U Maglaju se od danas, pa sve do 06.10. može pogledati treća izložba iz serijala Ex Files: Maglaj kakvog smo voljeli. Ove
godine je organizovana u znamenitoj Villi Bjanca, spomeniku
iz perioda Austro-Ugarske i NOB-a u čije prostorije javnost nije zavirila punih
25 godina. Nastavak je ovo još jedne lijepe priče o ljubavi mladih Maglajana prema svome
gradu.
O predstojećoj izložbi, njenom konceptu, prostoru u kome se
održava, fotografijama koje su prezentovane, razgovarali smo sa Adijem Softićem, predsjednikom Udruženja
mladih Dictum factum koje stoji iza
cijele priče.
Koncept izložbe je, kaže, zasnovan na rekonstrukciji
fotografija i pričanju priča o herojima i antiherohjima Maglaja, ljudima koji
su gradili kulturu, sport i svakodnenvicu, a i danas su, neki manje, neki više, aktivni u svojim primarnim sferama djelovanja.
Na izložbi je predstavljeno ukupno 20 starih i 20
rekonstruisanih fotografija uz prateće priče na zidovima, te legenda o Villi
Bjanca uz autentičnu rekonstrukciju iste. Novitet jeste i digitlani zid sa
preko 100 fotografija te hologram sa 50-tak interesanntih animacija na osnovu
fotografija o tome kako se u Maglaju živjelo i kako se voljelo. Fotografije po
ustaljenom principu, naglašava naš sagovornik, prikupljaju i digitalizuju iz privatnih arhiva sugrađana,
time ih čuvaju od zaborava i novih katastrofa kao što su bile poplave
2014.godine. Za ove tri godine prikupili su ih preko 1500, a izložili skoro 600
i ne planiraju stati sa ovim aktivnostima.
“Naši sugrađani su samo, 2016. godine skeptično ustupali
svoje arhive, protekle dvije izložbe doživljavamo lavinu poziva sugrađana koji
sami nude termine, uvid i digitalizaciu svojih arhiva kako bi podržali našu
inicijativu. To i jeste naš primarni vjetar u leđa, zajedništvo mladih i onih
nešto starijih u čuvanju kolektivne historije”, ističe Softić.
Posebno je i samo mjesto gdje je izložba upriličena -Villa
Bjanca.
Riječ je o prvom austro-ugarskom
objektu na desnoj strani obale Bosne u Maglaju. Služila je kao dom i
namjesnički prostor mnogim uglendim porodicama i po kćerki jednog takvog je
dobila ime. Legenda kaže da se Bjanca u istoj kući i ubila zbog toga što je
vidjela oca kako u hodniku davi njenu majku. U periodu NOB-a kuća je bila
nacistički zatvor i iz njenih prozora je izbjegao narodni heroj Petar Dokić i
pridružio se partizanima na Ozrenu.
Interesovalo nas je i otkud ideja za naslov izložbe „Nekad i sad-priča o posljednjoj Jugoslovenki“.
Pojašnjava nam da je naslov nastao spontano, kada su
shvatili da svaki set fotografija nosi i zasebnu priču koja će se moći čitati i
da je zapravo sve povezano sa festivalom Studentsko ljeto na kojem je karijeru
počela i naša počasna laureatkinja- Lepa Brena, posljednja Jugoslovenka. Spona
je to i sa prostorom – Villa Bjanca je posljednja Jugoslovenka u ovom dijelu
Maglaja, posljednji javnosti dostupan objekat koji je socijalistički spomenik.
Sve je ovo uticalo i na odluku da ove godine upravo Lepa
Brena, zajedno sa glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem bude dobitnica priznanja
platforme Ex Files.
“Moram priznati da je bilo teško nakon prof. Ive Josipovića
naći laureate čiji lik i djelo promovišu upravo vrijednosti ovogodišnje
tematike. No na kraju, bilo je sasvim jednostavno. Lepa Brena je i tada, kao i sada bila i ostala najveća muzička zvijezda ovih
prostora. I tada i sada je promovisala pozitivnu energiju, slogu, ljubav i
heroj je jugoslovenskoga vremena. Posebnost jeste i činjenica da je karijeru
počela, između ostalog, na festivalu Studentsko ljeto i da Maglaj nije
zaboravila 80-tih kada je bila na vrhuncku slave. U Maglaju je upravo Lepa
Brena u saradnji sa općinom i naravno svojim bendom, Slatkim grehom, održala veliki humanitarni
koncert od čijih se prihoda sagradila kuća djeci Jović čiji su roditelji
tragično nastradali. Drugi dobitnik je Emir Hadžihafizbegović jedno od najzastupljenijih
lica domaće kinematografije i pozorišta, kako nekad tako i sad, jedini je
dobitnik Zlatnog lava festivala u Veneciji i veliki humanista i velika podrška
idejama mladih ljudi. Kao šlag na kraju, Lepa Brena i Emir Hadžihafizbegović su
već tri decenije jako bliski prijatelji, i njima kao i nama nije važno dal’ se
peva ili pjeva sve dok se širi pozitivna energija”, istakao je Adi Softić.
Mladi okupljeni oko UM „Dictum Factum“ ne trude se samo da istražuju
lokalnu prošlost već da, kroz
umjetničke postavke, daju i adekvatne argumente na pitanje : „Otići ili ostati u
BiH?“
Stoga smo Adija na kraju razgovora pitali kojih argumenata je više,
za ostati ovdje ili za otići sa ovih prostora: “Primarni argument jeste
hrabrost. Treba biti dovoljno hrabar u društvu koje je atrofiralo i karakterišu
ga bolidne i mutirane tvorevine kako administracije tako i pritiska na sve nas,
glumiti Don Kihota i skakati na vjetrenjače. Mi smo dovoljno hrabri da u doba
mržnje i podjele spajamo i graidmo nove mostove sa regionom. Želimo probuditi
svijest da je budućnost na nama, da je možemo samo i isključivo sami izgraditi
i da se nužno ne mora klimati glavom i podilaziti kolektivnom stnaju duha i
zahtjevima sistema. Treba se voditi onom da su mladi i djeca najjača vojska i
da zajedno možemo biti promjena koju priželjkujemo. Ovaj projekat jedan je vapaj da zajednički
pokušamo sistemu razbiti nos i reći : “Dovoljno smo hrabri da skačemo na
vjetrenjače, dovoljno smo zaljubljeni u svoje ideje i imamo dovoljno teške
kofere koje nećemo tek tako lako spakovati!”