Filozof, književnik i prevodilac Risto Tubić rođen je 1933. u Orašju,
u Popovom polju. Bio je urednik časopisa “Dijalog”, i urednik u
sarajevskom izdavačkom preduzeću “Svjetlost”. Posebno se zanimao za
oblasti političke filozofije i filozofije morala. Kao gostujući profesor
boravio je na univerzitetima u Varšavi, Krakovu, Harkovu i Londonu.
Objavio knjige: “Književnost i istorija”, “Britanska filozofija morala”,
“Na obalama Heraklitove rijeke”, “Aridna bez konca”, “Ogledi iz moralne
političke filozofije”, “Uloga zla u istoriji”…
—————————————————————————————-
O savremenoj pohlepi i potrošačkom mentalitetu iz ugla filozofa Riste Tubića (1933 – 2018)
BOGATSTVO JE IMATI MALO!
(Potrošački mentalitet, to bacanje u trku – poteru za zaradom i potrošnjom, mogao
bi nas odvesti direktno u ambis, tvrdi ovaj poznati filozof u eseju
objavljenom u godišnjaku “Glasnik Ljubinje”. Kako? Zašto? I, zbog čega
Tubić podseća na Sokratovu poruku: “Ko flertuje s moći biće primoran da
joj podlegne!”)
——————————————————————–
LJUBINJE – Bogatstvo je imati malo! Ovu devizu francuskog filozofa
Pjera Sansoa, autora knjige “Ljudi od malog” uzima dr Risto Tubić i za
naslov i za osnovnu nit svoga eseja u novom godišnjaku “Glasnik
Ljubinje”, u kome kroz dugi vremenski period razmatra čovekovo “raspeće”
među biti – i imati.
“Potrebna nam je ideja alternative kao nasušni hleb” piše Tubić u
odeljku, ispod podnaslova “U trci za sredstvima zaboravljamo na ciljeve
života”. “Pritisak svakidašnjice je strahovit – u već oveštalim
stereotipima i kalupima život postaje sve neponošljiviji. Potrošački
mentalitet, to bacanje u trku – poteru za zaradom i potrošnjom, mogao
bi nas odvesti direktno u ambis. Osnovni pokretač života na Planeti
nije više gravitacija ni magma već NOVAC. I umesto pred Bogom, podvijamo
glavu pred tom numerički odštampanom hartijom, jačom, izgleda, od
svakog pa i najjačeg opijuma.
Trebalo bi, zato, ponovo preispitati sve one “očigledne” istine na
primer, poput one da je zakon profita bespogovorna istina, dok je, u
stvari, možda isto tako lažna kao i ona da se sunce iznova “rađa”. Zar
nije moguć i drugačiji model sveta – onaj u kom se ne bi moralo
podređivati tom zakonu? Razmišljajući o tome, obratio mi se, posle
čitanja Platonove “Gozbe”, jedan vrlo pametan, pomalo melanhoničan
student. Ne može, veli, da shvati ovu potrošačku inerciju u kojoj duša,
na granici izdržljivosti, postaje sve tanja i tanja. Silna pohlepa za
NOVCEM i materijalnim dobrima donosi samo veću usamljenost, u trci za
sredstvima zaboravljamo na ciljeve života, ne znamo šta je cilj našeg
postojanja, zašto, zapravo, živimo? – konstatuje Tubić, da bi nas na
drugom mestu odveo do useljavanja Evropljana u Ameriku:
“…To nije nelogično: Amerika je od svog nastanka pomalo svugde uvezla protestantsku, kalvinističku etiku profita i uspeha.
Kalvinisti su, doduše, osuđivali luksuzno
trošenje, ali ne i gomilanje bogatstva, naprotiv – podsticali su ga.
Isusove reči koje se odnose na bogataše, kao pravila kojih se valja
pridržavati, danas se vrlo malo citiraju.
I dok se siromaštvo širi, bogati postaju sve bogatiji, ali i sve
manje slobodni i bezbedni, tj. nesretni…Psiholozi u zapadnom svetu
pitaju zašto smo danas manje sretni nego što smo bili pre 50 godina,
iako smo kudikamo bogatiji: depresivni slučajevi su neuporedivo brojniji
nego pre pola veka, uprkos mnogo boljoj ekonomskoj situaciji…Ni
Japanci se osećaju dobro. Surovi takmičarski sistem, piše M. Ohira, od
oca pravi zahuktalu radnu mašinu, koja nema vremena da se odmori, ni da
se druži sa svojima. Od majke stvara bolesnog potrošača, koji jedva čeka
da otpremi decu u školu, kako bi se što pre bacila u čari trgovine: od
dece pravi male usamljenike koji imaju sve, sem onog osnovnog: pažnje i
ljubavi. Japansko društvo je, veli, “beznadežno deformisano”, pa se bez
odlaganja postavlja pitanje jaza između Bruto nacionalnog dohotka i
Bruto nacionalne sreće.”
Zlatni ključ umerenosti, zaključiće autor, izgubljen je na dnu
okeana. A kasnije će podsetititi da su veliki učitelji u središte svojih
sistema postavili alternativu između imanja i bivstvovanja:
“Buda uči da ne smemo žudeti za posedima ukoliko želimo postići
najveći stadijum ljudskog razvitka. Isus uči: “Jer ko hoće dušu svoju da
sačuva izgubiće je, a ko izgubi dušu svoju mene radi, onaj će je
sačuvati. Jer kakvu će korist imati čovek ako sav svet pridobije, a sebe
izgubi ili sebi naudi?” (Luka, 9: 25-25).
Meister Ekart je učio da je uslov za dostizanje duhovnog bogatstva i
snage ništa neimati i biti otvoren i “prazan”, ne dopustiti da nam EGO
prepreči put. Marks je učio da je raskoš veliko zlo kao i siromaštvo, te
da je naš cilj da budemo mnogo, a ne da imamo mnogo …”
Poslije još niza razmatranja i podsjećanja (esej ima desetak strana
teksta formata A4), Tubić zaključuje da brojni svetski skupovi
poslednjih desetak godina na dnevni red kao glavni cilj postavljaju:
neophodnost alternative postojećem svetskom ekonomskom modelu, za koji
tvrde da je samo uveća siromaštvo i društvenu nepravdu:
“Shvataju, kako se čini, da samo radikalno drugačija društveno –
ekonomska struktura, pa, dakako, i radikalno drugačija slika ljudske
prirode, mogu pokazati da potkupljivanje nije jedini (ni najbolji) način delovanja na ljude.
Rečju, bogate zemlje treba da kudikamo više pomognu siromašnim. Tu
odgovornost moraju preuzeti, u protivnom neka se prisete Sokratove
poruke: “Ko flertuje s moći biće primoran da joj podlegne!”