Filip Novaković za BUKU: “Pravni okvir za govor mržnje postoji, ali učinkovitost izostaje”

Od sredine 2017. godine do kraja 2023. godine podnesena je ukupno 51 krivična prijava. Od toga je samo 17 istraga pokrenuto, dok je doneseno 17 naredbi o neprovođenju istrage, a tri istrage su obustavljene. U ovom periodu podignuto je samo sedam optužnica i donesene su četiri osuđujuće presude.

Jedna od posljednjih publikacija proizašla iz Sarajevskog otvorenog centra je „Analiza provođenja postojećih odredbi o govoru mržnje u Republici Srpskoj“, čiji je autor pravni stručnjak Filip Novaković. Vješto i pravnički minuciozno autor pojašnjava krivično djelo „Javno izazivanje i podsticanje na nasilje i mržnje“ ilustrirajući njegovu teorijsku pozadinu, usklađenost s jurisdikcijom suda u Strazburu, spuštajući se i na operativni nivo praktične primjene. Sa Novakovićem smo razgovarali o regulaciji govora mržnje Krivičnim zakonikom, učinkovitosti zakonskog okvira, sudskim odlukama i prevenciji.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Kako ocjenjujete regulaciju govora mržnje Krivičnim zakonikom u entitetu Republika Srpska? Postoje li neke stvari koje ne podliježu regulaciji, a trebalo bi?

U usporedbi s drugim krivičnim jurisdikcijama u Bosni i Hercegovini, posebno Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje su reforme krivičnog zakonodavstva u toku, krivično zakonodavstvo Republike Srpske šire i cjelovitije reguliše govor mržnje i druge oblike izražavanja. Krivični zakonik Republike Srpske ne bavi se samo govorom mržnje, već također kriminalizira širok raspon radnji koje uključuju podsticanje i izazivanje mržnje i nasilja. Ovaj sveobuhvatni pristup obuhvata brojne oblike izražavanja i metode kojima se mogu počiniti djela podsticanja i izazivanja mržnje i nasilja.

U ovom kontekstu, od posebnog je značaja važan član 359. Krivičnog zakonika Republike Srpske koji inkriminira javno podsticanje i izazivanje mržnje i nasilja. Odredbe ovog člana obuhvataju različita ponašanja, uključujući javno pozivanje, podsticanje ili izazivanje mržnje ili nasilja, kao i širenje materijala koji promovišu takvo ponašanje. Njima se, također, preciziraju sredstva kojima se ovo krivično djelo mogu počiniti, pokrivajući kako tradicionalne medijske kanale poput štampe, radija i televizije, tako i moderne platforme poput računalnih sistema, interenta i društvenih mreža.

Isto tako, odnedavno, Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine sadrži gotovo identične odredbe kojom se pojačava kriminalizacija govora i drugih oblika izražavanja koji podstiču na mržnju i nasilje. Vrijedno je napomenuti da je pravni okvir u ovim jurisdikcijama robustan i dobro usklađen s međunarodnim i savremenim pravnim standardima usmjerenim na borbu protiv govora (i izražavanja) mržnje. Zapravo, reforme koje je 2017. godine uveo zakonodavac u Republici Srpskoj mogu se smatrati progresivnim korakom, odražavajući opredijeljenost za rješavanje ovih pitanja u skladu sa savremenim trendovima u krivičnom pravu i pravu uopšte. Ono što je posebno važno naglasiti, a što zakonodavni poduhvat iz 2017. godini još značajniji jeste široko postavljeni katalog zaštićenih karakteristika, jer ovo se krivično djelo ne može počiniti ukoliko radnja izvršenja nije usmjerena prema odgeđenom pojedincu ili pojedinki zbog određenih karakteristika ili grupu zbog određenih osobenosti, navedenih upravo u pomenutom katalogu.


