Foto: Nemanja Mićević
Milomir Kovačević Strašni rođen je u Čajniču 1961. godine. Od početka
svoje karijere, Kovačević se uglavnom posvetio snimanju slika uličnog života i
atmosfere kulturnih dešavanja u Sarajevu. On je na neki način vizuelni hroničar
grada osamdesetih, fotoreporter za razne lokalne časopise. Devedesetih godina
postaje jedan od najzapaženijih foto-hroničara grada. Njegov rad pokazuje
interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. Godine 1995. dolazi u Pariz
gdje je nastavio da se bavi fotografijom i učestvuje na mnogobrojnim izložbama.
Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad, među kojima je i priznanje
predsjednika francuske države, gdje je proglašen vitezom sa zaslugama za svoj
fotografski rad i angažman. Živi i radi u Parizu.
U Banjaluci će u Galeriji Plus juče je otvorena njegova
izložba fotografija „Luvr noću“, a ovo je prvo izlaganje Milomira Kovačevića Strašnog u Banjaluci.
Za portal BUKA sa Kovačevićem razgovaramo o seriji fotografija nastalih u
Luvru, fotografiji u ratnom Sarajevu, raspadu Jugoslavije, budućnosti Bosne i
Hercegovine i drugim temama.
Banjalučani
će moći pogledati seriju vaših fotografija iz Luvra koje ste fotografisali
noći, recite nam nešto o ovim fotografijama, Luvr je sam po sebi poseban, a
zašto je noću još zanimljiviji?
Luvr je poseban i danju, ali je
čarovan noću. U to vrijeme moji prijatelji su počeli raditi u Luvru u jednom grafičkom studiju, a u isto to
vrijeme Luvr je započeo kampanju da ne radi do šest sati, nego da dva puta
sedmično radi i do deset sati uveče i zbog toga su im trebali vizuali da bi to
reklamirali. Ranije sam radio seriju fotografija Pariz noću, a kako su u Luvru
htjeli da pokušaju sa nečim novom moji prijatelji su predložili mene za te vizuale. Imao sam
samo jedan aparatić i objektiv, ono najjednostavnije. Dugo sam na ovome radio.
Kad je mrak i kad se spustite u donje dijelove muzeja to je kao da uđete u posebnu dimeniju,
sasvim je drugi osjećaj, pogotovo što sam sve radio cirno-bijelo analogno i to
je kao da gledate neku predstavu sa skulpturama i likovima. Tako sam ja počeo raditi i kad sam jednom zagrizao nije bilo više povratka.
Vi
ste znači radili promotivni materijal za Luvr?
Da. To je to. To je bio njihov
zvanični materijal. Jedno vrijeme Luvr je bio oblijepljen velikim plakatima sa ovim fotografijama.
Da li ste ovaj muzej obilazili van radnog vremena, kad nije bilo posjetilaca, kako
ste se osjećali u tom trenutku, sami u jednoj od najvećih muzejskih riznica svijeta?
Ako je i bilo ljudi, sigurno je bilo intimnije.
Ako je i bilo ljudi, ja sam čekao da se
sklone. Znao sam gdje ima manje ljudi, a fotografije sam radio godinu dana. Ne
uspije svaka fotografija odmah. Fotografije su svjesno rađene drugačije, da se
dobije efekat prodrmanosti. Radio sam uveče do deset i onda sam išao kući,
ujutru sam odmah razvijao filmove, gledao šta je urađeno i analiza šta je
dobro urađeno, a šta ne. Tako je to trajalo više od godinu dana. Bilo je lijepo
kad dođete i vidite da je cijeli Luvr u vašim fotografijama, piramidu, a
plakati su bili i na metroima i velikim bilbordima. Kao nekome ko je došao iz
mraka i rata stvarno je značilo da ima takvu priliku i da tako nešto napravi. Finasije
su bile malo lošija strana projekta, ali meni je to bilo stvarno veliko
zadovoljstvo.
Niste
prvi put u Banjaluci, ali prvi put izlažete ovdje. Zašto je Banjaluka toliko
dugo čekala da vidi vaše radove?
Pa ne znam ni ja. Kad sam izašao i
Sarajeva malo sam pogubio kontakte. Kad sam došao u Banjaluku sreo sam se sa
prijateljima poslije 35 godina, još su mi sačuvali i objektiv koji sam im nekad
davno posudio. Tokom godina dolazio sam u Banjaluku, imam ja ovdje i prijatelja,
komšija, kumova. Poslije rata nisam dolazio u Bosnu 13 godina. Istina je da se
i na to što sam bio u Sarajevu ne gleda blagonaklono. To je sad druga priča.
Vi
ste hroničar jednog vremena, malo je danas takvih, kako gledate na prošlost, na
ono što nam se desilo, od raspada države do rata?
