U trenucima objave ovog intervjua, Labrović je napustio Hrvatsku i
kao stotine tisuća drugih građana Hrvatske, svoj život odlučio je
nastaviti vani.
Siniša, što vas je potaknulo da napustite Hrvatsku nakon toliko godina?
Primarni
motiv je obiteljski. Žena i ja smo zadnjih 11 godina veze i osam godina
braka živjeli razdvojeno. Ona u Vinkovcima, a ja sam uglavnom bio u
Zagrebu. Na jednom performansu u Beču sreo sam sreo Andreja Mirčeva koji
je dao otkaz na osječkoj Akademiji i rekao mi je da postoji velika
potražnja za tetama u vrtiću u Berlinu. Nama se činilo da bi moja žena
sa svojim pedagoškim iskustvom mogla s vremenom dobiti taj posao. Ovo
ovdje što nam se događalo je s vremenom doseglo razinu izdržljivosti,
postalo je teško i ponižavajuće na ovaj način živjeti, u Hrvatskoj, ali i
u tom obliku veze. Godinama je bezuspješno pokušala dobiti posao u
Zagrebu, odvjetnica nam je rekla da u zakonu postoji odredba o spajanju
obitelji. Kad smo se išli informirati u Grad, rekli su nam da taj
paragraf nije obvezujući. Mislim da takvu pravnu smicalicu može smisliti
samo hrvatski birokratski sotonistički um, jer jasno je zašto ta
odredba stoji u zakonu. Ona ima funkciju membrane, s moje strane je
nepropustan, ali kad u sustav treba ući netko tko ima vezu ili je dao
dovoljno debelu plavu kuvertu, on će biti pripušten u sustav. Situacija
na umjetničkoj sceni također ne obećava, vidljivo je tko preuzima
sustav, koji je i prije bio užasno loš. Očit je nalet desnice, ljudi
koji su povezani s Crkvom. Ne vidim ovdje dugoročno perspektivu da žena i
ja opstanemo. Ja ću zadržati veze s Hrvatskom, dolazit ću raditi ovdje i
dalje, nije mi intencija prekidati sve veze, ali probat ćemo u Berlinu.
Kad dođete u Berlin, kad se smjestite… mislite li se nastaviti baviti umjetnošću, hoće li ti to biti primarni izvor prihoda?
Ja
se nadam. Iskreno nisam razmišljao na taj način jer mi je to bilo
preteško. Volio bih vidjeti koja je težina mojih performansa na
njemačkoj i europskoj sceni, ali što će se dogoditi – ne znam. Računam
na druge mogućnosti koje uključuju i nastavak umjetničkog rada u
Hrvatskoj uz neke opcije koje se otvaraju u Italiji, Belgiji, Austriji
itd., ali naravno volio bih se i tamo okušati. Računam više na honorarne
i privremene poslove koji ne bi ugrožavale moju umjetničku vremensku
raspoloživost. Neću biti nesretan ako uzrok prestanka karijere bude neki
posao koji će mi osigurati bazični životni minimum.
Glumili ste nedavno u belgijskom filmu. O čemu se radi?
Ne
smijem zbog ugovornih obaveza ići u detalje, radi se o
belgijsko-hrvatsko-bugarskoj koprodukciji, redatelji su Jessica
Woodworth i Peter Brosens. To je film u kojem igra nekoliko izvrsnih
belgijskih i svjetskih glumaca.
Vidite li se u glumačkoj profesiji?
Jako
mi se svidjelo jer je atmosfera na snimanju bila fenomenalna. Radilo se
s jako puno uvažavanja i pažnje, bilo je dosta improvizacije. Atmosfera
je bila jako prijateljska, kreativna i kolegijalna. Moram priznati da u
odnosu na honorare na koje sam navikao u performerskom svijetu, je ovo
sasvim primamljiv izazov. Zbog svih tih razloga sam otvoren novim
ponudama, što bi se reklo. (smijeh)
Posljednjih dana
bavili smo se prvom polovicom mandata Andreja Plenkovića. Kakvo je vaše
mišljenje o sektoru kulture, od odlaska Milanovićeve Vlade, preko
Hasanbegovića pa do Nine Obuljen Koržinek koja je preuzela ministarstvo?