Pored ovog krivičnog djela iz člana 359. Krivičnog zakonika Republike Srpske, postoji i krivično djelo iz člana 363. Krivičnog zakonika Republike Srpske – Nasilničko ponašanje na sportskoj priredbi ili javnom skupu, koje tangira izražavanje mržnje ili podsticanje na nasilje prema određenoj grupi ili pripadnicima te grupe zbog određenih karakteristika. U konačnici, krivično zakonodavstvo Republike Srpske pokriva značajan spektar potencijalnih načina izražavanja mržnje koje sankcioniše, i veoma je teško reći da li će biti potrebne reforme nekad u budućnosti. Naravno, kako pravo nije statična, nego veoma dinamična oblast, ona se kreće kako se kreće društvo. No, smatram da se trenutno ne bi moglo prigovoriti kako je ovo pitanje regulisano u Republici Srpskoj.

Zakonom su propisane krivičnopravne sankcije za onoga ko putem štampe, radija, televizije, kompjuterskog sistema ili društvene mreže, na javnom skupu ili javnom mjestu ili na drugi način javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog određenih karakteristika, njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, pola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina. Kako to izgleda u praksi?


Krivično djela javnog podsticanja i izazivanja nasilja i mržnje ima nekoliko oblika – osnovni oblik (koji se manifestuje kroz dva vida) i dva teža, kvalifikovana oblika.


Prvi vid osnovnog oblika sastoji se iz javnog pozivanja, izazivanja ili podsticanja na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, spola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina. Možemo zamisliti jedan javni skup na kojem politički lider kako bi izazvao mržnju prema određenoj etničkoj grupi, u svom govoru iznosi izjave koje karakterišu pripadnike te grupe kao, na primjer, „opasne po naš način života“ i „naše prirodne neprijatelje“. Govornik poziva prisutne da se „brane“ od te etničke grupe i, eksplicitno ili implicitno, ohrabruje nasilje protiv njih. Nakon govora, nekoliko prisutnih osoba nasilno napada pripadnike te etničke zajednice. U ovom slučaju, govornika na tom javnom skupu možemo osumnjičiti, a kasnije eventualno i optužiti za krivično djelo izazivanja mržnje i nasilja prema etničkoj grupi.


Drugi vid se sastoji iz činjenja dostupnim javnosti letaka, slika ili nekih drugih materijala kojima se poziva na nasilje ili mržnju prema određenom licu ili grupama zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, spola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina. Zamislimo sljedeći situaciju: Na jednoj popularnoj društvenoj mreži širi se video materijal u kojem grupa pojedinaca ismijava i poziva na nasilje prema osobama s invaliditetom. U videu se koriste uvredljivi termini, a sadržaj prikazuje fizičko zlostavljanje osoba s invaliditetom uz poziv gledateljima da „očiste društvo“ od tih osoba. Video je brzo postao viralan, a nekoliko incidenata nasilja prema osobama s invaliditetom dogodilo se kao direktna posljedica tog materijala. Osoba koja je prvobitno postavila video se može osumnjičiti, kasnije i potencijalno optužiti za krivično djelo širenja mržnje i podsticanja nasilja prema osobama s invaliditetom putem javno dostupnog materijala.


Postoje li u sudskoj praksi varijacije u načinu na koji se govor mržnje identificira i procesuira, šta je uzrok tome i koje su posljedice?

Kada je u pitanju procesuiranje govora mržnje, pa i izražavanja mržnje uopšte, naša sudska praksa ostaje dosta skormna. Uprkos činjenici da je krivično djelo javnog podsticanja i izazivanja nasilja i mržnje u naše krivično zakonodavstvo uvedeno prije otprilike sedam godina, broj postupaka koji su dobili sudski epilog je iznenađujuće nizak. Prema dostupnim podacima, trenutno su u praksi samo četiri presude koje se odnose na krivično djelo iz članka 359. Krivičnog zakonika.


