Jedva vidi, a prešao je 700 kilometara na biciklu kako bi vidio Jadransko more
Njegovo ime je Marcin Žarniecki. U dva tjedna prešao je gotovo 700 kilometara sa samo jednim ciljem – da vidi Jadransko more.
Za njegov podvig vjerojatno se nikada ne bi saznalo da ga jučer
na zagrebačkom Glavnom kolodvora nije ugledao Lukasz Lisowski, također
Poljak. On je bio u posjetu obitelji koja živi u Hrvatskoj, a tog se
dana s kćeri vlakom vraćao u Zagreb.
Na Glavnom kolodvoru vidio je čovjeka na biciklu na kojem je zakačena
poljska zastavica. Lukasz je po tome zaključio da se radi o njegovom
sunarodnjaku i odlučio mu pristupiti i pitati treba li pomoć. No nije
mogao ni zamisliti što će mu sve ispričati čovjek na biciklu, Marcin
Žamiecki.
Lukaszova šogorica Anamarija Tomašković, koja je zajedno sa
suprugom smjestila Marcina u svom stanu, na Facebooku je podijelila
njegovu nevjerojatnu priču. Za Index je ispričala kako je Marcin
zauvijek ušao u njihova srca.
“Mislila sam da je lažno”
“Kada je moj šogor prišao Marcinu, rekao je da je krenuo prije dva
tjedna iz Poljske prema Hrvatskoj, da jako slabo vidi i da se kreće samo
sporednim putovima. Rekao mu je da će ubrzo oslijepiti i da prije toga
želi vidjeti Jadransko more jer je vidio Hrvatsku na YouTubeu i da mu je
prekrasna. Ispričao je da je krenuo biciklom jer nema novca za autobus
ili neko drugo prijevozno sredstvo. Molio je pomoć s rutama jer je
proučavajući kartu shvatio da je najbliža točka za dolazak na more oko
Novog Vinodolskog i Karlobaga. Našao je i neku sporednu cestu kojom bi
preko Josipdola mogao doći do Plitvičkih jezera koje također jako želi
vidjeti”, ispričala je Anamarija.
Anamarijin šogor odveo je Marcina u kafić u Tkalčićevoj. Kaže da su je nazvali dok je bila na poslu.
“Rekli su mi da je u Tkalčićevoj, nema novaca za smještaj i da bi već
ujutro želio krenuti dalje prema Karlobagu i Novom Vinodolskom i bi li
mu mi mogli nekako pomoći. Otišli smo tamo i odveli smo ga u obližnji
hostel i tamo mu platili smještaj. Onda smo ga odveli doma. On je
biciklom vozio za nama do našeg stana. Ja sam prvo muža pitala je li
siguran da ovo nije lažno, mislila sam da je nemoguće da slijep čovjek
biciklom dođe iz Poljske. Preko mobitela sam napisala kratki post na
Facebooku i tako je sve krenulo, javilo se jako puno ljudi koji žele
pomoći.”
Samouki svirač gajdi i crtač
Marcin, kako nam je ispričala Anamarija, boluje od retinopatije. On
joj je sam prepričao da se prerano rodio i bio inkubatoru te da je to
uzrok svemu, a da su ga liječnici pogrešno liječili.
Samouki je svirač gajdi i samouki slikar. Uzdržava se od invalidnine
koja u Poljskoj iznosi oko 145 eura. Kada ga je Anamarijina obitelj
pronašla u džepu je imao samo 50 eura. More je, priča Anamarija, vidio
samo kao malo dijete i toga se ne sjeća.
“Kada upoznate Marcina i kada čujete kako on razmišlja, kada vidite
njegov hendikep i sljepoću i taj njegov duh, to je nevjerojatno. Stvarno
je vrijedan divljenja i stvarno je vrijedan toga da ga netko upozna. I
vrijedan je svake pomoći. Pitali smo ga, nitko mu nikada nije pomogao i
nikada nikoga u životu nije tražio da mu pomogne. Ovo je prvi puta da je
naletio na nekoga tko se sam ponudio da mu pomogne i to mu je bio
apsolutni šok. On je čudo”, priča Anamarija.
U njene riječi o Poljaku koji je prešao gotovo 700 kilometara na
biciklu uvjerili smo se i sami. Marcin je došao u posjet našoj
redakciji. Dovezli su ga Anamarija i Alen. Bicikl je na sigurnom, u
garaži.
“Vidim samo obrise, skoro sam pao u suncokrete jer me muče boje”
Govori samo poljski, pa smo se sporazumijevali i rukama i nogama, a
Anamarija i njezin suprug Alen prevodili su koliko su mogli.
Tako nam je ispričao kako je uspio biciklom doći iz Poljske do
Hrvatske. Vozio je u sandalama, sporednim, često makadamskim putevima
jer zbog slabog vida glavnim cestama i ne bi mogao doći.
“U daljini vidim samo obrise, zato idem sporednim cestama. Kada vidim
prometni znak zaustavim se blizu njega da ga vidim. Skoro sam pao u
polje suncokreta. Muče me boje”, smije se Marcin. Njegov je duh doista
nevjerojatan unatoč svim poteškoćama s kojima se susreće.
“Sve što sada vidim služi mi da bih to mogao zapamtiti i naslikati”
“Imam okular kojim si pomažem. Tako bar malo bolje vidim neke boje.
Sve što sada vidim, služi mi da bih to mogao zapamtiti i da bih to mogao
naslikati. Crtati sam naučio sam, ali pomogao mi je i tečaj koji sam
dvije godine pohađao na likovnoj akademiji u Krakovu. Moji su radovi
prikazani u Munchenu na zgradi gradskog poglevarstva i u Likovnoj
akademiji”, rekao nam je Marcin na poljskom.
U dva tjedna putovanja spavao je u šatoru, a jeo je, priča, samo
peciva. Tek si je ponekad priuštio i hot-dog “da pojede nešto mesno”.
Kaže da se u Poljsku mora vratiti najkasnije 29. srpnja jer će tada održati koncert. Glazba je također važan dio njegova života.
“Najsretniji bih bio da održim koncert u Hrvatskoj”
“Od djetinjstva sviram instrumente. Volim glazbu jer glazba je zrcalo
istinskog mene. Najviše bih volio da održim koncert u Hrvatskoj”, kaže
Marcin.
Na kraju nam je nacrtao predivan crtež, običnom kemijskom olovkom.
Nevjerojatno je kako crta. Potpuno se nagne nad papir da bi mogao
vidjeti. Onda okreće papir i malo po malo nastaje pravo malo
remek-djelo. Najsretniji je kada nekome nacrta i pokloni crtež.
“Htio bih vidjeti Split i Dioklecijanovu palaču, Zadar, Rijeku. To
sam vidio na YouTubeu i prekrasno je. Jako bih želio vidjeti i
Dubrovnik, ali on je jako daleko”, kaže Marcin.
Marcinov san počinje se ostvarivati
Anamarija i Alen su ga danas odveli na Plešivički vinski put.
Anamarija nam je ispričala da se vlasnik restorana u koji su stali
rasplakao kada je čuo njegovu priču. Počastio ga je ručkom. Doista malo
tko može ostati imun na Marcinovu priču.
Njegov se san počinje ostvarivati sutra kada u organizaciji jedne turističke agencije ide na Plitvička jezera.
A što se tiče njegove životne želje da vidi more, Index će mu je
omogućiti. Jer, uvjerili smo se i sami u riječi njegove dobročiniteljice
Anamarije, vrijedan je svake pomoći i divljenja.