„Srbija je vodila rat sa stvarnošću, a ne samo sa Muslimanima i Hrvatima. Rat je vodila ‘sila ludila’, koja je dovela do paranoidne samoizolacije Srbije i do fatalnog poraza Srbije, što je i najveći poraz u srpskoj istoriji.” (Radomir Konstantinović)
Jedno od zlatnih pravila u šahu, koje naučite na samomom početku, jeste da ključni mehanizam u napretku i jačanju predstavlja analiza vlastitih partija, naročito poraza. Cilj je očit: da se uoče greške, njihovi uzroci, te da se onda pristupi njihovom eliminisanju da se ne bi ponovile u budućim partijama. Samo vječiti paceri gube dva ili više puta na isti način.
Očit uslov za taj metod je da objektivno sagledate svoju igru, tj. „prošlost“. Ne možete ništa postići time što krivite protivnika, zlu sreću, „boljela me glava taj dan“ i slično. Istu ulogu igra izučavanje istorije za jedan narod: učite na greškama da ih ne biste ponavljali. Očit uslov za to je da učite stvarnu istoriju, onako kako se ona zaista dogodila, objektivne uslove i uzroke koji su doveli do određenih scenarija. Pokušavate shvatiti lance kauzaliteta, uzročno-posljedične veze između događaja. Bobi Fišer je svojevremeno definisao inteligenciju kao: „sposobnost da se uoče konekcije između naoko nepovezanih nizova događaja.“ Mi kao narod uporno radimo upravo suprotno.
1.
Jedan od bezbrojnih primjera je interpretacija NATO napada na SRJ. Mi smo skloni da taj događaj tumačimo kao nekakvu apstraktnu antisrpsku zavjeru „međunarodne zajednice“. Nismo u stanju da se zapitamo zašto je napad, za koji nije bilo odobrenja UN-a (ali su UN usvojile tri „upozoravajuće“ rezolucije kojima se Miloševićev režim osuđuje zbog terora nad Kosovarima), dobio tako široku međunarodnu podršku.
Mi očito nismo u stanju za takvu retrospektivu. Zato u našem javnom i istoriografskom diskursu možemo da vidimo beskrajne fotose tog ilegalnog bombardovanja, narative o osiromašenom uranijumu i ubistvo djevojčice Milice Rakić. Koja je bestidno proglašena „kolateralnom štetom“. 2.
Međutim, propuštamo uočiti čitav lanac događaja koji je doveo do tog zločina. Na primjer: mi smo deceniju prije toga činili silna nepočinistva, moralne gadosti i političke ludosti. Od varvarskog rušenja Vukovara,
preko suludog bombardovanja Zagreba, pa do najapsurdnijeg od svih zločina koje smo počinili: opsade Dubrovnika i besmislenog rušenja starog grada – bisera svjetske baštine pod zaštitom UNESCO.
Da bi na kraju sve to kulminiralo masakrom u Srebrenici. Dakle, nacije svijeta su čitavu deceniju gledali naše ludosti i orgijanja, sve to pojačano gadnom CNN propagandom.
Mi još nismo u stanju zapitati se kako to da smo godinama većinski podržavali suludu politiku Miloševića, kojom je uporno ignorisao savjete pametnih ljudi, apele međunarodne zajednice, ekonomske sankcije i političke pritiske, a na kraju i otvorenu prijetnju silom. Čak i kada je počeo napad, njegova ludačka „politika“ nije pokazivala znake razuma. Gurnuo je vojnike i čitav narod u besmislenu borbu bez šansi na uspjeh. Sa današnje distance, teško je shvatiti čemu se on uopšte nadao? Jednako je teško razumjeti kako je moguće da smo bili toliko slijepi da podržavamo jedan tako iracionalan i anticivilizacijski režim? Iako su nas mnogi pametni ljudi na vrijeme upozoravali šta se događa i gdje to sve vodi.
Iako CNN i zla Amanpur nisu ni blizu objektivne slike ratova 1990-tih, nisu ni sasvim u krivu. Bombe nisu počele padati po Srbiji tek tako i iz vedra neba. Godina 1999. samo je kulminacija čitavog niza prethodnih događaja.
3.
Ovo ne treba razumjeti kao tumačenje NATO napada 1999. – o tome smo već pisali. Tema ovog teksta je metoda razumijevanja događaja i donošenja odluka koju mi kao narod praktikujemo. Poenta koja se ovdje želi reći: mi odbijamo sagledati lanac događaja na način kako to rade ozbiljni ljudi. Nije problem pogriješiti – to se svima događa. Srpski narod nije ni bolji ni gori od ostalih naroda. Nepočinstva koja smo mi počinili su dječija igra u odnosu na, recimo, Nijemce XX vijeka. Ali, za razliku od Nijemaca, mi nismo u stanju da se preispitamo i objektivno sagledamo svoje postupke. Nismo u stanju da se zapitamo kako smo u osvit demokratije dopustili da nam se dogodi pad u varvarstvo miloševićevske autokratije. Zato smo i danas, 30 godina kasnije, i dalje u autokratijama.
