Filip
Balunović (1987, Beograd) je politikolog i teoretičar. Osnovne studije je završio
na Fakultetu Političkih nauka u Beogradu, master diplomu iz oblasti
međunarodnih odnosa i evropskih studija je stekao na Evropskom institutu u
Nici, master diplomu iz oblasti ljudskih prava i demokratije na Univerzitetu u
Sarajevu i Univerzitetu u Bologni, a trenutno je doktorant na Scuola Normale
Superiore u Firenci. U oktobru 2014. godine objavio je knjigu Beleške sa
slobode. Uređuje i vodi blog Levo smetalo, bavi se proučavanjem političke filozofije, marksizma, teorije
politike, međunarodnih odnosa, eurointegracija i političke ekonomije. Izvršni
je urednik Le Monde Diplomatique Srbija.
Minel Abaz, Prometej.ba: Prije par
godina ste rekli da je ljevica slaba ali nikad jača. Gdje je ljevica danas – u
post-jugoslovenskom društvu, u Evropi, i globalno?
Filip Balunović: Levica je u evropskom
kontekstu već nekoliko decenija u fazi rekonstrukcije. Posle pada realno-socijalističkih
režima u Istočnoj Evropi, ona je morala da se suoči sa jednim velikim
istorijskim neuspehom. Poražena je ne toliko izvana koliko iznutra, urušila se
pod teretom sopstvenih kontradikcija (kako simptomatično). Težnja ka pravičnom
društvu jednakosti i prosperiteta završila je neslavno, ne ostvarivši u
potpunosti ni jedno ni drugo. Društva nisu odisala jednakošću jer je država
shvaćena kao svrha po sebi, a ne sredstvo u kreaciji pravednijeg društva. Kao
posledicu imali smo nagomilavanje privilegija pri vrhu državnih aparata i
raslojavanje duž transverzale država-društvo. Prosperitet je takođe samo
delimično postignut i u nekom momentu odbilo se poslušati šta ljudi žele u
daljem toku razvoja društva.
Svi ovi elementi bacili su u
senku emancipatorna dostignuća levice i realnog socijalizma, kako u Istočnoj
tako i Zapadnoj Evropi. Sa takvim se nasleđem levica suočava već tri decenije.
Kada sam rekao da je levica u poslednjih par godina slaba ali nikad jača,
mislio sam na ovaj period presabiranja i ponovnog uspostavljanja. Konačno su se
pojavili autentični glasovi koji ne robuju starom, a ne traže izgovore u tobože
neminovnosti novog. U vreme kada sam to rekao, nada je bila podgrejana Sirizom,
Podemosom i brojnim društvenim pokretima širom Evrope. Ono što se izdešavalo sa
Sirizom ponovo nas je uzdrmalo, ali nije trebalo dugo da se u nekim drugim
delovima Evrope levica ponovo prestroji i nastavi putem kojim Siriza delom nije
htela, a (većim) delom nije mogla. Radikalni akteri javljaju se u različitim
formama. U Velikoj Britaniji Korbin je uspeo ono o čemu ostatak Evrope može
samo da mašta, a to je da preuzme vođstvo u mainstream laburističkoj partiji i
okrene diskurs društva naglavačke.
U nekim drugim slučajevima
društveni pokreti su ti koji preuzimaju primat, jer je u datim okvirima
političkog prostora nemoguće zamisliti alternativu. U jednom broju slučajeva
zato nastaju takozvani pokreti-partije, poput Podemosa i njegovih lokalnih
saradnika, kao što je Barcelona en comu. U ex-jugoslovenskim društvima levica
je uglavnom na ulici i u raznim poluformalnim i neformalnim organizacijama.
Izuzetak je slovenačka „Levica“ i „Zagreb je naš“ u Zagrebu. U ostalim
slučajevima levica i dalje ne može ni da se primakne političkoj sferi, o
institucijama da i ne govorim. Limiti svih tih borbi i dalje su evidentni, ali se
limiti ne mogu ukloniti pucanjem prstiju, već samo i isključivo borbom.
Ove godine se navršava 50 godina od
studentskih protesta 1968. godine. Da li možemo reći da su oni bili revolucija
ili ne? Šta su nam ostavili u naslijeđe?
