Vaše zanimanje za nogomet je filozofsko i
nefilozofsko. Razgovaramo dan nakon dočeka hrvatskih nogometaša u
Zagrebu i priredbe na Trgu bana Jelačića. Teško je tu imati neku
teorijsku distancu s obzirom na to da su svi još uvijek uronjeni u
događaj…

Velikoj količini ljudi to je događaj u životu. Mogla
bih tome pristupiti učeno i govoriti koliko ljudi danas trebaju
spektakl, neko posredovanje, da bi uopće imalo neki emocionalni naboj.
Ljudi trebaju događaj da bi imali nešto u svom životu. A to nije tako
samo u nas. Gledala sam reakcije i drugdje i ono što me se dojmilo jest
da su i Francuzi, koje su intervjuirali na ulici, govorili gotovo
identične rečenice, u stilu ‘Tako nešto nam je trebalo’. Ja mogu
teorijski misliti razliku između republikanskog patriotizma u
Francuskoj, koji je stvorio reprezentaciju koja je, grubo rečeno,
inkluzivna. I da je to dio poruke. Dakle, svi smo mi Francuzi, bez
obzira na boju kože. Za razliku od nekih drugih nacionalizama koji su
rasno etnički, francuski je vezan uz tu mitologiju: ako si Francuz, onda
si Francuz. To nije lišeno problema i iznimnosti, ali mene veseli.
Njemačka, koja ima više Blut und Boden pristup, isto
dozvoljava šarenu reprezentaciju. Kod nas toga ne može biti jer smo mi
‘jednobojno’ društvo, nažalost. Imali smo nekoliko stranaca, iz Brazila i
sl. No da odmah kažem: svejedno sam radosna. Iako bi čovjek očekivao da
bih trebala biti žalosna zbog uključivanja u priredbu ljudi poput Marka Perkovića Thompsona, izgleda izravno na poziv Luke Modrića
kojega, to sam više puta pokušala reći, zaista cijenim. To je čovjek
koji je od malih nogu bio pod pritiskom nogometne želje i talenta i
našao se, kao i većina igrača hrvatske nogometne reprezentacije, na
tržištu, prodavali su ga i onda je možda došao u situaciju da prodaje
sebe. Oni igraju za klubove koji nisu iz Hrvatske. Svjetske klubove pa
bismo možda trebali očekivati i nadnacionalno stajalište nogometa zbog
nogometa. No svjetsko nogometno tržište jamačno je okrutno. Ova
mogućnost kompenzacije igranjem za Hrvatsku, to je dio njihovog
samorazumijevanja, ono što ih ‘opravdava’, to je potrebna sastavnica
osobnoga identiteta i osobnoga mita, a zvuk i riječi im daju, pored
drugih, i Thompson i ono izravno Grdovićevo ‘Nije u šoldima sve’. Nisam samo kritičarka nacionalizma, nego i kapitalizma. Kad sam jučer gledala kako su razgovarali Zlatko Dalić
i Luka Modrić i vidjelo se da je Thompson njihov uvjet, zabrinula sam
se, ali na kraju krajeva vidjelo se da je on time postao samo jedan
zabavljač, dio dvora, a ne neki bitan subjekt…

Bolje od obične Hrvatske

Pa ipak su pojedini igrači u jednom trenutku od organizatora preuzeli ulogu producenata predstave na Trgu bana Jelačića?

Slažem se. Ali Thompson tu nije bio važan. Luka Modrić
jest dio te priče. Obično ga vidimo zabrinutog, smrknutog, čak
zbunjenog, pa kad se u rijetkim trenucima nasmiješi, a onda i počne
slaviti, bude mi drago. Ne moram se identificirati s njegovim
pretpostavljenim stavovima, ali s njim se lako emocionalno vezati.

Pitanje
je stavljamo li naglasak na objektivne ili subjektivne i psihološke
kategorije. Za ovu ‘objektivnu’ liniju volim citirati Cicu Kranjčara
koji je rekao da bez njih desničara ne bi bilo hrvatske države.

Očito je da su o Hrvatskoj kao državi počeli
razmišljati oni koji su sebe definirali u prvom redu nacionalno. Kad su
sve ideologije u krizi, ljudi su se vratili onome što prepoznaju kao
nešto što im neupitno pripada, a to što je to povijesna konstrukcija, ne
smanjuje snagu ideje. Naravno, neki od nas ne posjedujemo, i da hoćemo,
jednoznačne etničke identitete, no tko smo mi da nekome namećemo svoj
manjinski osjećaj? Možemo se samo boriti da ta zemlja bude pristojnija
no što je bila u nekim svojim trenucima.

Pitanje je pod kojim uvjetima je to bio ‘slobodan izbor’ i kako je bio proveden referendum.

Da bude jasno, ja nisam bila za to. No ni za to da netko moj program nameće silom.