Nažalost, mi imamo vrlo malo intelektualaca koji su spremni na takvo propitivanje. Čak i oni koji se odluče na tako nešto odmah su izloženi raspinjanju. Otuda mnogi odlučuju da ćute i autocenzurišu se. Međutim, to ima cijenu: javni diskurs definišu DB šarlatani a-la Šešelj i Marić-Happy, a mi kao narod ponavljamo iste greške. Recimo, mi ovo učimo našu djecu:
Šta neki klinac koji pročita „Srbi protiv NATO“ može zaključiti o tim događajima? Ništa bolje do da su sile antihrista odlučile da „genocidiraju nedužni srpski narod“ i da je u pitanju nekakav metafizički sukob između dobra i zla gdje smo mi stradalnici u ime dobra.
Na ovako iracionalnim polaznim postavkama nije, naravno, moguće donijeti bilo kakvu racionalnu odluku. Na primjer, kada odlučujemo da li postati članica NATO, ne možemo donijeti odluku utemeljenu na razumu. Umjesto da stavimo stvari na sto i hladne glave odlučimo da li je, naročito u svijetu kakav će biti nakon rata u Ukrajini, naš interes postati član najveće vojne alijanse na svijetu, mi mislimo na nivou pukih emocija: „oni su nas bombardovali“, ili čak iracionalnosti tipa „NATO je instrument zla i antihrista“. Mi ne raspravljamo u formi: NATO košta toliko-i-toliko; NATO daje benefite te-i-te, već ostajemo na nivou emocija i resantimana. Svojevremeno smo na Fakultetu političkih nauka BL preveli dijelove knjige „Strateška dubina“ Ahmeta Davutoglua za internu upotrebu. Tamo stoji sledeća misao (parafraziram): „Interes Turske je da BiH uđe u NATO, ali ne i u EU – jer Turska je uticajan član NATO kroz koji može provesti svoje interese, ali ne i EU, jer Turska neće postati član EU.“ Mi ne odlučujemo o svom (ne)članstvu u NATO na osnovu takvih stvari, već „mrzimo Amere“ i pjevamo uz gusle o slavnom otporu agresiji.
Kako tumačimo istoriju, tako mislimo (ako se ovo uopšte može nazvati „mišljenjem“) i u sadašnjosti. Naša je politika po definiciji iracionalna, jer se ne utemeljuje u racionalnim stavovima, promišljanju lanaca kauzaliteta, već na nacionalističkoj i kvazireligijskoj mitologiji i arhetip okidačima.
4.
Analognu iracionalnost pokazujemo i u odnosu prema Rusiji. Mi smo slobodan narod i suvereno donosimo svoje odluke – npr. da (ne) uvedemo sankcije Rusiji. No, svaki potez koji se odigra na svjetskoj šahovskoj tabli ima svoju cijenu i povlači konsekvence.
Mi to ne odlučujemo na osnovu stvarne istorije i fakata, već na osnovu antizapadnog resantimana i svjesnog iskrivljivanja slike Rusije. Za razliku od izmaštane Rusije, stvorene u našoj fantaziji, ona stvarna je imala čitav niz antisrpskih poteza. Od naoružavanja Hrvatske početkom rata, glasanja za uvođenje sankcija 1992. god.,
pa do naročito bestidnog (ali našoj javnosti gotovo nepoznatog) pokušaja da nam se spriječi otpis duga:
Umjesto da razumijemo zašto je Rusija bila protiv otpisa duga; koji je to bio njen interes, mi krijemo od sebe tu činjenicu, jer se ne uklapa u izmaštani narativ o tome da nam „bratska Rusija nije pomogla jer je bila slaba“ – „nije tada bilo Putina već pijani Jeljcin“ i sl. Sve države slijede svoje interese, pa tako i Rusija, a njoj u tom trenutku zbog nečeg nije bilo u interesu da Srbija iskorači iz blata. Naše je da razumijemo zašto. To nam onda omogućava da shvatimo i koji je interes Rusije po drugim pitanjima, recimo o Kosovu. Umjesto toga, mi mislimo u kategorijama „pravoslavna braća“ i „pijani Jeljcin“. Otuda imamo ovakve stavove intelektualne „elite“:
Srbija je mala država, a mi Srbi mali narod – stoga smo za velike igrače uvijek samo dio slagalice i često samo sredstvo za realizaciju njihovih ciljeva. Isto za SAD, kao i za Rusiju. Nedavno objavljeni dokumenti u kojima Dugin surovo realistično objašnjava kako današnji Kremlj vidi Srbiju: kao topovsko meso za svoje geopolitičke ciljeve. Naše je da razumijemo taj položaj i shodno tome djelujemo, umjesto što se osjećamo vezani za drevne iracionalnosti i stradamo u ime političkih vjetrenjača i kojekakvih izmišljenih „panpravoslavnih“, „kosovskih“ i sl. zavjeta.
Najskuplja srpska riječ nije „Kosovo“, već Lazareva (takođe izmišljena – nema nikakvih dokaza da je ikada rečena) suluda formula: „Ti si dobio svoju bitku, a ja sam dobio svoju bitku.“ Lazar nije dobio nikakvu bitku, – naprotiv, izgubio je: i zemlju, i slobodu, i narod, i glavu. Nebeska Srbija ne postoji. Sem u glavama fanatika koji su u rascjepu s realnošću. Postoji samo ovozemaljska Srbija. Još uvijek postoji – dok ju „pravi-Srbi-patriote“, slijedeći političke fatamorgane i mitske matrice, ne svedu na tačkicu na karti sa cirka 3 miliona stanovnika beogradskog pašaluka.