Ja
spadam u ovaj set ljudi o kojima je govorila zagrebačka pročelnica za
kulturu. Govorila je o Oliveru Frljiću, ali 2016. je jedan od zastupnika
u Saboru na prvoj sjednici uoči formiranja Oreškovićeve Vlade, rekao da
je prvi zadatak Zlatka Hasanbegovića da začepi usta Oliveru Frljiću i
meni. Ne mogu očekivati nikakvu milost s te strane. Postoji jasna
agenda, o kojoj je govorila i jedna visokopozicionirana žena na Dramskoj
akademiji u Osijeku povezana s tim krugovima. Ona je prije nekih šest
mjeseci javno rekla da postoji strategija prema kojoj se ne dozvoljava
skandalizacija, provokacije u javnom prostoru, da se radi na ušutkavanju
ljudi koji dolaze s drugih pozicija od onih koje zagovara
crkveno-desničarska struja, da se nastoji preuzeti institucije i da se u
programima svih institucija s javnog novca otkače ljudi koji ne
zastupaju njihova stajališta. Na ta mjesta se zapošljavaju i podržavaju
projekti iz njihovog političkog korpusa. Ona je rekla da im ide sjajno,
ja isto mislim da im ide sjajno i perspektiva za umjetnike koji imaju
bilo kakav politički, društveni, kritički diskurs, je sve lošija.
Nastavlja li ministrica kulture taj put?
Da,
to je gospođa koja se dobrim dijelom bavi mazanjem očiju, gospođa koja
je nesposobna zaustaviti taj nalet. Zadnji primjer je smjena Nataše
Rajković u SC-u, koja je izazvala niz drugih odlazaka i vjerojatno
dolazi do promjene programa u toj instituciji. Kultura promjene je imala
inovativan program, nije imala neku političku agendu, davala je
mogućnost mladim umjetnicima da se izraze, da stvaraju, izlažu, plešu i
glume. Očito je da niti to ne ide. Radi se jednostavno o preuzimanju
institucija, a samim time se smanjuju mogućnosti rada za sve nas. Jedna
od zadnjih ponuda koja mi je došla bila je od meni jako drage Art
radionice Lazareti u Dubrovniku. Dobili smo kolega Sven Kolbučar i ja
poziv za izložbu u studenom. Radilo se o honoraru od 1.200 kuna, a od
mene se tražio ozbiljan jednomjesečni angažman. Otišao sam na stranice
Grada Dubrovnika i vidio da im je proračun 575 milijuna kuna za ovu
godinu. Učinilo mi se da je možda vrijeme da odustanem i kažem – evo
vama, radite vi. Nekih inicijativa ima, Ministarstvo kulture je
raspisalo neki natječaj za potpore od milijun kuna. Mislim da većina
viđenijih članova njene stranke ne sjeda s nekim za milijun kuna niti na
kavu. Možda je milijun kuna koje je upumpala pohvalno, ali čini mi se
da je to prije pranje ruku za sve poraze koji se događaju u vrijeme
njenog mandata. U našim krugovima to je bilo razglašeno, a meni se više
čini otužno i pogrešno. Ja se već godinama nisam natjecao na natječajima
Grada Zagreba niti na natječajima Ministarstva kulture.
U svibnju ste skupljali potpise za referendum kojim bi se zabranio progon svećenika pedofila. Koliko ste ih skupili?
68, koliko se sjećam.
Vašim kolegama iz inicijativa Narod odlučuje i
Istina o Istanbulskoj diskvalificirano je 40 tisuća potpisa. Što im kao
kolega skupljač možete poručiti?
Meni je žao. Ja sam na
štandu stajao četiri sata, mislim da je riječ o jednom teškom i
plemenitom poslu. Žao mi je jer mislim da se u toj HDZ-ovskoj struji
radi o borbi za prevlast, na ideološkom, obrazovno-kulturnom polju, a
očito i prevlast nad tokovima love. Kao kolege ih žalim. Nisam u
posljednje vrijeme, osim kroz naslove, pratio što se događa. Žao mi je
što se sve slomilo na njihovom primjeru, prepisivanje potpisa s bivših
referenduma, uzimanje podataka djece, mrtvih, stranaca. Ta vrsta
plemenite borbe koja uključuje ponekad ta sredstva, a kojima se naša
vodeća stranka služila kroz cijelo svoje postojanje, to da ta stranka
njima oduzima pravo na te metode mi je malo tužno. Ja njih vidim i jedne
i druge na istoj strani i bilo bi mi najdraže kad bi sjeli i dogovorili
se. Ima mjesta i za Plenkovića i za Željku Markić. Sve to ovaj narod
može podnijeti i iznijeti, samo se trebaju naći i dogovoriti kome ide
što. I Nino Raspudić bi mogao biti sretan i Vice Batarelo i Milijan
Brkić. Očito da nema razgovora.
Budući da smo ‘zemljaci’, bilo bi šteta da ne prokomentiramo i Sinj. Jeste li gledali emisiju Varoški Amarcord?
Čuo
sam se s autorom Ivanom Ivkovićem Žikom, prije nego je to krenuo
snimati. Nisam stigao zbog priprema za odlazak to pogledati, ali čuo sam
jako puno lijepih riječi.
