Jedna je od dvije ceste u Sjevernoj Americi koja prelazi Arktički
krug, a izgrađena je kako bi crno zlato brže dolazilo do cilja. Ali
nafta više nije glavni razlog putovanja cestom dugom 666 kilometara,
nego adrenalin, prirodne ljepote i netaknuti krajolici.
Na toj magistrali ljeta donose 24 sata dnevnog svjetla, a zima 24
sata mraka. Polarna svjetlost se može vidjeti od septembra do sredine
aprila, najniže zabilježene temperature bile su -62°C.
Tokom ljeta poplave nisu rijetkost, baš kao ni požari. Opasnost
predstavljaju i vukovi, a na mjestima gdje se najčešće pojavljuju
postavljeni su znakovi upozorenja.
Rojevi komaraca koji se pojavljuju u proljeće, ljeto i u jesen
zamjenjuju muhe. Oni koji putuju s ljubimcem tamo ga nikako ne bi smjeli
šetati jer takvi “izleti” iz automobila mogu biti pogubni.
Duž saobraćajnice nema gradova s apotekama ili bolnicama, nema banke –
a na cijelom potezu je jedan bankomat. Ne postoje prodavnice, a gorivo,
grickalice, voda i kafa su dostupni na tek nekoliko lokacija; baš kao i
internet. Na potezu od 386 kilometara nema benzina niti mjesta na kojem
možete nešto pojesti ili popiti. Kao dobra pomoćna oprema na ovoj
magistrali dolazi prva pomoć i satelitski telefon, jer se na cijeloj
cesti nalaze samo tri grada, od kojih je jedan na samom kraju, a većina
ceste nije pokrivena signalom za mobilni telefon. U slučaju kvara na
automobilu ili potrebe za doktorom na nekim dijelovima se čeka satima,
pa čak i danima.
Šetnja ili vožnja biciklom na svoju ruku je strogo zabranjena od
Deadhorsea, gdje čuvari danonoćno kontrolišu saobraćaj kako se neki od
neposlušnih posjetilaca ne bi zaputio na magistralu bez dopuštenja.
Ali bez obzira na opasnosti, brojni putnici iz cijelog svijeta žele
da dožive ljepotu netaknute prirode, uživaju u vidikovcima koji se ne
zaboravljaju, kao i posmatranju ptica. Tamo dolaze i zaljubljenici u
kampovanje, planinarenje ili kupanje u hladnom okeanu.