istraživanja ukazuju na to da se, kada zajednica doživljava ugroženost, pribjegava autoritarnijem funkcionisanju, te da tada slabe sklonosti da se izražava otvoreno nezadovoljstvo nepravdom. S tim u vezi je i treći razlog koji bih ja izdvojio – a ima ih svakako još – a to je da je mali broj mladih kod nas praktikovao građanski aktivizam. Prije nekoliko godina smo u našem istraživanju dobili podatak da velika većina mladih (75% njih) smatra da živi u nepravednom društvu i da čak 80% njih dijeli stav da udruživanjem mogu da promijene društvo nabolje. Međutim, samo 5% do 10% mladih ljudi je bilo uključeno u neki oblik građanskog aktivizma. Veliki broj istraživanja iz psihologije pokazuje da se stavovi ne prenose tek tako na ponašanja i da se, zapravo, mora učiti kako se djeluje, što tokom školovanja u našem obrazovnom ostaje u domenu teorije.
Ipak, moje je mišljenje da je bolje da podrška dođe ikad nego nikad, jer se time iskazuje solidarnost sa težnjama da se očuva vladavina naroda kao cjeline i pravednog društva naspram zloupotrebe demokratije od strane pojedinaca. Nominalna demokratija i rezultati izbora postaju mučna predstava koja gubi legitimitet ako tokom vremena državni mediji isključivo plasiraju agendu vladajuće partije, ako jedna osoba odlučuje o zakonima u parlamentu za šta nije zadužena, a narodni poslanici samo izvršavaju naredbe, ako sudstvo i tužilaštvo rade u privatnom interesu i podstiču korupciju, te ako stranački klijentelizam odlučuje o postavljanju direktora u javnim zdravstvenim i obrazovnim institucijama i dodjeli javnih poslova.
Foto: Privatna arhiva
Studenti u Srbiji su jasni i glasni, nema povlačenje uprkos ostavkama zvaničnika. Šta bi, po tvom mišljenju, mogli biti zahtjevi naših studenata ako ih uopšte bude?
Kao što znamo, u Srbiji je okidač za ove proteste bila užasna tragedija gdje je odgovornost bila zataškivana. Bila su potrebna cijela dva mjeseca ovih protesta pa da se konačno dođe do hapšenja ljudi u firmi koja je prema novim svjedočenjima potpuno ignorisala nalog za detaljnim pregledom stanja prije nadogradnje te nadstrešnice. Protesti studenata su vođeni jasnim načelima: da svako ko je društvenim dogovorom dobio da radi javni posao mora da ga radi odgovorno, kao i da se funkcije ne zloupotrebljavaju u smislu da ne može predsjednik države da radi poslove koji prevazilaze njegova ovlaštenja, ni javno ni tajno. Čim je i vlada pala, svjedoci smo nenasilnog pritiska koji uozbiljava državu, odnosno neće se moći više računati na to da se u budućnosti sve radi nemarno i po liniji “lako ćemo”. Time je već postignuta određena dobit u pravcu pravednijeg društva, čak i da protesti prestanu ovog trenutka.
Šta bi mogli biti zahtjevi studenata kod nas? Za početak se mora priznati da Vlada obezbjeđuje studentima javnih univerziteta u Republici Srpskoj dobre uslove studiranja. Velika većina njih studira gotovo besplatno, imaju obezbijeđene obroke u menzi vrlo pristupačnih cijena, te postoji nešto što mislim da nigdje na svijetu ne bi dobili – osam redovnih ispitnih rokova, sa mogućnošću zakazivanja dodatnih. Čini mi se, mada možda griješim, da nemaju razloga za nezadovoljstvo po pitanju formalnog položaja. Kada su u pitanju striktno studentska pitanja, možda bi mogli tražiti još oštriji pritisak na transparentnost rada privatnih univerziteta, jer će im njihovi završeni studenti biti direktna konkurencija (a znamo šta se sve tamo dešava), kao i to da insistiraju na podizanju kvaliteta nekih studijskih programa ako njima nisu zadovoljni.