Rat u Vijetnamu sa jedne strane
i hodanje po ivici nuklearnog rata u hladnoratovskim okolnostima svakako su
dali malo univerzalniji karakter ’68-oj. Ona je ipak bila podosta heterogena. U Americi je ona pored rata
u Vijetnamu bila inspirisana borbom za civilna prava Afroamerikanaca, pokretom
za slobodu govora; u Francuskoj su okidači bili tričave prirode i ticali se
pitanja kao što je ograničeni boravak studenata u domovima studentkinja; u
Nemačkoj je velikog udela imala nacistička prošlost i preispitivanje starijih generacija od
strane mlađih; u Jugoslaviji to je bila borba
protiv „crvene buržoazije“ i privilegija nove političke klase. Ta je godina bila ipak prekretnica
između modernog i postmodernog političkog doba, baš kao što su revolucije 1848.
bile prekretnica ka modernom dobu politike.
Ipak su i jedna i druga po
vokaciji pripadale onome što je nakon njih smenjeno. U tom smislu ’68. u svojoj suštini nije bila postmoderni čin,
iako je bilo elemenata koji su mogli biti ukalupljeni na ovaj ili onaj način.
Ona jeste govorila o seksualnim i slobodama govora, individualnom izražaju, ali je ona i
dalje govorila o društvenim posledicama proizvodnih odnosa. Govorila je o
konzumerističkoj kulturi, o društvu spektakla, autonomiji, otuđenosti. To što
su predvodnici dolazili iz srednjoklasnih društvenih staleža ne čini događaj
postmodernim ili reformističkim. Kontekst je bio takav, da je “30 zlatnih godina”
i ekonomski bum (pogotovo u zapadnom svetu) ostao nepropraćen društvenim
progresom. Neka društva, poput italijanskog, ostala su (i do danas jesu)
ultra-konzervativna i patrijarhalna. Kraj šezdesetih iznedrio je prvu
generaciju studenata koja je mogla reći da je materijalno obezbeđena i stoga se
počela baviti pitanjima nematerijalne strane ljudske egzistencije. Ona ipak
nije ostavljala radništvo po strani, naprotiv. Rigidne socijalističke i
pogotovo komunističke partije su bile te koje su u studentima videli “tatine
sinove”. Markuze je još tada govorio o tome da su studenti, iako nedovoljno
jaki da sami “iznesu težak teret revolucije”, neophodna nadopuna radničkoj
borbi protiv kapitalizma. Francuski sindikati su bili jedni od retkih koji su
ovo shvatili i, uz dozu nelagode, ipak pristali da zajašu talas koji su
pokrenuli studenti. Devet miliona radnika širom Francuske stupilo je u štrajk u
to vreme.
U drugim delovima sveta, to uglavnom
nije bilo moguće. U Americi je je 30 posto radništva bilo sindikalno
organizovano, ali je, jebiga, većina sindikata podržavala rat u
Vijetnamu. Zato
su se studenti okrenuli situacionizmu, egzistencijalizmu, kritičkoj
teoriji.
Insistiranje na obilju i punom doživljaju emocija i strasti bilo je u
neku ruku
kritika “dijalektike prosvetiteljstva”. Kad emocije stavite u zapećak i
zamenite ih nečim što nevešto nazovete raciom, a dobijete izopačeni
konzumeristički i otuđujući kapitalizam, emocije vam se vrate kao
bumerang. Nije slučajno da su Lefevr sa svojom kritikom “svakodnevnog
života”,
Sartr i Kami sa egzistencijalizmom, Markuze sa svojim “velikim
odbijanjem”,
Debord sa situacionizmom – bili intelektualni prijatelji studenata. Svi
oni su
shvatili i uspeli da ukalupe radikalni otpor u savremene okvire, vrate u
jednačinu ono što je bilo važno mladima u datim okolnostima. Iz mog ugla
oni se
nisu odaljavali od Marksa, oni su mu davali veštačko disanje u momentima
kada
su ga za gušu držali oni koji su se u njega kleli.
200 godina Marxa? Koliko su Marx i njegove
analize danas bitni? Gdje je marksizam?