Iz ovog malog uzorka slučajeva, čini se da ima malo varijacija u identifikaciji krivičnog djela ili izrečenoj kazni. U svim slučajevima sudovi su se kao kaznu odlučili za novčane kazne. Jedno značajno odstupanje od te inače dosljedne prakse, prema mom mišljenju, tiče se pravne kvalifikacije djela u jednom konkretnom slučaju. Član 359. Krivičnog zakonika definiše tri oblika ovog krivičnog djela: osnovni oblik (koji ima dvije potkategorije) i dva teža oblika. U konkretnom slučaju, smatram da je počinjeno djelo trebalo podvesti pod neki od težih, kvalifikovanih oblika, a ne pod osnovni oblik po kojem su počinitelji osuđeni. Ova razlika, prema mom skromnom mišljenju, predstavlja pogrešnu procjenu u primjeni zakona u tom slučaju.

Kakva je uopšte učinkovitost postojećeg zakonskog okvira o govoru mržnje i njihovih mehanizama provedbe u odvraćanju i rješavanju ovih krivični djela i povezanog nasilja?

Kada govorimo o procesuiranju govora mržnje u Republici Srpskoj, brojke daju zabrinjavajuću sliku. Od sredine 2017. godine do kraja 2023. godine podnesena je ukupno 51 krivična prijava. Od toga je samo 17 istraga pokrenuto, dok je doneseno 17 naredbi o neprovođenju istrage, a tri istrage su obustavljene. U ovom periodu podignuto je samo sedam optužnica i donesene su četiri osuđujuće presude. Dodatno, 18 predmeta još je u toku u različitim fazama krivičnog postupka.


Ove brojke izazivaju ozbiljnu zabrinutost u pogledu učinkovitosti provođenja relevantnih odredbi krivičnog zakonodavstva, konkretno člana 359. Krivičnog zakonika. Uz tako mali broj istraga i još manje osuđujućih presuda, podaci sugerišu da pravni okvir za procesuiranje govora mržnje, iako postoji, možda ne funkcioniše sa željenim nivoom učinkovitosti. Ovo postavlja pitanja o izazovima s kojima se susreće u provođenju zakona, bilo zbog proceduralnih pitanja, izazova s prikupljanjem dokaza, prijavljivanjem krivičnog djela ili drugih faktora, koji ometaju krivično gonjenje ovih krivičnih djela u najvećoj mjeri.

Republika Srpska, kao i mnoge druge jurisdikcije, bori se s inherentnom tenzijom između zaštite slobode izražavanja i suzbijanja govora mržnje. Kako jasno postaviti granicu i koliko se u našem društvo pravno, ali i generalno govor mržnje legitimira pod krinkom zaštite slobode govora?

Sloboda izražavanja je osnov slobodnog i demokratskog društva, te služi kao jedan od temeljnih uslova za društveni napredak i individualni razvoj. Prema članu 10. Europske konvencije, ova se sloboda proteže ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su dobrodošle ili shvaćene kao neuvredljive ili neutralne, već i na one koje mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti državne organe ili bilo koji segment stanovništva. Zaštita slobode izražavanja ključna je za pluralizam, toleranciju i širokogrudnost koji su obilježja demokratskog društva. Ovo naglašava da pravo na slobodu izražavanja pokriva širok spektar govora, uključujući izraze koji osporavaju prevladavajuće norme ili autoritete. Čuvajući čak i kontroverzan ili provokativan govor, pravni okvir na taj način osigurava živahan javni diskurs, koji je neophodan za zdravo demokratsko društvo i individualni razvoj. Bez takve zaštite, društvu bi nedostajala raznolikost i dubina rasprava potrebnih za uspješnu demokratiju.

Međutim, iako je sloboda izražavanja preduslov za zdravo demokratsko društvo, jednako je važno prepoznati da su tolerancija i poštovanje dostojanstva svih pojedinaca i pojedinki također od velikog značaja za pluralističko društvo. Posljedično, može biti potrebno, u određenim okolnostima, sankcionisati ili spriječiti određene oblike izražavanja koji promovišu, podstiču ili opravdavaju mržnju zasnovanu na netoleranciji. U takvim slučajevima sve nametnute „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „kazne“ moraju biti srazmjerne legitimnom cilju kojem se teži. Ovakav pravni okvir stoga nastoji uravnotežiti zaštitu slobode izražavanja s potrebom da se spriječi govor koji vrijeđa prava i dostojanstvo drugih.

