1.
Prije par dana suočio sam se sa zbunjujućim pitanjem: “Zar vi niste ponosni što ste Srbin?”. Višestruki idiotizam tog pitanja ponuka čovjeka na razmišljanje. Naročito kada imamo u vidu koliko je to raširena matrica mišljenja u našim društvima. Stvar ide do grotesknih razmjera – čak do toga da ljudi “uče” svoju djecu da budu (?) “Srbi” unatoč očite logičke i semantičke apsurdnosti same rečenice kojom se to iskazuje:
Naravno da naši potomci treba da imaju svijest o pripadnosti svom narodu, što je valjda najpririrodnija stvar na planeti. Kao biološka bića, prirodno osjetimo afinitet prema svome stadu, kao kulturna bića prirodno se osjećamo ugodnije u svom kulturnom krugu. Svako od nas je to osjetio kada npr. negdje u bijelom svijetu čuje naš jezik na ulici kod random prolaznika. Međutim, prije nego što naše potomke naučimo da budu “Srbi”, ne bi bilo loše da ih naučimo da ne budu budale.
Prvo, kako čovjek može biti ponosan na nešto na šta ni na koji način nije uticao? Valjda se može biti ponosan na rezultate vlastitog angažmana – a ne na to što su se mama i tata družili u kritičnim danima? Pripadnost “narodu” (pa i naciji) je najobičnija lutrija prirode na koju čovjek nije mogao uticati te, shodno elementarnoj logici, nema razloga da bude ponosan ili neponosan na to. Kako neko može biti ponosan zbog činjenice da se Zemlja okreće oko Sunca?
Drugo, narod ko’ narod – Srbi, Hrvati, Ameri, Rusi, Ukrajinci, Japanci – sve je to “u par deka”: tu uvijek ima svega – od totalnih budala, sjecikesa i zločinaca svih vrsta, pa do genija i svetaca. Tako su Srbi: Crnjanski, Tesla i Đoković … ali, nažalost, i Boško Obradović, Arkan … itd. Kako bi neko mogao biti “ponosan” zato što pripada jednoj tako heterogenoj skupini kao cjelini?
2.
Da bi tako nešto bilo moguće očito je nužno eliminisati sve ono što, sa tačke gledišta šovinističkog uma, nije za ponos, tj. veći dio stvarne prošlosti naroda čijom se pripadnošću diči. Moraju se zaboraviti bezbrojne bedastoće, nepočinstva i grijehovi koji su počinjeni tokom stvarne istorije svakog naroda i destilovati iz te beskrajne kaše samo ono što je proglašeno supervrijednim i dostojnim ponosa. Tako dobijena fikcija, onda je, naravno, superiorna u odnosu na bilo koju realnost, u odnosu na bilo koji drugi realni narod/grupu.
To nas vodi do poente: idealizacijom vlastite grupe kreirana je šovinistička binarna matrica u kojoj postoje neki “Mi” (Srbi, Hrvati, Bošnjaci, itd.) i neki “Oni” (ne-Srbi, ne-Hrvati itd.), pri čemu smo “Mi” u svakom smislu superiorni. Nerijetko to ide do komedije, gdje se tvrdi da smo “Mi, Srbi” najstariji narod, prvi poslije ameba. Mi Srbi imamo i poseban izum u tu svrhu, koji su odnedavno preuzeli i neki drugi narodi: svoju superiornost baziramo na tvrdnji da smo mi “pravi” i “prvorođeni”, dok su ostali “nepravi” nastali otpadništvom od svojih izvornih korijena, tj. praroditeljskim grijehom negacije sebe:
3.
Suština ovih budalaština je u stvaranju binarne podjele u kojoj se jednoj (“našoj”) grupi tvrdi superiornost u odnosu na sve ostale. Šovinistički um tu nije posebno probirljiv – može poslužiti bilo ko – od klasičnih tema tipa vjerske podjele (samo se “naša” vjera drži istinitom i “pravom”, dok su sve ostale puke zablude i jeresi) – pa sve do modernih verzija koje uključuju migranate, LGBT, izdajnike, plaćenike, opoziciju, i šta već sve ne.
To “mi” i “oni” šovinističkog uma u nekim slučajevima može imati i baš parodijalan smisao i posve nevjerovatan sadržaj poput “studenti došljaci”, kako je to nedavno obznanjeno jednim grafitom u našem gradu:
Ili “pravi Banjalučani” – koji su, kako ih izvjesni Damjan definiše, oni koji su (a) rođeni u BL i (b) čiji su roditelji takođe iz BL:
Šteta što dotični inkvizitor “banjalučanstva” nije bio dovoljno precizan, pa me je ostavio u teškoj dilemi da li spadam u tu superiornu grupu – naime, rođen sam u BL, ali moj otac je kao tinejdžer u opancima sišao sa Manjače u BL – tako da ne možemo biti sigurni da li se to računa.
