Samo angažman u politici omogućava da realizujete svoje
ideje. Možete da budete najbolji student ili najbolji stručnjak u nekoj
oblasti ali ako niste u sistemu vlasti, ako niste dio vlasti, sve je to
zabluda.’Ovo gore je izjava osobe koja bi, po svim normama i parametrima,
trebalo da izražava ili izvršava najvišu funkciju u državi, onu od koje
sve zavisi – predsjednika SNSD-a. Izjava je pala na najplodnije moguće
tle, u glave i misli mladihsocijaldemokrata okupljenih na otvaranju
tradicionalnog kampa mladihsocijaldemokrata pod nazivom ,,EMESDIJADA
2018” na Jahorini.Kakva strašna izjava, zar ne?
„Što, šta fali“ moglo bi se čuti širom naše, sarkazmom i cinizmom zadojene Republike.
„To i jeste tako, istina je to“, reći će mnogi VKV nihilisti.
„A jel nije tako?“ pitaće se nerijetki kritički dogmatici.
„Ajde bogati, pa tako je uvijek bilo i biće“, utješiće me pokoji portabl stoik.
Jeste, sve je tako. Priznam, neću da se lažemo, niko nije naivan, pa
eto ni ja. Kad ne moram, naravno. Evo, ni sad ne moram, i reći ću
otvoreno, vlast ili njena blizina zaista jeste afrodizijak za karijeru i
lubrikant uspjeha, o čemu god da se radilo.Opet, nešto me žulja kod ove izjave. Ne toliko njena brutalna
iskrenost, niti to što je izazvala skoro nula rekacija u društvu koje je
valjda već odavno otupilo na taj makijavelizam i javno izricanje
društvenog darvinizma; ne, nije mi to zasmetalo toliko, koliko izbor
publike kojoj se to govori. Naročito imajući u vidu izvor koji se toj
publici obraća.Mladi ljudi prosto ne bi trebalo da slušaju te stvari. Predsjednik
države, stranke, autoritet bilo koje vrste ne bi trebalo da se obraća
osobama koje se na njega ugledaju na taj način. Svijet ne smije da bude
toliko ogoljen od iluzija i lišen snova, ne tako rano.„Slušajte djeco, sve što vam učiteljica govori je laž.
Prepišite na kontrolnom, dobijte pozitivnu, to se kasnije nigdje ne
gleda. Fake it till you make it.“Sve je to istina, i sve je to tako, ali, ne. Jednostavno ne.
Inače, ja imam psa i volim da ga šetam. Ujutro, u podne i naveče.
Nekad i između, kad se nađe prilika. Češće nego ne, u te šetnje koje i
nisu nešto pretjerano duge – mali pas, mala šetnja, hvala lijepo –
ponesem slušalice i telefon pa slušam svašta. Jutros mi naleti Pink
Floyd, „Another Brick in the Wall“.Sjajna stvar. Odlična. Možda neprevaziđena. Ironija je što sam ja po
pozivu i obrazovanju nastavnik, i, eto ga de, isto ne bi trebalo da
slušam takve stvari. Ču‘ ej, „ostavi djecu na miru?!“.- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -„Another Brick in the Wall“ je odmah po puštanju postala planetarni
hit, zaradivši veoma brzo kultni status. Valjda je to uspjela hvatajući
sentiment nekoliko generacija o tome kako sebe vide u svijetu.
Priznaćemo, motiv „neprilagođenosti svijetu“ i nije nešto firšak –
sjećate se „Albatrosa“ iz trećeg razreda gimnazije? – ali da, stvarno je
ostavila veliki pečat na mnoge ljude.Da još malo produžim digresiju, pjesma je čak postala himna protesta u
Južnoj Africi u vrijeme borbe protiv aparthejda, kao i mnogih
anti-establišment pokreta širom svijeta do danas. Što je veliki uspjeh
za pjesmu koja je skoro sva jedan refren.Poruka pjesme je, zamislite, slojevita (kakav horor): priča o
rigidnosti tadašnjeg školskog sistema u Britaniji (ili bilo gdje drugo,
bilo kad, zparavo), ali i o tome kako taj školski sistem, otuđujući nas i
oduzimajući nam individualnost, od nas stvara cigle u zidu.- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -Mi smo, eto, ukockane cigle i ličimo jedna na drugu a taj zid je
prepreka koja stoji između nas, kontrolisanih i „uzidanih“ članova
društva i nas nekontrolisanih i slobodnih individua, buntovnika i
sanjara željnih slobode i svakojega što to značenje sa sobom nosi.Mislim, tumačenja je mnogo, ali poruka je uglavnom to.
Razlog za digresiju koja je dugo trajala je taj što, kad malo bolje
razmislimo, ova pjesma i njen bunt jesu izraz straha od neke vrste
rutine koja postoji samo u dobro uhodanim, vješto rukovođenim i fino
namještenim sistemima. To je dobro poznati motiv u popularnoj kulturi:
ideš u školu, slušaš, učiš, dobiješ ocjene, završiš, zaposliš se, ideš
poslije posla kući, večeraš, trošiš slobodno vrijeme na kojekakve
malogrđanske tričarije, malo se brineš oko pikanterija potrošačkog
mentaliteta i… to je to.Umreš i nema te. Neka dosada prostog postojanja. Bljak.
Valjda to znači biti cigla u zidu. I valjda je bunt protiv toga neki
korak unaprijed, neka evolucija, napredak mladog čovjeka ka nečemu –
možda nekoj iluziji, zabludi, snu, šta li? Ali nečemu!Osim što bi, da bi napravio bunt, odnosno evoluciju, korak naprijed,
čovjek morao da ima neku tu polaznu tačku u odnosu na koju kreće tamo,
naprijed? Da se buniš protiv načega, prvo moraš biti nešto, jel?I to je ono što je zaista, zaista strašno u cijeloj ovoj priči: mladi
ljudi koju su slušali izjavu Milorada Dodika ne mogu biti ni cigle!Zamislite samo. Nemaš brate pravo na zabludu! Ne samo da nemaš pravo
na dosadni, zacrtani, monotoni život od kog se ne bi mogla napisati ni
razglednica; ne samo da nemaš pravo da očekuješ kako se tvoj život može
odvijati na jedan sasvim predvidljiv, monoton i ničim interesantan
način; ne, ti nemaš pravo ni da se NADAŠ da neke od tih stvari možeš da
ostvariš, ako nisi u politici.Ko još misli da će ovdje normalno da se upiše u školu, završi je, na
osnovu ocjene dobiti posao, raditi ga do poenzije, i u penziji hraniti
golubove u parku i pričati o vremenu? Ko se još zaista ovdje iskreno
nada tome? Ima li ikoga da vjeruje da ga u životu očekuju rutine?Naši omladinci nemaju ni toliko luksuza da budu jebene cigle, a kud da se bune protiv svog statusa jedne cigle u jednom zidu.
Jer, kako sad stvari stoje, samo angažman u politici omogućava da
realizujete svoje ideje. Možete da budete najbolji student ili najbolji
stručnjak u nekoj oblasti ali ako niste u sistemu vlasti, ako niste dio
vlasti, sve je to zabluda. Ne može. Ne ide. Reko Mile. Reko predsjednik.
Neki, nečega, svejedno čega.A on valjda zna. On je učitelj. On je zid. On je arhitekta zida. A vi
ste cigla u njegovom zidu i to je se čemu možete da se nadate.
Preuzeto sa bloga