Europski sud za ljudska prava često se bavio primjenom člana 10. Europske konvencije o ljudskim pravima u slučajevima koji uključuju izjave, bilo usmene ili putem određenih radnji, za koje se navodi da podstiču ili opravdavaju nasilje, neprijateljstvo, mržnju ili netoleranciju. Prilikom utvrđivanja je li ograničavanje prava pojedinca na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“, strazburški mehanizam ocjenjuje različite faktore na osnove svoje već dobro utvrđene sudske prakse.

Prvo, strazburški Sud ispituje prirodu datih izjava, kao i kontekst koji ih okružuje. Relevantni kontekstualni elementi obuhvataju jesu li izjave date unutar politički ili društveno „nabijenog“ okruženja, mogu li se protumačiti i pošteno razmotriti unutar svog neposrednog ili šireg konteksta, kao eksplicitno ili implicitno podsticanje na nasilje ili kao potvrda nasilja, neprijateljstva, mržnje ili netrpeljivosti. Osim toga, Europski sud ispituje način na koji su izjave prenesene i njihov potencijal, bilo neposredno ili posredno, da nanesu štetu. U konačnici, odluka zavisi o pažljivom razmatranju ovih međusobno povezanih faktora, a ne da bilo koji faktor bude odlučujući sam za sebe. Ovaj nijansirani pristup osigurava da sve pravne odluke podupiru slobodu izražavanja dok istovremeno štite od govora koji potkopava vrijednosti demokratskog društva. Tako, ovaj, nazovimo, kontekstualni pristup, uvijek je topla preporuka domaćim pravosudnim organima u procjenu i uspostavljanju delikatne ravnoteže između prava na slobodu govora pojedinca ili pojedinke i govora mržnje kao takvog.

Jesu li sudske odluke dosljedne i koherentne u slučajevima govora mržnje i kakva je njihova usklađenost s pravnim načelima i standardima ljudskih prava?

Na temelju dostupnih sudskih odluka mogu ustvrditi da one pokazuju dosljednost i koherentnost u slučajevima govora mržnje. Ove su presude, u načelu, usklađene s temeljnim principima krivičnog prava i pridržavaju se standarda ljudskih prava. Sudovi su, opet u načelu, primijenili relevantne zakonske odredbe na način koji održava ravnotežu između zaštite slobode izražavanja i „rješavanja“ šteta uzrokovanih govorom mržnje, osiguravajući da se pravda provodi u skladu s domaćim pravnim okvirima i međunarodnim obavezama, u vezi s poštovanjem i zaštitom ljudskim pravima. Da li se slažemo da su sudskim odlukama u konkretnim predmetim ispunjene svha i cilj krivičnog prava? Eh, to je drugi par opanaka.

Da li su kazne za počinitelje ovih krivičnih djela dostatne i utiču li na demotivaciju eventualnih počiniteja sličnih krivičnih djela? Šta je još prevencija?

U svim meni poznatim slučajevima izrečene su novčane kazne u iznosu nešto manjem od prosječne neto plate u Republici Srpskoj. Da li ovo ispunjava zahtjeve specijalne i generalne prevencije? Specijalne prevencije, dakle u odnosu na počinitelje – možda. Ali, generalne prevencije u odnosu na čitavo društvo – nisam baš siguran. Pitao bih Vas: Kada ste zadnji put čuli da je neko osuđen zbog govora ili izražavanja mržnje?

Postoje, naravno, i drugi načini za rješavanje ne samo govora mržnje i nasilja, već i kriminala uopšte. Rješenje je jednostavno: obrazovanje. Ništa ne može zamijeniti kvalitetan odgoj i obrazovanje. Naše škole moraju promovisati inkluzivnost i toleranciju, a roditelji, učitelji i profesori trebaju biti spremni podsticati kreativnost, slobodu i kritičko mišljenje kod djece i mladih. Njegujući ove vrijednosti od najranije dobi, možemo spriječiti ne samo mržnju i nasilje nego i mnoge druge negativne pojave s kojima se kao društvo suočavamo. Obrazovanje je ključno za oblikovanje društva s više razumijevanja i povezanosti, u kojem nema mjesta predrasudama i netoleranciji.