Marksizam je vanvremenski kao
metod analize kapitalizma, sve dok je kapitalizma. Bez obzira na to u kojoj se
on formi pojavljuje kao dominirajući u raznim delovima sveta, Marks je baza za
njegovu kritiku. Čini mi se da bi on sam, da je danas živ, govorio najviše o
tehnologiji. Tržište rada se u značajnoj meri menja pod uticajem tehnoloških
inovacija. Čitave profesije polako gube potrebu za ljudskom intervencijom.
Finanskijski ili pravni konsultantni na primer, sve više bivaju zamenjeni
softverima i robotima, čak je i oblast nege starijih lica u pojedinim delovima
sveta postala robotizovana. Srednja klasa je najviše na gubitku u smislu radnih
mesta, dok će radna mesta koja zahtevaju nižu stručnu spremu opstati samo pod
uslovom da se nadnice smanje na nivo koji bi i dalje bio isplatljiviji
poslodavcima od uvođenja novih tehnologija.
Pitanje koje bi Marks danas
postavio nije kako da sprečimo robote da obavljaju poslove umesto nas, već kako
da tu tehnološku revoluciju preokrenemo u korist radništva i ljudi uopšteno.
Čitava dilema oko toga da li je sloboda ona koja se ostvaruje na radu ili od
rada, danas ima više smisla nego ikad. Mi tehnološki možemo ići ka Marskovom
pojmu slobode od rada, jer bi se u budućnosti moglo raditi mnogo manje, a
živeti mnogo bolje ukoliko najteže poslove preuzmu softveri i roboti. U
kapitalizmu međutim to neće biti moguće, on uvek traži polje eksploatacije
ljudskog rada, jer eksploatacija neljudskog rada nije moguća. Tako je Marks
danas preko potreban kao metod promišljanja. On nam ipak ne može pomoći da se
politički organizujemo, to moramo sami. Marks nam mora biti korektiv, a ne
opravdanje. Moramo se sve vreme propitivati, ali i međusobno podupirati, često
rizikovati i ne plašiti se neuspeha.
Zašto gay pride više nije borba svih nas,
kako ste napisali u tekstu prije par mjeseci?
Borbe za identitetska prava
oduvek su bile ograničenog dometa. Neke od njih kao ona Martina Lutera Kinga
bile su istovremeno identitetske i klasne. Ljudi se ipak češće zakače za
jednostavnije označitelje, te proste binarne opozicije kao što su crnac/belac,
gay/straight, Srbin/Albanac (Bošnjak, Hrvat i tako dalje). Zadatak progresivnih
identitetskih pokreta bio bi da koristi binarne opozicije kao nišu kroz koju
mogu da se proguraju i mnoga druga pitanja. Ovo bi bio jedan pozitivan primer
političkog oportunizma. Ipak, mnoga identitetska pitanja, uključujući i gay
prava u Srbiji, postala su svrha po sebi, pa čak i manje od toga. Parada ponosa
u Beogradu nije rezultat borbenog pokreta, ona je rezultat jednog biznis
modela. Parada na kojoj neke od organizatorki nose parolu „Ana je tu“ (misleći
na premijerku Anu Brnabić), govori u prilog tome da ta parola nije usmerena
prema običnom čoveku. Treba dakle naznačiti da smo doveli premijerku jedne
desne vlade jer će nam to na sastanku sa donatorima podići rejting. Šta će o
tome misliti naši roditelji kojima Anina vlada ne vraća otete penzije,
industrijski radnici koji po Srbiji rade za kikiriki, demotivisani prosvetni
radnici, obespravljeni zdravstveni radnici, seljaci, mladi i studenti bez
perspektive – nevažno je. U tom tekstu dao sam i malo podrobniju analizu koja
se tiče koncepta ljudskih prava, pa eto koga zanima može baciti pogled.
Kako komentarišete prošlogodišnje
predsjedničke izbore, kada je kandidat bio Ljubiša Preletačević Beli, a kako
ovogodišnje lokalne i Ne da(vi)mo Beograd (NDM BGD)? I zašto je NDM BGD važniji
od Otpora?
Beli je bio dobar eksperiment.