Po prvi put se spominje Sinj izvan konteksta Alke i Velike Gospe.
To je divno…
Mislite li da se grad koji je imao neku progresivnu struju prije Drugog svjetskog rata…
Tamo su komunisti pobijedili na općinskim izborima.
Mislite
li da se Sinj pošteno odnosi prema svojim zaslužnim građanima, poput
Vice Buljana koji je tamo izgradio tvornicu Dalmatinka i olimpijski
bazen?
On je najvažnija i najpozitivnija ličnost u
povijesti Sinja i Cetinske krajine i to da Sinj uspijeva tog čovjeka
cenzurirati i ne spominjati mu ime, umjesto da bude velikim zlatnim
slovima ukucano u nebo iznad Sinja, je zastrašujuće. Sve što je
Dalmatinka napravila za taj kraj, transformaciju tog društva, žene u
kraju. Sjećam se rečenice jednih od tih žena koje su radile u
Dalmatinci, od koje ti se srce slama. Rekla je – ‘I onda sam ja otišla s
prijateljicama na kavu, a nisam morala nikoga pitati’. Mi koji smo
odrasli dolje znamo što ta rečenica znači, koga više nije morala pitati i
kakav je to pomak u ženskoj samosvijesti, njihovim pravima, slobodama,
samopoštovanju i sigurnosti. Isto, sve te zgrade, život, studiji,
odlasci, društveni život, sve je to bila posljedica Dalmatinke, a na tom
izvoru stoji Vice Buljan. Čak je i njegov trg promijenjen u trg Franje
Tuđmana. To pokazuje gdje je Sinj, to da se ime najvećeg Sinjanina u
povijesti, zamijeni imenom jednog od najvećih zlotvora u hrvatskoj
povijesti. Mislim da je to strašno.
Kako komentirate taj rez koji je nastao devedesete, od komunizma do utvrde desničarstva?
Taj
kraj jest dobrim dijelom desničarski orijentiran. Ipak, unatrag desetak
godina tamo HDZ nije na vlasti, ali se popušta tim neupitnim silama.
Površno to pratim jer je zamorno i uznemirujuće. Trebala je biti održana
promocija knjige u kojoj je povijesničar iznio podatke da se o utjecaju
Gospe na pobjedu nad Turcima počelo govoriti tek sedamdeset ili stotinu
godina nakon bitke. Ta promocija je izbačena iz programa Dana Alke. To
znači da povijesna istina nama ništa ne znači. Ako trebamo birati između
mita i dokumentirane povijesti, radije ćemo se odlučiti za mit. Svaka
vrsta institucionalno nametnute fikcije može proći. To da li tamo vlada
HDZ ili ne, je jedno, ala da fikcija dobiva primat nad povijesnom
istinom, mislim da je to strašno. Sinj je uvijek bio dosta patrijarhalan
grad, koji se kao i većina graničarskih gradova, naslanjao na hajdučku
tradiciju. Da je zakon i država uvijek zlo te da ih je uvijek dobro
izigrati. Na našim prostorima je vrlo rijetko bilo demokracije, ako u
Zagrebu demokracija nije istinski ulovila korijena, možemo zamisliti
kako je bilo u Sinju. Kad govorimo o rastu desničarenja radi se s jedne
strane o pozitivnom gledanju na NDH, a s druge strane to je odgovor na
srpska nacionalistička presezanja i na srpko šovinističko ludilo. Cijela
zemlja se preokrenula, nije to neko veliko iznenađenje.
Mislite li da se od Franje Tuđmana i Domovinskog rata radi mitologija?
Mora
se. Radi se o kaljuži u kojoj se moramo valjati i koja nas ujedinjuje.
Kad već nemamo neki čisti zrak koji bi nas povezivao, daj bar kaljužu.
Vidimo da naše jedinstvo, ustavni patriotizam, jednakost pred zakonom,
socijalna osjetljivost, život u 21. stoljeću, poštivanje znanja,
kreativnosti, umjetnosti, sve je to palo u vodu. Mi smo devastirano
društvo, što se vidi na svim razinama, u odnosu na povjerenje prema
sudovima, institucijama. Sve to ljudi vide kao korumpirano i invertirano
u odnosu na to što bi trebalo biti. Ljudi odlaze, bolje je reći –
bježe. Sve što je ostalo i na čemu se mora inzistirati je rat i nasilna
unifikacija, a zaboravlja se na zločine, privatizaciju, nedemokratičnost
zlotvora koji služi kao prvo ime događanja u devedesetima. Ostalo nam
je sve više rata, šovinizma, neprijatelja, antagonzima, jer ništa drugo i
nemamo.