U suštini ja sam bio svjedok tog
raspadanja, a imam i fotografije. Bila je i jedna manja izložba prilagođena
jednoj galeriji u Parizu, nekadašnjeg jugoslovenskog, sada srpskog kulturnog
centra i tu je mnogo toga objašnjeno. Prođoše godine, prođe život, izgubili smo
najbolje godine života u svemu tome. Kad se pogleda malo šire možemo reći da se ništa nije slučajno desilo, a mi smo se našli u graničnim područjima geopolitičkih
tokova. Imali smo buđenje svih ovih nacionalizama i kraj jednog sistema u kojem
smo živjeli. Ja sam odgojen u tom nekom duhu i ostaću takav do kraja života, ne
može me niko promijeniti. Neke stvari su neshvatljive, to da se vraćamo u
srednji vijek, da se neke stvari potežu, a sa druge strane ljudi lete na Mjesec
i otkrivaju nove planete. Žalosno je što se ljudi ne mogu okrenuti budućnosti.
Koliko
je sve to ostavilo traga na svima nama koji su to proživjeli i koji danas žive
ovdje u Bosni i Hercegovini? Skoro trideset godina je prošlo od kraja rata, a
mi se još uvijek borimo sa ovim temama i nismo se suočili sa onim šta se desilo.
Nisam ja neko od velikih trauma.
Srećam imam fotografiju, a to se na fotografijama mnogo bolje vidi. Naravno da
se pamti i zna se sve. I kad sam bio u ratu nisam bio pod ničijim uticajem,
radio sam kao što sam i prije rata radio, kao i što dan danas radim. Pogotovo
kako sam izašao iz Sarajeva 1995, bio sam izolovan od svih vijesti i
manipulacija, tako sam ostao relativno čist u razmišljanjima. Kako ja mogu
pričati samo o onome šta sam vidio i šta sam snimio, tako mi i drugi ne mogu
pričati da je nešto bilo ovako ili onako. Radio sam i izbore, kao i formiranje
svih nacionalnih i ostalih partija u Bosni i Hercegovini. Išli smo kod svih
lidera partija koji su osnovali stranke uoči izbora te devedesete, radio sam
plakate i samu koaliciju gdje su SDA, HDZ i SDS ujedinili samo da bi makli komuniste.
Tada
su bili ujedinjeni.
Da, tada su bili ujedinjeni samo da
bi se dograbili vlasti. Čim su se dograbili vlasti to je otišlo u druge krajnosti.
Ima nekih činjenica koje se zaborave, pa se pričaju druge stvari. Onda kad
padne krv gotovo je, kraj je. Mislim da se od toga još nismo oporavili i da
ljudi nisu osvijestili šta se desilo i svi su kivni, svako na svakoga sa novim
istorijama i novim pričama.
U
ovom narativu u kojem živimo kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine?
Za mene je realna budućnost da se uđe
u Evropu, mislim na cijelu regiju, a ja to zovem jugoslovenski prostor, pa da opet
bude ista vojska, policija, bez granica. Znam da ni Evropa nije neka lutrija i
oni sve prave prema svojim aršinima i svojim potrebama. Ne rade oni ništa iz
ljubavi prema nama, već imaju svoje političke i ekonomske ciljeve i zna se vrlo
dobro zašto se nešto radi. Poslije Drugog svjetskog rada svi ratovi se vode
tamo gdje je sukob interesa Istoka i Zapada i uvijek se nađe dežurni diktator
koji je kriv za to.
Kroz
svoje fotografijama progovarate o stvarima koje nisu ugodne, prijatne. Zašto je
važno predstaviti i tu stranu života?
To je realnost, to su činjenice, naš
život, naša istorija. Ne možemo sad birati da ćemo jedan dio uzeti, a jedan ne,
kao što se danas radi. Život je ni crn ni bijel. Kad govorimo o ratu u
Sarajevu, bilo je to tragično, ali bilo je i veselih i finih stvari. Velikih
prijateljstava, koncerata, predstava. Zavisi ko šta gleda, a ako ćete biti objektivni onda
morate prikazati i jedno i drugo. Kad dođem u Pariz i pokažem svoje fotografije
u agenciji i oni vide nasmijanu djevojčicu, kažu mi kako nam možeš ovo
pokazivati tamo su ljudi ginuli. Ispostavi se da to ne mogu prodati. Bilo je
veselih i ludih stvari, nisam ni za koga radio, radio sam kad nešto naleti. Na
početku sam snimao leševe, poslije nisam, jer su bili svakodnevnica. Bilo je i
realnog stvarnog života, i svadbi, ljubavi, rađanja i sve su i to ratne
fotografije.
Danas
imamo mnogo fotografa, neki su našli svoj put, neki se još traže. Šta biste im Vi poručili, zašto je fotografija važna?
Prvo trebaju da vole to što rade.
Trebaju puno raditi, obrazovati se i malo učiti od starijih i istorije. Trebaju
naučiti tehniku da bi mogli sami naći svoj put. U početku se može i kopirati,
ali ukoliko su iskreni i koliko ljubavi, energije i truda ulože u to toliko će
im se vratiti. Svaka fotografija mora da se osjeća iz duše.