Veliki broj prijava ovih KD završi sa naredbom o nesprovođenju. Zašto je to tako?

Naredbe o neprovođenju istrage mogu proizlaziti, odnosno do njih može doću usljed različitih okolnosti, kao što su nedostatak dokaza, prijave koje ne ukazuju na počinjenje krivičnog djela ili drugi procesni razlozi. Međutim, ovo otvara važna pitanja o standardima koji se primjenjuju tokom ove faze procesa. Primjenjuju li se ti standardi dosljedno i jedinstveno? Je li prag za određivanje treba li se istraga otpočeti ili nastaviti jasan i pouzdan? Nedosljedna primjena ovih standarda mogla bi potkopati učinkovitost pravnog sitema, potencijalno dopuštajući da određena djela ostanu neriješena i nekažnjena. Ključno je osigurati da se odluke o neprovođenju istrage zasnivaju na temeljitoj i dosljednoj procjeni činjenica i kriterija kako bi se održalo povjerenje javnosti u pravosudni sistem i osiguralo da se sva potencijalna krivična djela ispravno procijene.

Koja su područja za poboljšanje pravnog okvira ili praksi provedbe kako bi se povećala učinkovitost borbe protiv govora mržnje?

Trenutno ne vidim puno prostora za poboljšanje samog pravnog okvira. Ovo nas vraća na poznato pitanje: imamo dobre zakone, ali se jednostavno ne primjenjuju ispravno. Nažalost, rješenje zahtijeva ne samo promjenu pravne prakse nego i promjenu javne svijesti. Prema mom mišljenju, naši organi krivičnog gonjenja su preopterećeni i potkapacitirani. Očekivati da oni preuzmu dodatnu odgovornost svakodnevnog praćenja tradicionalnih medija, interneta i društvenih mreža bilo bi u najmanju ruku nerealno i nepošteno.

Krivično gonjenje bi, u pravilu, trebalo početi prijavom građana. Građani su ti koji obavještavaju organe krivičnog gonjenja i agencije za provođenje zakona o počinjenju ili sumnji na krivično djelo. Stoga, kada netko naiđe na izražavanje koje se čini neprimjerenim ili štetnim – bilo na javnom skupu, u medijima ili na internetu, uključujući društvene mreže – neka to prijavi tužilaštvu ili policiji. Javna budnost je ključna u tom pogledu.

Osim toga, poboljšanje prakse zavisi o obuci, obrazovanju i zapošljavanju mladog kadra u policiji i pravosuđu. Omogućavanjem odgovarajućeg obrazovanja i prilika za novo osoblje možemo ojačati institucionalne kapacitete i podsticati učinkovitiji sistem krivičnog pravosuđa. Ovaj pristup ne samo da će smanjiti teret postojećeg osoblja, već će također promovisati dosljedniju primjenu zakona u budućnosti, pridonoseći postupnom poboljšanju načina na koji se govor mržnje i druga krivična djela procesuiraju.

U kontekstu svega ovoga, kako tumačite slučaj napada na LGBTI aktiviste iz marta prošle godine u Banjaluci i institucionalni tretman ovog slučaja?

O slučajevima koji su dobili političku konotaciju uvijek je teško govoriti. Bez obzira na našu društvenu zbilju ili stavove pojedinaca i (interesnih) grupa po ovom pitanju, moramo se podsjetiti da je ljudsko dostojanstvo vrhunska vrijednost savremenog društva. Svi su jednaki pred zakonom, ili bi barem trebali biti. Svi uživaju podjednaku zaštitu pred zakonom, ili bi barem trebali da je uživaju. U eventualne političke motive ne bih ulazio, ali ne mogu reći da je institucionalni tretman ovog slučaja bio, u najmanju ruku, zadovoljavajući. Trebamo uvijek imati na umu jednu stvar, iza svakog krivičnog djela, pored počinitelja, nalazi se i – žrtva.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije