Ljudi su ljeti posebno ogorčeni zbog
grube uzurpacije obalnog pojasa. Pomorsko dobro je javno dobro i prema
Ustavu mora biti dostupno svima. Izuzetak su koncesionirana područja za
koja se državi plaća propisana naknada.
Marko Bojčić, koji već četrdesetak godina ima kuću u
rogozničkoj uvali Ljoljinica, zbog uzurpacije pomorskog dobra obratio se
na sve poznate i nepoznate adrese nadležnih službi i institucija. Kada
njegova borba za nesmetanim pristupom obali i moru nije urodila plodom,
odlučio je svoju priču podijeliti s čitateljima Slobodne Dalmacije.
– Nekoliko pojedinaca, vlasnika apartmana, zauzelo je velikim plastičnim
ležaljkama obalni pojas, tako da je nekad teško prići moru, a sjedenje i
sunčanje za druge ljude je nemoguće. Vlasnici apartmana, obitelji Kero, Gizdić i Ban,
nemaju koncesiju za korištenje obalnog pojasa. Preko općinskih službi
pokušao sam ishoditi nalog za uklanjanje ležaljki i da korištenje paže
bude dostupno svim gostima i vikendašima. Iz meni nepoznatih razloga
općinske službe, služba za koncesije, komunalni redar, Lučka kapetanija,
ni nakon pismenih upozorenja dokumentiranih fotografijama, ni nakon
izlaska na teren lučkih vlasti i komunalnog redara 1. kolovoza ništa
nisu promijenili. Izgleda da nitko neće ili ne može naložiti uklanjanje
ležaljki – ogorčeno kaže Marko Bojčić.
Nije Ljoljinica izuzetak. Uzurpacija javnog pomorskog dobra na
rogozničkom području traje desetljećima i poprimila je katastrofalne
razmjere. Na najbrutalniji način nekažnjeno se betoniraju sike čak i na
donedavno djevičanskim prostorima. Zbog takozvanih privatnih plaža
dolazi do svađa, čak i do fizičkih obračuna.
Nedavno smo zbog istog problema na poziv Nediljka Pavića
posjetili naselje Stupin-Čelinu. Najgore što se može vidjeti u tom
mjestu je grubo i bezobzirno uzurpiranje javnog pomorskog dobra i
šetnice uz more. Teško je povjerovati vlastitim očima.
Na šetnici i na betoniranom dijelu plaže bez ikakvih koncesijskih
odobrenja poredano je na desetke ležaljki, a stolovi i stolice čekaju
prvi sumrak da budu postavljeni kao na terasi nekog restorana. U
večernjim satima tim područjem, koje je uz more najkraći javni put do
općinskog središta, nemoguće je proći.
Prije nekoliko godina grupa mještana, među kojima je bio i Nediljko
Pavić, odlučila je obalnu crtu dovesti u prvobitno stanje. Financijski
im je uskočila i Turistička zajednica. Porušili su četrdesetak
takozvanih privatnih mulova i platoa u dužini od 270 metara i taj dio
javnog dobra njihovom zaslugom postao je dostupan svim građanima i
turistima, međutim, otpor moćnih i privilegiranih bio je golem.
Ministarstvo pomorstva i nadležne inspekcije umjesto uzurpatore kazneno
je gonilo one koji su s pomorskog dobra skidali betonski oklop i
odgovorne u Turističkoj zajednici. Bila je to javna zaštita uzurpatora
obalnog prostora.
Nakon takvog stava lučkih vlasti, lavina uzurpacije javnog dobra još više se zakotrljala.
Ako se tome ne stane na kraj, minusi u turističkim blagajnama zbog
nemara prema najvrjednijoj prirodnoj baštini, pomorskom dobru, bit će iz
godine u godinu sve veći.