4.
Termin “pravi” nas, dakle, upućuje na smisao ovih gluposti. Naime, ko je npr. “pravi Srbin”? Kao što smo na početku rekli, Srbin (kao i “rođeni Banjalučanin” itd.) se postaje rođenjem – to je najobičnija biološka faktičnost koja je puka datost neutralna po sebi. Ko onda može da određuje “pravost” tako nečega i na osnovu čega? I koja je uopšte svrha svega toga?
Radi se o psihološkom mehanizmu koji je dobro poznat i sastoji se iz nekoliko efekata. Prvo je ono što je Erih From svojevremeno opisivao terminom “maska za sadizam”: oni “drugi” se targetiraju i prave legitimnom metom. Ako smo mi “pravi” onda se mirne savjesti možemo iživljavati na “nepravima”. Nekad se radi samo o verbalnom nasilju i/ili preziru prema “njima”, a nekad pak i fizičkom nasilju – otuda ovo “smrt” “studentima došljacima”. Svaki je šovinizam po definiciji agresorski i nasilan.
Drugo: fake “patriotizam” i “Mi”-argument je po pravilu način da se opravdaju (pred drugima, ali i pred sobom) nezaslužene privilegije. Ako ste “pravi” (“Srbin”, “Hrvat”…), onda nema veze što ste nesposobni, korumpirani itd. Otuda su tako često najveće “patriote” upravo najveći muljatori i oni koji su svoj položaj dobili nezasluženo, preko štele ili stranke.
Treće, i ovdje najvažnije: “stav dominacije” na osnovu puke pripadnosti. Logika je: ako sam ja Srbin, a Srbi “superiorni”, tada i ja dobijam na vrijednosti neovisno o mojim personalnim kvalitetama. Time što ste “pravi” Banjalučanin, postajete nadmoćni u odnosu na sve one “ne-prave” dođoše (bar u vašem fiktivnom svijetu gdje jedino “pravi” i “nepravi” i postoje). Zato je ova vrsta razmišljanja raširena među manje inteligentnim i manje obrazovanim slojevima. Karakterističan pristup za ljude koji nemaju na osnovu čega drugog da se osjećaju superiorni ili bar vrijedni. Ako nemate ništa u vlastitom CV-ju, što će zasluživati respekt, onda možete fiktivno da to kreirate tako što proglasite da je neka posebna vrijednost “biti Srbin/Hrvat/Amerikanac”, “biti Banjalučanin”, “rođeni Beograđanin” itd. I ojačati to nekim setom atributa koje vi imate, a onda proglasite da su baš ti atributi karakteristike “pravog…”. Tipičan primjer toga je kada se pojmu “Srbin” kao nužni uslov kači “pravoslavac” ili heterosex. Premda to očito nema nikakve veze – sasvim je moguće biti Srbin iako ste gej, a da niste vjernik. No, bez toga nije moguće biti “pravi Srbin sa dna kace” – već samo “fake Srbin”.
Dakle, u pitanju je jeftin psihološki štos, kompenzacija za osjećaj niže vrijednosti, i primitivan model mišljenja, koji je nedostojan emancipovanog čovjeka. Kao i svaki šovinizam, on je vođen voljom za dominacijom nad drugima. Ako dominacija nije moguća u realnosti, kreirajmo fikciju koja će poslužiti svrsi. Poput “nebeskog naroda”, “arijevske rase”, “pravih Banjalučana” i šta već šovinistički um nije smislio u beznadežnoj žudnji da sebi stvori neku vrijednost koje stvarno nema.
Ova karta to sasvim zorno pokazuje:
Kada se zapitamo kako to da više Bugara (69%), Srba (65%) ili Rumuna (66%) smatra svoju kulturu superiornom u odnosu na, recimo, neuporedivo veće i značajnije kulture Italijana (47%), Nijemaca (45%) ili Francuza (36%), odgovor je zapravo očit: stvar korespondira sa stepenom obrazovanja, životnim standardom, i što je najvažnije – stvarnom vrijednošću jedne kulture: što je ta kultura vrednija, manji je stepen autofascinacije i šovinizma i obrnuto. To vrijedi i za čovjeka personalno: čim se neko predstavlja titulom, odmah mi je ta titula sumnjiva.
5.
Rade Šerbedžija je pogodio poentu ove tužne priče pametnim stihovima:
Mali narodi trebaju velike pjesnike
Mali glumci rasipaju velike geste
Mali supruzi potrebuju veće supruge
Mala kazališta igraju historijske drame
Mali ljudi uplaćuju velike automobile
Male pjesme zahtijevaju najveće glasove
Mali narodi trebaju samo velike pjesnike
Pobijeđeni pjevaju junačke pjesme
A pobjednici kroz to vrijeme diskretno šute…