Mala Elena je dijete s posebnim potrebama i jučer je uzbuđeno čekala
da prozovu njeno ime u novoj školi. Nisu ga prozvali. Dijete je ostalo
samo, van učionice, u velikoj dvorani, bez dodijeljenog razreda jer se
nitko nije pobrinuo za nju. Nitko nije ni znao da Elena dolazi, rekli su
uzrujanoj majci.
Na Facebooku je objavila potresno pismo upućeno odgovornim institucijama. Prenosimo ga:
Hoće li ovo pismo doći do odgovornih?
“…Elena je danas ostala sama.
U dvorani “njezine” osnovne škole. U novoj odjeći, s novom torbom. U nevjerici, panici i suzama.
Zbog vas.
Cijelo jutro, a i proteklih nekoliko tjedana, Elena iščekuje prvi dan
škole. Prvašica je. Nervozna je, u iščekivanju, ali strpljiva. Kaže,
obući će haljinu. Kaže, upoznat će učiteljicu. U njezinoj posebnoj
glavici, vjerojatno u liku princeze ili dobre vile. Kaže, dobit će
knjige i raspored. Kaže, ja sam velika cura. I ići ću u školu. Ponos,
sreća, iščekivanje..
….Elena je danas ostala sama.
U velikoj dvorani nakon priredbe dobrodošlice (“dječica pjevaju meni,
mama??”) i prozivanja prvašica od svojih učiteljica čekala je strpljivo
da se prozovu sva djeca, čekala je svoje ime, čekala je da se i ona
ustane i otrči svojoj učiteljici. Ali nije dočekala.
Elena je danas ostala sama.
Sa svojim posebnim potrebama i sa svojim teškoćama iz skupine 7 (3,4,6), podskupina 3.1.1., 3.1.2., 3.1.4., 4.2,6.6,6.7…..
I s odlukom Gradskog ureda za obrazovanje kojom su odlučili da će
pohađati tu školu gdje sada stoji sama, u velikoj dvorani, s novom rozom
torbom na leptiriće i panikom u malom srcu i glavici.
Nismo dočekali da ju ispratimo u razred s ponosom i suzama sreće u
očima kao ostali roditelji. Mama, tata, veliki braco, baka i deda.
Dočekali smo upitni pogled rukovodstva škole koje pojma nije imalo tko
smo, odakle smo i što radimo ovdje. Pregledavši moje papire koje nikada
nisu dobili od Gradskog ureda, zaključili su da osim što nemaju mjesta,
nemaju niti program koji je primjeren za Elenu. A Gradski je odlučio da
će ići u baš tu školu. Ne u onu u koju ide braco, također dijete
s posebnim potrebama, nego baš tu. Jer, objasnili su, to je u boljem
interesu djeteta. Škola koja NEMA program za njezin tip teškoća.
Elena je danas ostala sama. Potpuno i apsolutno, napuštena i
zaboravljena od ljudi i sistema, dijete s posebnim potrebama za koje
nitko ovdje nije čuo, za koje nema mjesta na prvi dan škole, za koje
nema programa u glavnom gradu Lijepe naše.
Ravnatelj je bespomoćan. Nije on kriv.. Ta tek je danas, od mene, saznao za to Rješenje.
Nema novaca, kažu. Nema ljudi.. Nema prostora.. Odluka Grada je da u
posebnom odjeljenju neke škole za djecu s posebnim potrebama može biti
max 5 učenika. A onda ti isti ljudi upišu 8 učenika. Ali novca za
pregraditi i napraviti još jedan mali razred-nema.
Nema financija? Ja bih rekla NEMA FINANCIJSKOG INTERESA.. Jer, koliko
novaca je potrebno da bi se jedan razred u koji stane 25 djece
pregradio u dva za po 5 učenika? Ne treba biti matematičar, zimus smo
pregrađivali sobe sa 7 m knaufa. 3.500 kn. TRI I POL TISUĆE KUNA!!
Koliko košta nova fontana u gradu? Koliko premještanje kipova? Koliko
sve nebuloze i apsurdi u gradskoj raspodjeli NAŠIH novaca?? TRI I POL
TISUĆE KUNA?? Naravno da treba još i zaposliti i ljude, opremiti razred,
veliki je to trošak kad se sve zbroji.. Čak pola novog auta iz
apsurdnog voznog parka naših političara.. Ako i toliko..
Elena je danas ostala sama.
Zbog vas. Zbog apsurda našeg Grada, naše Države.
Koliko vrijedi slomljeno sedmogodišnje srce? Koliko košta svaka
ogromna suza koja se skotrljala niz najdraže obraze? Koliko
procjenjujete roditeljsku nemoć i bespomoćnost dok moraju kćeri
pogledati u oči i lagati, lagati najbolje što znaju zašto nema ni
razreda, ni učiteljice, ni knjiga ni rasporeda za nju?? Koliko košta???
