Dok ovih dana
agresija putinističkog režima u Ukrajini uveliko ulazi u drugu godinu, mi se
sjećamo jedne agresije koja je nedavno izvedena protiv nas. Od 24. marta pa do
juna 1999. desio se NATO napad na Saveznu Republiku Jugoslaviju. To je pravi
povod da se osvrnemo na doktrinu „pravednog rata“, jer teško možemo razumjeti
putinističku agresiju bez razumjevanja agresije iz 1999. Sam Putin se u više
navrata pozvao na analogiju sa napadom na SRJ, a „Zapadni“ akteri upadljivo
(ali ne baš ubjedljivo) insistiraju na nepostojanju korelacije.
O čemu se
zapravo radi? Lako možemo ilustrovati ovu stvar komparacijom između dvije intervencije
koje su provele SAD pod dvije administracije – starijim i mlađim Bušem.
Baš takva komparacija je naročito zgodna jer
smo navikli da stvari posmatramo krajnje pojednostavljeno kroz crno-bijelu
matricu: jedna strana je uvijek „good guy“, druga strana je uvijek „bad guy“. U
stvarnosti, sve je naravno mnogo komplikovanije i iste države pod različitim
režimima mogu imati dijametralno različitu prirodu. To je korisno imati u vidu
u ovoj situaciji kada se Rusija pokušava definisati kao a priori država terora,
umjesto da se zločinačkim označi putinistički režim. A korisno je i sa
stanovišta razumjevanja našeg srpskog odnosa prema „Zapadu“.
1.
Administracija
starijeg Buša pružila nam je idealni tip legitimne intervencije: to je „Zalivski
rat“ u Iraku u kome je „Koalicija slobodnih“ – ujedinjena sila 35 država
predvođenih SAD-om intervenisala protiv okupacije Kuvajta od strane režima
Sadama Huseina. To je zaista sjajan i hvale vrijedan primjer kako bi svjetski
poredak trebao izgledati i šta je
Kant mislio kada je prije par vijekova govorio o „Vječnom miru“. Kao što su SAD
1941. mobilisale svoje stanovništvo, milone „redova Rajana“, i pomogle nacijama
Evrope da se oslobode nacističkog zla, tako su 1990-1991. mobilisale svoje
saveznike da pomognu narodu Kuvajta da se oslobodi Sadamovog terora.
Naime, imali smo situaciju u kojoj jedan diktator tvrdi da je „Kuvajt
uvijek bio dio Iraka i da je postao nezavisna država usljed britanske
interevencije“ (analognu stvar smo čuli od Putina glede Ukrajine). To mu je
dalo povod za napad i okupaciju, prije svega otimanje kuvajtskih naftnih polja.
UN su korektno reagovale: već 6. avgusta 1990. (Rezolucijom 661) uvedene su
sankcije Iraku, a Rezolucijom 678, od 28. novembra 1990. postavljen je
ultimatum Sadamu da se povuče inače će uslijediti upotreba vojne sile. UN imaju
mandat za to: član 41 i 42 Povelje UN-a glase:
Sadam je odbio
ultimatum i, kao što svi znamo, u „Pustinjskoj oluji“ njegova armija je pregažena
a Kuvajt je povratio svoju slobodu i suverenitet. Irak je prinuđen da plati
ratne reparacije i Kuvajtu nadoknadi štetu. Čitava ova akcija SAD i „koalicije
slobodnih“ je jedan od najljepših primjera međunarodne solidarnosti i
spremnosti da se zaštiti slabija država od agresije moćnog susjeda. I čist kao
suza primjer odbrane međunarodnog poretka mira. Intervencija je ispunila sve i
formalne i neformalne uslove za legitimnu upotrebu sile protiv jedne države.
Prvo, motiv je bio potpuno jasan i neupitan: radilo se o okupaciji jedne države
od strane agresora. Drugo, postojao je čitav set potrebnih odluka UN-a,
računajući i onu kojom se daje mandat za vojnu intervenciju.
2.
Druga intervencija
u Iraku iz 2003. za vrijeme administracije mlađeg Buša daleko je od te idealne
slike. Zapravo u pitanju je unilateralni akt sile od strane SAD, koji u nekim
segmentima liči na puki pljačkaši pohod. Svega par država je podržalo tu akciju
(tipa u svakoj gadosti neizbježni Britanaca). Amerikanci su pokušali dobiti
podršku u UN, koristeći se čak otvorenim lažima tipa one da Irak proizvodi
oružje za masovno uništenje.