Iza njega je stajala ekipa vrlo bistrih umova koja je osmislila lik Belog da bi
stvari pomakla sa mrtve tačke. On je dakle samo na svetlost dana izneo ono što
smo svi znali – da je politički sistem truo i obesmišljen. On je ipak bio jedna
instant pojava, to je bila predstava sa jednim činom. Dalje se na isti način
nije niti moglo niti trebalo ići. To je postalo jasno kada je Beli krenuo bez onih
koji su ga osmislili na beogradske izbore, gde je oteo glasove ekipi koja je posle
Ljubišine predstave na predsedničkim izborima strpljivo i sistematski gradila
drugi korak. Nažalost, Beli se pokazao nedostojnim uloge koja mu je poverena.
On je jako dobro izneo svoj lik u predstavi, ali to je njegov krajnji limit.
Njegova je tragedija u tome što ga je udarila u glavu predstava u kojoj je
glumio glavnu ulogu. Pokazao je da nije ništa više od prosečnog beogradskog
klabera što diže ruke u vis i viče „ajmo svi“.
NDB je imao, sa druge strane
mnogo ozbiljniji karakter (ne samo od Belog nego i od bilo kog drugog
društveno-političkog aktera u Srbiji od raspada Jugoslavije naovamo). Oni su
uspeli da pronađu nišu kroz koju su progurali jednu sveobuhvatnu kritiku
društva, političkih elita i ekonomskog modela. Beogradski izbori bili su šansa
da svoju dobro artikulisanu kritiku i potencijal za jednu ozbiljnu političku
agendu premeste u gradsku skupštinu. Meni se čini da bi im to otvorilo još niz
drugih prilika. U tome nisu uspeli, ali je važno da nisu prestali sa
aktivnostima. Možda se trenutno „hajp“ spustio, ali je od velike važnosti to da
Srbija ima aktera na društveno-političkoj sceni koji radi na stvaranju
povoljnijih prilika za jedan ozbiljniji politički angažman i sintezu raznih
levih grupa. Za razliku od „Otpora“ sa kojim imaju zajedničko jedino to što su
i jedni i drugi nastali kao društveni pokreti, oni propituju temelje na kojima
je izgrađeno post-jugoslovensko društvo. „Otpor“ je, baš kao i „demokratska
opozicija“ u to vreme, samo pokušavao da smakne Miloševića koji je temelje
post-socijalističkog poretka udarao sporije i nespretnije od svojih naslednika.
Ima li antifašizma ukoliko se u Srbiji Dan
pobjede (9. maj) obilježi polaganjem cvijeća na spomenik Draži Mihajloviću.
Govori li nam to o pomaku političkog spektra udesno? I šta je sa odgovorom na
fašizaciju našeg prostora? Da li je jedini pravi odgovor na aktuelnu fašizaciju
društva lijevi antifašistički odgovor?
Svaki odgovor koji odbacuje
levo nasleđe, a smatra se anti-fašističkim, nije potpun odgovor, jer mu fali
esenca. Otuda liberalni odgovori na fašizam mogu biti u najboljem slučaju
ne-fašistički, ali ne i anti-fašistički. Iako su liberalni i fašistički
projekti svakako dve istorijske tračnice, one su se u dvadesetom veku nekoliko
puta ukrstile. U našim ex jugoslovenskim društvima po sredi je pogotovo ta
jedna kontradikcija koja se oslikava u nelagodi sa kojom se govori o
anti-fašizmu, samo zato što su njegove suštinske tekovine
komunističko-socijalističke. Kako mi želimo raskrstiti sa socijalističkim
nasleđem, tu se javlja jedna logički nerešiva zavrzlama u kojoj se neko želi
izdati za anti-fašistu i anti-komunistu istovremeno. Otuda nastaje narativ o
„dva totalitarizma“, koji prednjači u današnjoj Hrvatskoj. Zato se dešavaju
rehabilitacije, zato se govori o „dva anti-fašistička pokreta u Srbiji“ ili
ustaškom pokretu kao o „rodoljubnom“. Cilj je naravno politička legitimizacija
onoga što danas jeste i onoga što tek sledi.