Vratimo se nogometu. Slušao sam jutro uoči dočeka
razgovor radnika, prepoznao sam ih po kombinezonima, i njihova
neposrednog šefa u jednom trešnjevačkom kafiću. Neki među njima su
izgovarali sve rasističke i seksističke stereotipe koji trenutno kruže
kao ideologija okoline. Da oni cijene Vučića jer pravi Srbin ne može
navijati za Hrvatsku. Da će Putin poslati ove cure iz Pussy Riota u
Sibir pa da se muški zatvorenici imaju nad kime iživjeti. Da je hrvatska
predsjednica u ljubavi sa svima pa nek’ onda zavede i Trumpa i dobit
ćemo deset američkih aviona badava…

To je žalosno.

Hoću poentirati da to nije neki neposredovani govor
odozdo, već da je to izgovorena ili neizgovorena želja koja dolazi od
nekuda odozgo…

I ja se zgrozim kad ljudi po defaultu, kad ih
nitko ne nadzire, a situacija nije javna, uteknu nekom takvom krajnje
nacionalističkom i šovinističkom govoru, koji oni vjerojatno u
svakodnevnim praktičnim odnosima zapravo ne provode. Jer vjerojatno ni
oni nisu u ratu sa svojim susjedima koji nisu etnički Hrvati. To je
pravi primjer zla nemišljenja. Ono što je pitanje jest hoće li ovo
oduševljenje uspjesima hrvatske reprezentacije takav tip govora ojačati.
Nadam se da takve negativne posljedice neće biti dugotrajne. Napravit
ću jednu analogiju: kad su dočekivali Antu Gotovinu,
za kojega ne gajim simpatije kao na primjer za Modrića, general je na
središnjem trgu ipak spustio tenzije i probušio taj balon očekivanja. On
je hrvatski nacionalist i ništa drugo, u to nema sumnje, no nastupio je
s pričom da je njegova epizoda gotova. Možemo li tako nešto očekivati i
od ove skupine nogometaša? Zašto ne bi sebe vidjeli onako kako ih vide
toliki ljudi, kao vitezove i junake koji su najbolje što Hrvatska ima? I
za njih i za one koji ih dočekuju ono njihovo je bolje od obične
Hrvatske. To nacionalno i ta reprezentacija za njih je nešto čime
nadilaze ono što ih i inače smeta. Od njih ne možemo očekivati
otrežnjenje. A i nisu nosili oružje pa da shvaćaju cijenu.

Tzv. obični građani htjeli su nekakvo narodno
veselje, ako već ne i pomirbu, što je ideologem po sebi: da svi mogu
navijati kao građani za Hrvatsku, bez ružnog politikantstva.

Većina ljudi misli da kad igra državna reprezentacija,
to ne mora biti politički čin. Izgleda da to misli i naša predsjednica,
koja se izljubila i sa svim francuskim nogometašima kojih se na onom
pljusku mogla dočepati. To je za nju spektakl gdje može odigrati ulogu, a
za nju se političko svodi na igranje uloge predsjednice.

Zanemarimo li Milana Bandića kojemu je službeni
voditelj htio odati priznanje za organizaciju zagrebačke svečanosti,
političari uopće nisu spominjani. Toliko Hrvatske, a ni riječi o Franji
Tuđmanu! Ima li to veze s postfašizmom koji danas na Zapadu govori – ni
lijevo ni desno nego naprijed? A u nas ni to, nego iz traume – za
‘vječnu’ Hrvatsku?

U politici bi moralo biti pluraliteta, inače smo u
predpolitičkom stanju, diktaturi i tako dalje. Znamo da smo različiti pa
se moramo dogovoriti. Pozivanje na unaprijed dano ili konačno ostvareno
jedinstvo uvijek je patološko. Mislim da taj pristup neće potrajati. I
vjerovanje da su nogometaši pokazali kako samo zalaganjem, vjerom i
radom Hrvati mogu uspjeti. Čisto sumnjam da će se to primiti. S druge
strane, moram ponavljati: ja sam se zaista veselila. Oni su dobro
igrali.

Tvrdite da nogomet ne dotiče samo užitak, već ima i
spoznajnih, pa i filozofskih momenata. On je igra, agonalna (treba
protivnika), ali i estetska. To sliči na tezu Milivoja Solara kako ljudi
danas bulje u TV dok gledaju nogomet kao
nekad u ognjište? Jer taj prizor, kao u biti dosadna osnova, s puno
praznina u koncentraciji, daje nam vremena da mislimo o krajnjim svrhama
naših života?

