Ovih dana napokon smo dobili
epilog jednog uistinu mučnog i zlokobnog slučaja koji već više od decenije opterećuje javnost i savjest slobodnog svijeta: izgleda da je Asanž uspio da napravi neku vrstu dila.
No mučna svijest o stanju savremenih
zapadnih demokratija je ostala. Naime, bastion demokratije pokazao je da je daleko od onog što bi trebao biti: država u kojoj su
građani suvereni a vlada samo puki narodni službenik. Stvar je još gora ako se ima u vidu da ovo nije samo jedan izolovan slučaj, već sve
više liči na nešto što postaje uobičajena praksa “slobodnog svijeta”: analogan slučaj
Snovden obilježila je frapantna činjenica da niti jedna tzv “slobodna” zemlja
nije smogla snage da mu pruži utočište, već ga je našao kod zlog diktatora
Putina. Zašto su ovi slučajevi tako važni? – oni nas vraćaju ne temu onoga šta
savremena država treba da bude.
“We the people
of…”
Savremene
države su takve političke zajednice u kojima je narod suveren. Političari,
računajući i one na najvišim funkcijama, su puki “službenici” koji izvršavaju
volju građana. Kako to ameri vole reći: Predsjednik “služi” u kabinetu. Naravno
to je dvosmjeran odnos i političari imaju i treba da imaju mogućnosti da
plasiraju svoju volju građanima. Način kako oni to rade su politike koje
predlažu i provode. Ni jedan političar nije suveren u smislu kako su to bili
nekadašnji kraljevi/carevi: tako da može silom državnog aparata ili autoritetom
sebe ili funkcije koju obnaša nametnuti svoju volju naciji. On mora da ubjedi građane da je njegova politika ok
i da dobije njihovu podršku. Ne samo na izborima, već i svakodnevno: na primjer
Predsjednik Srbije ne može građanima Srbije nametnuti svoju volju po pitanju
litijuma – ako građani odluče da spriječe iskopavanje on mora da se povinuje
njihovoj volji. Ukoliko to ne uradi građani imaju pravo (i teorijsko i ustavno)
impičmenta, tj opoziva Predsjednika i to i mimo redovnih izbora. Ako se on ne
povinuje toj volji za smjenom građani čak imaju “pravo tiranicida”: takav
predsjednik je tiranin, on je prekršio ne samo svoje ustavne ovlasti, već i
“prirodno pravo”, i može biti uhapšen ili giljotiniran ako pruži otpor. Slučaj
Slobodana Miloševića nedavni je domaći primjer onog što teorija naziva
“tiranicid”.
Ovo je fundamentalna logika savremene
države koju su teorijski razradili klasici liberalnog republikanizma Džon Lok i
Imanuel Kant, a prvi put u istoriji primjenili američki Očevi utemeljivači
stvarajući “Prvu i najveću republiku”. Ustav SAD počinje čuvenim “We the people
of the United States…” kojim se eksplicitno iskazuje da je država nastala
voljom američkog naroda – a ne nikavim božanskim, istorijskim ili
aristokratskim “pravom”. Jedan fragment tog Ustava kaže: “No nobility in the
United States”. Dakle: nema suverene volje ma kog čovjeka nad bilo kojim
drugim. Nema tu “rek’o Mile” ili “rek’o Bajden”: koliko god Bajden želio da
pošalje milijarde $ Ukrajini on to ne može uraditi aktom volje tj. predsjedničkim
dekretom, već mora dobiti podršku Kongresa i građana. U takvim državam vlast je
uvijek efektivno podjeljena i postoje bezbrojni mehanizmi kojima se sprječava
da jedan od državnih službenika, ili neka institucija (npr Predsjednik)
zadominira nad ostalim institucijama. I tako postane de facto kralj, premda de
jure samo demokratski izabran službenik.
Naravno, ovo je veoma krhka,
kompleksna i sofisticirana forma države. Zato i ne čudi da je tako često
izložena uzurpaciji. Slučaj Asanž nam pokazuje jedanu od karakterističnih
situacija uzurpacije.
