Akademik i književnik Ljubomir Simović ostaje
dosledan svojim stavovima – ne odustaje od oštre kritike vlasti… Nije,
međutim, blagonaklon ni prema opoziciji… U seriji “Razgovora sa
akademicima”, Simović se osvrće na najvažnije političke, društvene i
kulturne teme.
O JEZIKU
Mi više ne poznajemo svet u kome živimo
Jezik se raspada,
izmišljaju se ili se produbljuju i razlike koje su zanemarljive, samo da
bi se, makar i na veštački način, ostvarila neka posebnost. Ljudima se
na silu „prevodi” ono što oni već razumeju. Nedavno sam na nekoj
televiziji gledao neku hrvatsku emisiju – bila je to „Dubrovačka
republika” – koja je prevođena na srpski. „Prevođena”! Bilo je to više
nego smešno. Čujem da se takvom jednom prevodu, sa srpskog na hrvatski,
grohotom smejao ceo jedan zagrebački bioskop.
Začudio sam se kada
sam čuo da je neko predložio da se nastava srpskog, ili maternjeg
jezika, uvede na fakultete. To znači da mladi ljudi ni u porodici, ni
tokom dvanaest godina provedenih u osnovnoj i srednjoj školi, nisu
naučili svoj maternji, svoj srpski jezik! Zaključite sami šta to govori o
našim školama. O našoj prosveti. O našem društvu.
U jeziku se odražava
ceo naš život. Tako da, prateći šta se događa u jeziku, možemo otkrivati
šta se događa sa drugim našim znanjima. Sa poznavanjem prirode i sveta u
kome živimo. Navešću vam samo jedan primer. Po novinama, na radiju i
televiziji, a neretko i u knjigama, nailazimo na neke neverovatne oblike
kao što su, recimo, „jato crva”, „jato leptira”, „jato svitaca”; kao
što su „roj ptica” i „roj vukova”! Ljudi ne znaju da se kaže „roj
pčela”, „jato vrana”, „čopor vukova”. Mi više ne poznajemo svet u kome
živimo. Živimo u virtuelnom svetu. Prvobitni čovek, koji je živeo u
neposrednom odnosu sa pticama, drvećem i zvezdama, nije pravio takve
greške.