Nova predstava Teatra Ulysses na Brijunima zove se ‘Bakhe’, a režiju potpisuje Lenka Udovički,
umjetnička direktorica ovog kazališta. Neke od njezinih dosadašnjih
predstava bile su vrlo zapažene, od ‘Antigone’ preko ‘Pijane noći 1918.’
sve do ‘Kralja Leara’, a njihovoj neponovljivosti doprinosio je i
pejzaž Brijuna koji su uvijek Ulyssesovim izvedbama nesebično dodavali
duh metafizičkog i zrnce magičnog. S redateljicom razgovaramo o utjecaju
starih Grka na sadašnje vrijeme, o nemilosrdnoj današnjici, o tajkunima
i desnici te o prijekoj potrebi da ljudi plemenitih vizija preuzmu
odgovornost za sutrašnji svijet.
Vaša nova predstava nastala je prema istoimenom
Euripidovom komadu koji govori o ljudskim mahnitostima i njihovim
slabostima. Što je vas zainteresiralo za ovaj komad?
U ovom komadu stravičnog i nezamislivog nasilja mene
je zanimala borba između dva principa: boga Penteja koji je oličenje
tzv. muškog principa reda, racija, kontrole, sile, organizacije države i
s druge strane Dionizija koji je bog kaosa, nepoštivanja pravila,
intoksikacije, igre i kazališta, ali i moguće opasne destrukcije. Ovaj
sam komad razumjela tako da ako tog boga potiskujemo u sebi, kao nešto
impulzivno i nagonsko – što trebamo kontrolirati, ali i poštovati – onda
nam se to nepoštovanje vraća u nasilnom obliku. Euripid
je bio pisac koji se izuzetno bavio patologijom atenskog društva u koju
je ono, paralelno s uvođenjem demokracije, počelo zapadati, naročito u
odnosu prema ženama, koje je to društvo potpuno izopćilo i držalo
potlačenima.
U čemu je aktualnost ‘Bakhi’ danas?
Rekla bih da danas živimo u jednom vrlo pentejevskom
svijetu muškog principa o kojem govori Euripid i koji zapravo odgovara
današnjem kapitalizmu: svi trebamo biti super racionalni, pod kontrolom,
produktivni i veseli. Sramota je u takvom sistemu iznositi pretjerano
svoje emocije, sramota je stati… i nešto osjećati. U takvom društvu
krijemo svoje probleme i svoje depresije, a farmaceutska industrija od
toga pravi fantastičan biznis. S druge strane, ovaj novi konzervativni
val sve stavlja pod sve veću kontrolu: kako ćemo živjeti, što je to
porodica i kakvi su nam intimni odnosi. To vodi potiskivanju naših
različitosti, konstantnom osjećaju krivice, porastu nasilja prema ženama
i nasilju prema samome sebi. Ono što se potiskuje vraća se na naopak i
destruktivan način.
Poseban tip zajedništva
Kako biste opisali patologiju današnjeg vremena?
Danas živimo pod konstantnim strahom, a korporacije su ustvari mafijaške organizacije, kao u onom Brechtovom
komadu o malom gangsteru koji je došao do vrha. Živimo u kulturi
reptila koji napadaju i otimaju bez milosti. Ovih godina je napravljeno
jedno međunarodno istraživanje u kojem je ispitivana grupa od 50
najboljih američkih menadžera, a s druge strane grupa zatvorenika u
jednom američkom zatvoru. Došlo se do zaključka da su ovi menadžeri
ljudi prosječne inteligencije s patološkim sklonostima, dok su
zatvorenici pokazali značajno veću inteligenciju, emotivnost, iznijeli
svoje probleme i nadanja. Danas su zapravo u najvećem problemu ljudi s
empatijom i prirodnim refleksima u sebi – njima se najteže uklopiti u
ovu mašinu koja nas melje.
Mogu li se danas pomiriti ‘muški’ princip moći i ‘ženski’ princip solidarnosti?
Nemam recept za to, ali mi jesmo dio prirode, potekli
smo iz životinjskog svijeta i razvili se u društvena bića; imamo
inteligenciju i kreativnost. Ali živimo u sudaru prirode u nama i raznih
društvenih normi koje su vrlo diskutabilne, podložne bezbrojnim
manipulacijama, pa još kada se religijske institucije upetljaju sa
svojim interesima, događaju se užasne stvari. Ono što su nam stari Grci
ostavili i ono o čemu je Euripid pisao jest da samo taj jedan osvajački
‘muški’ princip nadmoći očigledno nije najbolje rješenje. Pogledajte oko
sebe: neprestano živimo u krizama i ratovima, u strahovima i u nasilju.