Međutim, evidentno je da i kod nas postoji zloupotreba funkcija i izigravanje društvenog dogovora. Javni mediji su nekritični prema odlukama političara na vlasti, dešavaju se apsurdnosti da političari na visokim funkcijama budu sami nesposobni u svojim ministarstvima ili postave direktore po preduzećima za šta rijetko snose odgovornost. Kada se korumpirano ponašanje posvjedoči brane se patriotizmom, a klijentelizam je sveprisutan pri zapošljavanju u javnim ustanovama, pa se pod pritiskom ljudi učlanjuju u stranke ili odustaju od posla ne iznoseći problem, jer znaju da je sve “zakonski pokriveno”. Budući da ih takva situacija čeka u budućnosti, studenti bi lako mogli pronaći dodatne razloge, s tim da ne znam kako se zahtjevi mogu konkretizovati.
Kakva je trenutna atmosfera među studentima na predavanjima, pričate li o ovim događajima?
Ne. Kao prvo, predmeti koje predajem su metodološke prirode, te sadržinski nema mjesta za teme takvog političkog karaktera. Drugo, bila bi zloupotreba moje pozicije da na predavanjima zastupam određeni politički stav. Ono što sa studentima radim na etičkom planu odnosi se na specifični dio gradiva koje predajem, koje se tiče akademskog integriteta tokom studiranja, te etičkog pristupa u naučnim istraživanjima. U tim lekcijama se ne dotičemo dnevno-političkih tema, nego isključivo akademskog konteksta, tj. tema plagijarizma, prepisivanja, etičkog postupanja sa ispitanicima, važnosti transparentne i za zajednicu odgovorne nauke. Naravno da privatno podržavam svaku konstruktivnu akciju kojom društvo postaje pravednije za generacije koje dolaze, među kojima su i moja djeca, za koju bih volio da ostanu da žive na ovom lijepom mjestu među svojim narodom.
U javnosti kod nas izostaje neka glasnija podrška i od strane profesora, od srednjih škola do fakulteta. I ja sam naišla na nekoliko odbijenica za razgovor na ovu temu. Je li i kod nas i dalje aktuelna ona bojazan za posao, poziciju i slično iako je većina profesora zaposlena za stalno i štiti ih, ako ništa drugo, i Zakon o radu?
Već sam naveo zašto je ovo pipava tema. Zabrinutost za budućnost je nešto što karakteriše većinu stanovništva ovog društva, jer imaju nisko povjerenje u institucije sistema koje bi trebalo da ih štite kada se usprotive nepravdi. To znači da su svjesni da društvo u mnogim pogledima nije meritokratsko, nego da se dosta toga odlučuje na osnovu stranačke pripadnosti, što je naročito vidljivo u našim osnovnim i srednjim školama. Pritom, zapanjujuće je da smo u istraživanju tokom 2023. godine na više od 800 učitelja i nastavnika u anonimnoj anketi dobili podatak da otprilike svaki tridesetpeti učitelj/nastavnik smatra da političari cijene njihove stavove i da se tek svaki dvadeseti osjeća cijenjenim u našem društvu. Dakle, prosvjetni radnici vjerovatno imaju stavove kojima cijene pravednost, ali su blokirani osjećanjem onoga što u psihologiji nazivamo naučena bespomoćnost. To znači da usljed stalne percepcije da nemaju kontrolu nad situacijom, oni ni ne pokušavaju da je izmijene iako bi objektivno to mogli.
Važan je vaš glas univerzitetskih profesora da se pokaže mladima da nisu sami. Međutim, većina naših profesora nije spremna za kritiku drušva i na ukazivanje na društvene probleme. Da li bi se ovo, i pod kojim uslovima, moglo promijeniti?
Kao prvo, kada je u pitanju ovaj konkretni protest, vidi se da su i u Srbiji univerzitetski profesori, a sve više i značajni intelektualni i duhovni lideri, tek postepeno uviđali zrelost organizacije i dostojanstvenog modusa s kojim studenti nastupaju i kanališu ogromnu energiju. Jeste istina da postoje pojedinačni neprimjereni ekscesi, ali oni su statistički očekivani, dešavaju se u takvim masovnim situacijama čak i kad su zamisli idealne. Činjenica jeste i da ranije mijenjanje vlasti na ulici u Srbiji nije dovelo do željenih promjena, te da zato postoji i skeptičnost mnogih oko ovih protesta i njihovih rezultata, pogotovo ako nisu slušali same studente, nego su informacije o protestima dobijali posredno iz medija.