Mi ljudi smo i simbolička bića, kulturna bića.
Posredovani smo različitim stvarima koje se ne mogu svesti na
pragmatičnost. Nema zajednice koja ne bi proizvodila nešto što, barem
naknadno, ne bismo mogli smatrati umjetničkim proizvodom. I nogomet ima
svojstva koja funkcioniraju na simboličkoj razini. Možemo pasivno
promatranje shvatiti negativno, kao simptom društva spektakla. S druge
strane, mi gledamo njih – nogometaše – koji nešto rade. Pored ostalog i
za nas, koji se možemo uživljavati. A to je dovoljno vezano uz ono što
je samo sebi svrha, poseban fenomen koji možemo poštovati. Na primjer,
to je slučaj kod Luke Modrića jer je on jedan od onih igrača koje
počinjete cijeniti kad znate nešto malo više o nogometu. On nije
golgeter, nije spektakularan, već je organizator igre. Da biste vidjeli
da on određuje igru, morate vidjeti što je igra.

Udruženi rad?

Pa da. To je bolje od identificiranja npr. i sa
svjetskim klubovima, jer smo vidjeli da su oni danas predmet trgovanja i
da ne njeguju nešto neopterećeno šovinizmom i drugim problemima. Puno
je tu raznih opterećenja.

Stranački put je potreban

Ideja postojanja nacionalnih reprezentacija danas je
jako fiktivna, s obzirom na to da su sastavljene od nogometaša koji
igraju diljem svijeta, točnije uglavnom u Evropi. Paralelno gledanje
njihovih izjava za medije zemalja za koje igraju i za one u kojima su se
obogatili vjerojatno bi dalo vrlo različite rezultate…

Ne mislim kako je njihovo rodoljublje stvar
hipokrizije. Ne mislim da naši igrači koji svoj život grade negdje
drugdje i to čine zbog novca dolaze u reprezentaciju glumiti. Mislim da
je njima to nacionalno uglavnom potrebno da bi uopće mogli živjeti sa
samima sobom, da bi dokazali dignitet.

Kao filozofkinja pišete, makar lapidarno, o
privlačnosti nogometa u smislu života kao igre. Njegove agonalnosti,
aleatoričnosti, ali i estetičnosti. Igračima je glavni problem da
postoji protivnik, ali oni nikad ne odustaju do kraja od želje za
ljepotom svoje igre?

U klasičnom tekstu Friedricha Schillera
govori se o estetičkom odgoju čovječanstva. Govori se o nastalom
kapitalističkom svijetu u kojemu je svatko za sebe dok zadovoljava svoje
materijalne potrebe itd. A onda postoji i svijet, koji on zove
formalnim i koji je stvar spoznaje, koji nas svojim zakonima nadilazi.
Tu možemo uključiti znanosti, religije itd. To je veće od nas i ne brine
za sitne, male potrebe, koje moramo zadovoljiti borbom u materijalnom
svijetu. Ono što Schiller smatra igrom, a u što uključuje i umjetnost i
dr., ono je područje gdje se poklapa ono što se tiče nas kao pojedinaca
osobno, a ipak je povezano s drugim ljudima, to dijelimo s drugim
ljudima. Marksistička kritika Schillerovih pisama o estetičkom odgoju
bila je da je to samo druga riječ za eskapizam. Ali ja zaista mislim da
postoji takvo područje u kojemu se ono što mene osobno emocionalno i na
svaki drugi način oduševljava poklapa s onim što mogu podijeliti s
drugima. Ne na način koji mi ne ostavlja tu osobnu dimenziju. Jer ne
mogu se osobno identificirati sa znanstvenim otkrićima. Ona su neosporna
i točna i ja ih cijenim, ali ne skačem u zrak od oduševljenja zbog
toga.

Da za kraj izađemo iz uže nogometne problematike i
pitamo vas kao političku aktivistkinju Nove ljevice: kako vidite taj
svoj aktivizam, imate li funkciju u stranci?

Članica sam Izvršnog odbora stranke, što je veća
funkcija no što sam je isprva namjeravala preuzeti. Principijelno mislim
da je, ako se hoćete baviti politikom u današnjoj konstelaciji,
stranački put potreban. Možete imati političku svijest i kao
komentatorica ili javna intelektualka. Ali ne možemo bez organizacija.
Politika se događa u tom pluralitetu, kad na svim razinama razgovarate s
drugima i kad postoji nekakav proces deliberacije.

No događa li se politika još uvijek u strankama ili
negdje drugdje, u društvenim pokretima, jer su stranke primjerice po
pitanju ekonomije zanemarivo različite?

Što imamo danas? Stranke za koje sigurno možemo reći
da su ograničene u svojim ciljevima, da su više ili manje korumpirane
itd. Ali odgovor ne može biti odustajanje od tog procesa jer to bi bilo
gore od ovoga što već imamo. Masovna reakcija na neko konkretno pitanje
ne može biti sav odgovor. Pokreti su obično vezani uz jednu temu. A onda
to nije prava politička sfera. Tu ima zanimljivih stvari koje se
događaju, a povremeno se nešto i postigne. No mi hoćemo odrediti čitavu
zajednicu, a ne jednu pojedinačnu stvar u njoj.