Mislim da svi trebamo naći bolji balans između muškog i ženskog u sebi,
poštovati razlike i pronaći jedinstvo jednog i drugog. Vjerujem u više
individualne slobode, kreativnosti i umjetnosti, kroz koju se može puno
toga iskazati o nagonima ljubavi, ali se tim putem mogu izliječiti i
naše traume.
Često spominjete rečenicu iz ‘Antigone’: ‘Past će kletva na ovaj rod i ona će se prenositi kroz generacije…’ Zašto tako mislite?
Bojim se da ćemo jako ispaštati zbog toga kako smo
uredili ovaj svijet: od prirode koju smo uništili do jednog jako
profitabilnog i suludo brzog načina života. Tehnologija je narasla do
zastrašujućih razmjera, nuklearni rat neprestano visi nad nama, a sve to
samo zato da bi netko zgrnuo još više para ili ostao na vlasti. Mnogo
toga je organizirano po principu slave, moći, straha i nasilja prema
drugima i to je vrlo problematično. Treba nam puno više empatije,
zajedništva i žrtve za drugoga. A imamo tako divan svijet: većina ljudi
su zapravo dobra bića koja su se, nažalost, dala izmanipulirati. Kod nas
je prošlo već 25 godina od zadnjih ratova, a mi smo još uvijek u svemu
tome, umjesto da se okrenemo budućnosti. A mogli bismo.
Redateljica ste i umjetnička direktorica Teatra Ulysses. Kako na Brijunima slažete repertoar za tekuću sezonu?
Za mene je kreiranje repertoara težak proces jer
obično se ukopam u predstavu koju trenutno radim, a onda oko onoga što
bi se još šire moglo raditi imam i velike dileme. Kada se odlučim za
neki komad koji ću režirati, shvatim da sam o njemu već dugo razmišljala
i na nekom asocijativnom nivou počne mi se otvarati zašto mi je taj
komad jako važan. Brijuni su specifičan kazališni prostor: to je spoj
miroljubive prirode i militantne tvrđave i svi ti zvuci i mirisi na
poseban način otvaraju čula svih koji tamo dođu. Raditi predstavu na
Brijunima ima svoje posebnosti, nije isto kao u gradu.
Što bi to točno značilo?
Kada su ljudi u neprestanom kontaktu s prirodom
elementima, ali i sa samima sobom, stvara se jedan poseban tip
zajedništva. Ima nečega svečanog u svemu tome i podsjeća i na staru
Grčku u kojoj je kazalište bilo arena za temeljna pitanja o čovjekovom
životu i društvu u kojem su živjeli. Mislim da je i za publiku taj
ugođaj poseban. Do Brijuna se treba stići: prvo se dolazi do Fažane, pa
se onda u zalazak sunca prelazi velika voda i kada sunce zađe, stiže se
na otok. Onda se prolazi šumom i stiže u tvrđavu gdje će se dogoditi
predstava. Pritom ta divljina radi za sve nas: u toku predstave događaju
se neponovljivi momenti kada baš u nekoj sceni zakriči ptica, bljesne
munja ili se vide zvijezde – sve to taj prostor čini posebnim.
Kako je raditi na Brijunima kada je teško?
Da, teško je jer mi smo sami s tom prirodom, ima i
vrućine i kiše i oluja, i zna biti nemilosrdno i opasno, ali tada se i
naše zajedništvo povećava. Ljudi rade jedni za druge, štite se i pomažu.
U tom zajedničkom snu pravljenja predstave sve se može: raditi po kiši i
po suncu, do kasno navečer i do ranih jutarnjih sati. To je ljepota
umjetnosti. I kada se ne radi, naši razgovori su značajni. A to ljudima
jako fali u današnjem svijetu, gdje se osjećaju veoma izoliranima. Ali
tako rade svi represivni sistemi: normalni ljudi osjećaju da su u
manjini. Na ovom otoku vlada atmosfera da svatko može biti ono što
zaista jest, nema nacionalnih ni bilo kakvih drugih predrasuda i tada
ljudi postaju bolji i odlaze s otoka s puno inspiracije za daljnji
život.
Vjerujem u pedagoški rad
Postoji jedan paradoks u vezi dinamike Teatra
Ulysses na Brijunima: preko ljeta radite krajnje intenzivno, dok se zimi
na otoku ne događa ništa. Zašto?