Ali zašto se mi univerzitetski profesori i inače ne oglašavamo? Baš kao i studenti, univerzitetski profesori su u relativno dobroj poziciji i nemaju prevelike razloge za nezadovoljstvo. Sve očitiji trend porasta cijena i stagnacija i nedovoljni rast plata može vremenom motivisati da nezadovoljstvo dobije otvoreni izraz. Međutim, istina je da smo barem mi, profesori iz oblasti društvenih nauka, dužni po opisu posla da uputimo konstruktivnu i otvorenu kritiku kada se stvari u zajednici ne odvijaju onako kako bi trebalo. Nas finansira narod i to je dio naše odgovornosti.
Volio bih da naglasim i to da doživljaj pravednosti jednog društva nije tek neki apstraktni ideal, nego je to direktno povezano sa vitalnošću i žilavošću jednog naroda. Naime, brojna istraživanja iz organizacione psihologije pokazuju da percepcija pravednosti direktno povećava posvećenost organizaciji. Kada se to prevede na nivo društva, to znači da, što je veće osjećanje pravednosti, to ćemo imati veći istinski patriotizam, budući da je većem broju ljudi stalo da se takav sistem održi. Kada je društvo pravedno, nema potrebe posezati za vještačkim patriotskim marketingom. Ako vam je draža analogija iz sporta, ekipa će mnogo više biti motivisana ako je većina igrača ponosna na ono što taj klub predstavlja, nego da su u njemu iz straha.
Da li smatraš da će se kod nas preliti veći talas nezadovoljstva naroda imajući u vidu opšte društveno stanje koje se ne mijenja ne sad godinama, već decenijama?
U istraživanjima dobijamo da značajno nezadovoljstvo kod nas već odavno postoji, ali da se ono rijetko pretače u načine koji odgovaraju zdravom društvu. U zdravom društvu, ljudi vole da rade za zajedničko dobro, a ne iz ličnih interesa, imaju povjerenja u institucije sistema, ali kada su nezadovoljni, oni mogu asertivno iskazati svoje nezadovoljstvo nenasilnim putem, a da ne budu optuživani da su strani plaćenici koji izdaju svoj narod ili, u boljoj varijanti, da su samo naivne budale. Zdravo društvo dopušta da se u javnom mnijenju diskutuju različite opcije bez osuđivanja i da se izabere ono što je adaptabilno u određenoj situaciji.
Svaki talas koji se desi u Srbiji nas obično barem malo zapljusne, ali zaista je teško reći da li će ovog puta doći do značajnijeg prelivanja. Ipak je okidač u Srbiji bila velika nesreća koja je zaista zaboljela i za kojom su uslijedile skandalozno loše konkretne reakcije tamošnje vlasti i pravosuđa. Najbolje bi bilo kada bi naši vladajući političari iz svih nedavnih dešavanja nešto naučili i sami napustili principe partokratije bez protestne intervencije naroda.
Da li protesti imaju moć da mijenjaju društvo?
Imaju, ali potrebno je uokviriti šta mislimo pod promjenom. Naučnim jezikom rečeno, ako proteste predstavimo kao neku eksperimentalnu intervenciju, prave efekte u društvu nema smisla mjeriti sutradan, pa čak ni za godinu-dvije, nego deceniju ili čak kasnije. Takođe, iracionalno je pretpostaviti da promjene mogu biti ekstremne; dobro je ako jedno društvo bude kumulativno bolje, pa makar za samo 5% nakon protesta. Svaki protest je usmjeren izraz kolektivnog nezadovoljstva i slanje jače emocionalne poruke služi tome da se odgovorni što ozbiljnije prihvate rješavanje problema.
Samo u idealnom svijetu i u idealnim međuljudskim odnosima nema nezadovoljstva, pa ne bi trebalo biti ni protesta. Ipak, ako je nezadovoljstvo prisutno, protesti su daleko bolji nego odlazak iz države, što i ekonomski i duhovno osiromašuje jedno društvo. Dakle, funkcionalno i dostojanstveno iskazane negativne emocije – koje ne prerastaju u nasilje – imaju itekako svoju adaptivnu funkciju ako se želi promijeniti društvena dinamika. Sve u svemu, adekvatni protesti imaju moć da poboljšaju, kako privatne odnose, tako i vrijednosti jednog društva.