“Državna tajna”
Očito je da se u ovako shvaćenoj državi ne može voditi
skrivena politika i ono što se u teoriji naziva “državni razlog”: fora po kojoj
u ime “opšteg interesa” političari imaju pravo da donose odluke mimo znanja i
volje naroda. Američki ustav to eksplicitno zabranjuje i zahtjeva da se odluke državnih
službenika daju na uvid javnosti. Na primjer Ustav u članu I.5 takozvanom “propozicijom
publiciteta” zahtjeva da oba doma Kongresa javno objavljuju sve odluke koje
donose. Jasna je logika toga: ako je narod suveren onda samo on može odlučivati
šta je “opšti interes” i kakva može biti državna politika po nekom pitanju.
“Državni razlog” je zapravo uvredljiv “paternalistički” stav prema narodu: kojim
se on tretira kao nezreo te u njegovo ime treba da odluče neke navodno superiorne
političke elite. One, međutim, mogu odlučivati samo u okvirima mandata i
ovlaštenja koje ima institucija koju obnašaju i ako su u stanju dobiti podršku
javnosti za svoje politike. Koliko god ovo bila
kristalno jasna politička logika, a i ustavna propozicija, vremenom su
političke elite uspjele progurati priču kako postoje stvari koje u ime “opšteg
interesa” trebaju ostati skrivene od javnosti. Jasno je da tako nešto nije bilo
moguće uraditi pod postojećim Ustavom SAD.
To je izvedeno suptilnom promjenom logike političke
zajednice: Hajek je svojevremeno dobro primjetio da kriza demokratije nastaje
kada se pitanje “kolike ingerenecije
vlast treba da ima” zamjenjeni sa “Ko
treba da vlada”. Tako više nije više pitanje da li neka vlast može ili treba
imati ingerencije da krije informacije od javnosti, već ko to radi i u koje
svrhe.
Kada
se napravi prvi korak u tom smjeru onda nije dugo trebalo čekati i na otvorene
laži kojima su političke elite pokušavale nametnuti svoje politike (tj svoju
volju) naciji. Tako se administracija Buša jr nije ustručavala najbestidnijeg
laganja o Sadamovom oružju za masovno uništenje, samo da bi pridobila podršku
javnosti za svoju nelegalnu akciju protiv Iraka 2003.
Logika
takve vlasti poznata je još od antike. Platon ju je nazvao “plemenita laž”:
vladar ima pravo da laže narod ako je to u interesu tog naroda. Tako je Buš jr
smatrao da je interes američkog naroda u “borbi protiv terorizma” slamanje
Sadamovog već slomljenog režima, i nije se libio da laže narod misleći da to
radi u “opštem interesu” američkih građana (cinici bi rekli i pojedinih
kompanija – i one su valjda neki “narod”). Tako rade uzurpatori. U jednoj
pravoj liberalnoj republici ni jedan političar to ne bi smio raditi: on bi morao
da izađe sa činjenicama pred građane i da onda pokuša dobiti njihovu podršku za
akciju koju predlaže.
Gledajući u kom pravcu su otišle SAD, od mlađeg Buša pa
do slučaja Asanža, nema sumnje da se Očevi utemeljivači prevrću u grobu čudeći
se gdje je “Prva i najveća republika” završila.
Krimen Asanža
U čemu se onda sastoji tako strašni krimen Asanža, kao i Snovdena, Anonimusa, Wikiliksa
i ostalih? Zapravo nije
poenta u konkretnim informacijama koje je objavio. Već u činjenici da se drznuo
podsjetiti građane SAD šta su ovlasti vlade a šta uzurpacija.
Wikiliks je uradio ono što je vlast po Ustavu dužna sama da uradi
a nije: objavio je informacije na osnovu kojih se kreira državna politika. On
nije provodio nikakvu propagandu za ili protiv rata u Iraku, za ili protiv
podrške Ukrajini i sl. Već je samo dostavio informacije koje je vlada imala o
tim i mnogim drugim događajima a odbijala je da ih da na uvid građanima. Zašto bi
vlada nešto krila? – pa
očito je: smatrala je da građani ne bi podržali njene politike da su imali sve
informacije. Zato je bila “redukovana u izričaju”: tj filtrirala je samo one
informacije koje neće dovesti do masovnog otpora ljudi politikama vlasti. A u
nekim slučajevima, kakav je npr. kampanja protiv Iraka 2003., čak i direktno
lagala. E sad, ko je tu kriv jasno je.
