Do 1. juna ove godine američki predsjednik Donald Trump je iznio 3.259 netačnih ili pogrešnih tvrdnji, prema „Fact Checker’s“ bazi podataka Washington posta koja prati i kategorizira svaku sumnjivu izjavu koju je predsjednik izgovorio.
To je u prosjeku nešto više od 6,5 netačnih izjava na dan, za razliku od dnevnog prosjeka od 4,9 u njegovih prvih sto dana na mjestu predsjednika, dok je u maju taj broj dostigao i osam dnevno. Trump očigledno hoće da obori rekord.
Trumpove pristalice opravdavaju njegovu lažljivost na osnovu tvrdnji da „svi političari lažu“. Oni to zaista rade, a mala doza introspekcije dovešće nas do priznanja da sva ljudska bića lažu. Ali količina i vrsta laganja su ono što čini razliku. Previše laži umanjuje stepen povjerenja.
Nisu sve laži rođene jednake. Neke služe sopstvenoj koristi. Jedan predsjednik može da laže da bi nešto zataškao, da izbjegne sramotu, da naškodi protivniku, ili čisto radi udobnosti. Druge predsjedničke laži služe uzvišenijoj svrsi. U nekim okolnostima, historičari čak pozdravljaju činjenicu da je neki predsjednik odlučio da obmane javnost zbog nečega za šta je smatrao da je veće dobro ili da će donijeti dobro. John F. Kennedy je zavarao javnost o ulozi američkih projektila u Turskoj čime je okončana kubanska raketna kriza 1962; ali to je svakako bilo bolje po njihove interese nego visoki rizik od nuklearnog rata.
Jedan dvosmisleniji primjer pojavio se 1941, prije nego što su Sjedinjene Države ušle u Drugi svjetski rat. U pokušaju da ubijedi izolacionističku javnost da Hitlerova Njemačka predstavlja prijetnju, predsjednik Franklin D. Roosevelt je rekao da je njemačka podmornica napala američki razarač, a zapravo je američka strana inicirala akciju. U ratno doba, kada to što se usta ne drže zatvorenim može da dovede do potapanja brodova a tajne su od ključnog značaja, Winston Churchil je tvrdio da istina može da bude „tako dragocjena da bi uvijek pored nje trebalo da bude tjelohranitelj laži“.
Makijavelistička obmana je često dio strategije pri postizanju nekog dogovora, a Trump tvrdi da je gospodar te umjetnosti. Možda to objašnjava njegove laži o sjevernokorejskom naoružanju, evropskim carinama i umiješanosti ruskog predsjednika Vladimira Putina u predsjedničke izbore 2016. Ali njegova neiskrenost o količini ljudi na njegovoj inauguraciji, o isplatama novca ženama da bi šutile, ili o razlozima otpuštanja bivšeg direktora FBI Jamesa Comeya, nemaju ništa sa umješnošću u vođenju države. To je čista manipulacija drugima i javnošću u sopstvenu korist.
Što više jedan lider obmanjuje javnost, to više narušava povjerenje, slabi institucije i stvara štetnije obrasce ponašanja.
Neki posmatrači, ukazujući na njegov rekord u privatnom sektoru, tvrde da Trump laže samo iz navike. Drugi vjeruju da učestalost, ponavljanje i očiglednost njegovih laži ne odražavaju naviku, nego promišljenu političku strategiju za uništavanje institucija povezanih sa istinom. U svakom slučaju, Trump je narušio ugled institucija kao što su mediji, obavještajne službe i američko ministarstvo pravde, učinivši sve relativnim i igrajući na kartu svojih ekstremno lojalnih pristalica.
Da li poslijetrumpovska Amerika može da se oporavi? Vrijedno je sjećanja to da su Johnsona i Nixona naslijedili Gerald Ford i Jimmy Carter, koji su bili znatno iskreniji, i da je povjerenje javnosti u vladu donekle poraslo u vrijeme Ronalda Reagana 1980-ih. Ali kada je sama brojnost laži u pitanju, SAD nikada nisu imale predsjednika kao što je Donald Trump.