Recite, jebem vam grad i državu, recite pa da prodam bubreg da platim,
samo da joj ne moram pogledati u oči u ovom trenu!!
Nakon što su joj uništili zdravlje i napravili je ovakvom bez ikakve
isprike i preuzimanja odgovornosti, nakon svih pogrešnih dijagnoza i
dvije sepse s kilu i osamsto u rodilištu s dva tjedna zbog nečijih
prljavih ruku, nakon životinjske borbe ovih sedam godina uz pomoć divnih
pojedinaca u Centru i u vrtiću, koji su, zahvaljujući vama sramotno
plaćeni za doslovno spašavanje života cijelim obiteljima, recite, koja
je cijena ovih njezinih suza očaja??
Elena je danas ostala sama.
Napuštena i zaboravljena jer je dijete s posebnim potrebama.
Sram vas bilo, tko god da je odgovoran za to. Sram vas bilo zbog
3.500 kn, zbog fontana, zbog uhljeba, zbog apsolutne apatije i gledanja
samo svoje guzice, zbog razbacivanja našeg i svetkom i petkom krvavo
zarađenog novca na sve osim na ono što je bitno. Sram vas bilo zbog
razdvajanja i rasturanja obitelji jer ljudi odlaze odavde zbog vaših
zakona..
Elena je danas ostala sama.
Voljela bih da barem na trenutak vi i vaši najmiliji osjetite ovu
nemoć, tugu, razočaranje i paniku koju smo naša princeza i mi osjetili
danas u 14 h u jednoj zagrebačkoj školi. Samo na trenutak da vam se lomi
srce u milion oštrih komadića dok gledate te mile oči koje traže
rješenje i utjehu. Samo na tren da i vi ostanete sami. Od srca vam to
želim. Ne zato jer sam zločesta i želim osvetu nego zato da vas nešto u
životu šutne nogom u guzicu i probudi empatiju i odgovornost prema
društvu i građanima jer to je vaš je.eni posao. Za to ste plaćeni
neusporedivo više od ovih divnih duša koje za sramotu od plaće i na rubu
egzistencije žive s tom djecom ne samo u vrtiću i školi – žive s njima
24 je.ena sata dnevno.. I drže nama roditeljima glavu iznad svih vaših
sr.nja, da se ne utopimo do kraja. Da ne odustanemo od borbe sa
čudovištima u foteljama i njihovom politikom i sistemom. U Lijepoj
našoj…
Elena je danas ostala sama.
Ali samo na trenutak. Onaj trenutak kada je majka gotovo pala na
koljena skoro poražena užasom u princezinim ocima. Ali nećete. I ovaj
put, ne znam koji po redu, sakupit ću svu svoju snagu koju imam, a imam
ju zahvaljujući dvanaestogodišnjoj borbi s vašim sistemom, i okrenut ću
nebo i zemlju da zaštitim svoje dijete od vaše nepravde i apsurda.
Ponovno. Jer vrlo sličnu dramu prolazili smo i sa sinom prije koju
godinu. On je sada peti razred a vi ste mu odlučili nakon četiri godine
ukinuti asistenta. I to bas na ovakvom prelazu iz razreda s učiteljicom u
razred gdje ima 11 profesora. Sa svim svojim potvrđenim dijagnozama i
poteškoćama koje su prema vama, očito, nestale preko ljeta. E pa nisu.
Ali to po vama vjerojatno nije tolika drama kada ste mu sestru ostavili i
bez škole i bez razreda i bez učiteljice. Pa šta je onda drama ostati
bez asistenta..?
Elena neće ostati sama.
Kunem vam se, dokle god ima snage u meni, neće ostati sama.
A vama, koji ste odgovorni za ovu traumu, želim da vam se vrati sve
što ste zaslužili i priuštili nama. Svim roditeljima djece s posebnim
potrebama”, napisala je majka.
Papiri predani prije vremena
Kako Ana Vujnović kaže, predali su papire za Elenu i prije vremena.
“Čekali su odluku Gradskog ureda za obrazovanje u koju će ju školu
staviti i po kojem programu. Prva komisija 13. 7. nije ništa odlučila
jer matična škola nije predala ispravne papire. Druga komisija 23. 8.
donosi rješenje i na moj poziv kažu da su obavijestili i školu. Navodno
greškom pripravnice ipak nisu. Ja sam rješenje dobila u petak 31. 8.
popodne. Sve ovo napisano je komunicirano telefonom kroz lipanj, srpanj i
kolovoz”, kaže Elenina majka.