To je, nažalost, tako. Naš teatar nije komercijalna
stvar i mi proizvodimo maksimum sa sve minimalnijim sredstvima. To je
velika šteta i apsurd da je podrška društva toliko mala i da stalno
postoje nekakvi napadi na nas. Mogli bismo još puno više napraviti s
potencijalima koje imamo i s umjetnicima koji ovamo dolaze i iz drugih
zemalja, od čega bi zajednica mogla imati još više koristi. Kada bi ta
podrška bila veća i kada bi bila kontinuirana, mogli bismo raditi čitave
godine i Brijuni bi mogli postati evropski i svjetski kreativni
kazališni centar. Radimo uz velike napore, ali svi su ovdje zato što to
žele i zato dajemo maksimum. Nadam se da ćemo nakon 18 godina ipak biti
prepoznati kao neko vrijedno kulturno dobro.
Vaš dosadašnji pedagoški rad sa studentima glume na
riječkom sveučilištu, kao i vašeg supruga Rade Šerbedžije, čini se da
donosi plodove: nova predstava vaših studenata ‘Dobri čovjek iz Sečuana’
vrlo je hvaljena.
Jako volim pedagoški rad i u njega vjerujem. Također, čast mi je i uživanje gledati Radeta
kako radi s mladim glumcima. Ima velikih glumaca koji umiju svoje
znanje prenijeti mladima, ali Rade to čini na jedan zanosan i
fantastičan način. Na predstavi ‘Dobri čovjeka iz Sečuana’ radili smo sa
studentima koji upravo završavaju treću godinu preddiplomskog studija i
ovo je baš neka dobra generacija, koja mi je dala puno nade. Stanje u
zemlji nije najbolje, okruženi smo svakodnevno s toliko gluposti,
lopovluka i moralne destrukcije, a onda se odjednom u učionici može
sresti grupa divnih mladih ljudi punih energije. Učili smo ih da budu
dobri glumci, ali i da budu časni ljudi. Pedagoški rad, kada se razvija
na pravi način, nagrađuje i pedagoge i studente. Njihova predstava
‘Dobri čovjek iz Sečuana’ dobila je već gomilu nagrada i zaista sam
ponosna na njih. Žao mi je da su okolnosti takve da Rade i ja više
nećemo raditi na riječkom sveučilištu, ali naši studenti će se sigurno
razvijati i rasti dalje. Svako društvo bi trebalo najviše napora ulagati
u obrazovanje i mlade ljude, a ove trenutne obrazovne reforme,
nažalost, baš ne daju nadu u to.
Vaše obrazovanje i vrijednosti koje ste ponijeli iz djetinjstva prilično su različiti od svijeta u kojem danas živimo…
Moja majka je Bolivijka, ali je silom prilika odrasla u
Americi pa je i njezin identitet pomiješan, a onda je došla u
Jugoslaviju i udala se za mog oca koji je bio borac u Španjolskom
građanskom ratu i internacionalist po uvjerenju i koji je želio da ‘iz
svijeta nestane lopovluka i nepravde’, kako je govorio. Sve je to
definiralo i moj pogled na svijet, tako da se nikada nisam
identificirala s nekom ograničenom društvenom grupom ili nacijom.
Odrasla sam u Beogradu i Jugoslaviji i kasnije i sama otišla u svijet.
Svijet je velik prostor slobode, ali i prostor usamljenosti. U njemu sam
morala sama donositi odluke i taj me prostor zbližio sa širokim
dijapazonom ljudi koji su postali moja proširena porodica. Nakon mnogih
iskustava u najrazličitijim sredinama zaista ne mogu zamisliti stvarnost
kao neki jednoobrazni svijet. Mnogo puta sam se uvjerila koliko smo svi
slični i koliko su predrasude o našim razlikama besmislene.
Često spominjete da ostajete vjerni ideji socijalizma. Čini se da su perspektive lijeve ideje danas prilično beznadne?
Danas se treba boriti na individualnom planu jer se
politička ljevica raspala ili se pretvorila u nešto što s plemenitom
idejom socijalizma više nema veze. Situacija djeluje beznadno, ali,
historijski gledano, ovakve mijene su stalno prisutne. Vjerojatno će
stanje biti još gore, dok ljudi ne shvate da se trebaju organizirati i
spriječiti zlo koje uzima sve više maha. Još uvijek postoji neka
letargija i strah kod ljudi da se sačuva ono malo što imamo, a iz dana u
dan gubimo sve više. Danas samo desnica i destruktivne snage i
organizacije imaju svoje vizije – te snage nadiru, a pristojni ljudi se
povlače i šute. No doći će trenutak za neki ljudski odgovor, doći će
novi ljudi s vizijom, dalekosežnijom od dobivanja sljedećih izbora i
ostanka na vlasti. Premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern
je jedna takva političarka s energijom i odlučnošću, koja se pojavila u
trenutku kada se činilo da će i ondje pobijediti desnica i populisti.
Promjene su moguće, ali ljudi trebaju u njih vjerovati, trebaju izaći u
javnost i o njima govoriti
Preuzeto sa Novossti