Međutim Kolin
Pauel je ismijan u UN-u, a govor francuskog ambasadora za govornicom UN-a je
nešto najbolje što smo mogli čuti u međunarodnoj diplomatiji. Otprilike je
Pauela upitao: „zar vi mislite da smo mi blesavi i nemamo službe koje nas
izvještavaju o stvarnom stanju u Iraku?“. Unatoč tome SAD su provele
intervenciju i s lakoćom porazili već poraženi Sadamov režim. Bijesan na
odbijanje ključnih evropskih država da se priključe intervenciji, državni
sekretar SAD-a Donald Ramsfeld je prezrivo odgovorio da je u pitanju „ostarjela“
i „stara Evropa“.
Dakle, intervencija se desila bez odobrenja UN-a, bez postojanja šireg
konsenzusa tipa „Koalicije slobodnih“, a realni cilj nije bio zaštita ugrožene države
već smjena „zločinačkog“ režima. To se na kraju i desilo: Sadam Husein je uhvaćen
i izvršena je prava-pravcata egzekucija. Međutim, koliko god Sadamov režim bio
odvratan, to ne može biti legitiman cilj vojne intervencije – o vlasti u Iraku
može odlučivati isključivo irački narod. Ako se želi pomoći smjena, postoje
mnoga sredstva kojima se to može uraditi – od finansiranja opozicije i
antirežimskih medija, do potpore „događanju naroda“ (što se recimo dogodilo kod
nas sa podrškom SAD-a antimiloševićevskim snagama). To su sve legitimna
sredstva da se utiče na političke procese, kakva koriste sve države (u
zavisnosti od svojih kapaciteta). Ali vojna intervencija u svrhu smjene vlasti
u drugoj državi ne može biti legitimna. Ne možete napasti Vijetnam jer hoće da
postane komunistički, ali možete pomoći demokratske i antikomunističke snage.
Demokratija se ne može širiti bombama, već isključivo emancipacijom. Nedavni
fijsako SAD-a u Afganistanu još jednom je to potvrdio.
Druga vrsta opravdanja koja je korištena je bojazan da bi Sadam mogao
upotrijebiti oružje protiv Kurda. To je
naročito apsurdan, opasan, pa i sulud argument: tom logikom svakog bi se moglo odokativno
bombardovati jer bilo koja država, grupacija ili čak pojedinac potencijalno
„mogu“ nekog napasti. Silom se može odgovoriti samo na silu: tek kada neka
država zaista nekog napadne, tek tada
se može intervenisati.
Ne čudi da ovakva akcija nije imala moralni a ni pravni kredibilitet. Što
se vidjelo i po reakciji naroda: za razliku od intervencije 1990. koja je imala
podršku javnosti, ona iz 2003. izazvala je masovne antiratne demonstracije širom
svijeta, naročito u SAD i Britaniji.
3.
Ako sada kroz
ovu optiku pogledamo slučaj NATO intervencije protiv SRJ iz 1999. jasno je da
se ona više (ali ne i u potpunosti) potpada pod slučaj 2. Prvo, nije bilo
odluke Saveta bezbjednosti UN-a (protiv su bile Kina i Rusija). Zato je to napad
NATO-a na Srbiju, a ne intervencija „međunarodne zajednice“. Drugo, Srbija formalno
nije nikog napala – povod je bilo stanje na Kosovu, ali Kosovo je unutrašnje
pitanje Srbije. Premda se može prihvatiti da je postojala nelegitimna upotreba
sile od strane Miloševićevog režima, te realna prijetnja da stvar eskalira u
„humanitarnu katastrofu“, to ne može dati dovoljno opravdanja za NATO napad – jedino
ovlašteno tijelo za davanje takve dijagnoze su Ujedinjene Nacije. Ni rušenje
Miloševićevog režima, koliko god on bio varvarski i zločinački, ne može
obezbjediti legitimitet interevenciji – o vlasti u Srbiji može odlučivati samo
srpski narod.
Ako bi logika NATO intervencije 1999. bila prihvaćena kao legitimna, onda
se malo šta može prigovoriti Putinu: on tvrdi da hoće da zaštiti Ruse u Ukrajini
i da smijeni „nacistički“ režim u Kijevu. Jedina razlika je što SAD&Co nisu
planirale „okupaciju Kosova“ (za razliku od aneksije ukrajinskih teritorija koju
pokušava Putin), ali kasnije ilegalno priznanje kosovske nezavisnosti, uz gaženje rezolucije 1244, i nije neka
razlika. U oba slučaja radi se, ne o zaštiti
međunarodnog poretka, već o uzmanju
pravde u svoje ruke od strane moćnika – 1999. to je uradio NATO; a 2022.
putinistički režim. Jednako tako, onaj ko prihvata logiku putinističke
intervencije u Ukrajini teško može bilo šta reći protiv NATO napada na SRJ.