U oktobru ove godine se održavaju Opšti
izbori u Bosni i Hercegovini, na kojima će glavna opozicijska stranka biti
Socijaldemokratska Partija BiH (SDP BiH). No da li je socijaldemokratija
stvarno alternativa ili je ona klinički mrtva?
U vreme kada sam napisao da je
socijaldemokratija klinički mrtva, ona je bila na aparatima. Danas je ona već
pokojna. Politička snaga koja ne sadrži trunku autentičnosti prestaje da bude
politički akter. Zato ih gaze nove snage neofašističke desnice. Što se tiče
Bosne, u njoj je na snazi akutna faza besmisla. Teško je živeti bez velikog
sna, a ako ga je negde teško imati onda je to u BiH. Strukturno je nemoguće
misliti „veliko“. Onda ostaje da se nadaš da će neki malo bolji ljudi doći na
neke pozicije sa kojih će moći promeniti nešto na sitno. U tom smislu bosanski
SDP može baš koliko i bilo koja druga opcija koja se smatra nenacionalističkom.
Tu ideja socijaldemokratije ne igra nikakvu ulogu.
Ipak su koreni problema mnogo
dublji od Dodika, Izetbegovića i Čovića. Sećam se kad je na pitanje jednog
novinara šta to on ima da ponudi ljudima, Željko Komšić pokazao na svoj obraz i
rekao „ovo“. Pitao sam se šta to kog đavola znači? I dalje ćete preživljavati,
boriti se za svaku marku, ali bar imate moj obraz? Izbori inače služe tome da
bi ljudi u mesec ili dva koji im prethode živeli sa malo manje tiranije u
gradskom prevozu ili sa malo više podšišane trave na ovo malo zelenih prostora
koje još imamo. Bosna je i dalje u fazi melanholije posle velikih protesta i plenuma
2014. To je bio jedan od retkih trenutaka kada je ponovo počeo da „nastaje
Narod“. Još takva dva ili tri, ali sa malo više kanalisane i jasnije
artikulisane emocije, više političke zrelosti – i možemo se ponovo početi
nadati. Izbori su samo cirkus koji, kao i svaki cirkus, dođu i prođu i usput
podignu „društvo spektakla“ na viši stadijum.
Kakve su nam bilješke sa slobode, kako nam
poručuje naslov Vaše knjige objavljene 2014. godine? Da li smo slobodni? Od
čega smo se oslobodili?
Oslobodili smo se od
potencijala da budemo slobodni. Beleške sa slobode koja je samo tako
podrugljivo nazvana, sticajem okolnosti napisao sam ja – a može ih napisati
svako ko na ovim prostorima živi ili preživljava od svog rada. Verovatno bi od
njih mogao da nastane jedan kompaktan zbornih radova, koji bi svi jedan drugog
nadopunjavali, možda i tešili…
U memorandumu srpske Socijaldemokratske
partije Drugoj internacionali pred početak Prvog svjetskog rata stoji da “… za
Evropu najbolje rešenje balkanskog pitanja jeste u tome – da ga Evropa nikako
ne rešava…” Da li je i koliko to validno i danas?
Jeste. Ali Evropa rešava
„balkansko pitanje“ taman onoliko koliko joj se dopusti. Jedino vreme
kakve-takve autonomije u odnosu na velike sile bilo je jugoslovensko vreme. To
je, ponovo, nerešiva logička zagonetka za nacionaliste danas. Ako se ostane
rascepkan, nikada neće biti ono za šta se desnica zalaže – a to je suverenitet.
Niti jedna država bivše Jugoslavije neće moći primirisati onom nivou
suverenosti u vreme socijalizma. Drugim rečima, autonomija i suverenitet naroda
koji žive na ovim prostorima pitanja su internacionalizma, a ne nacionalizma.
Nacionalizam kao takav, jeste jedna elitistička ideja jer, u suštini, oduzima
suverenitet i autonomiju našim narodima.
Tvdite da je EU desna konzervativna
tvorevina. Također tvrdite da se u EU više boje radikalne ljevice nego desnice.
Prema Mitji Velikonji “baš je ta ‘Evropa’ skup efikasno etnički očišćenih
država, koja danas na Balkanu diže mnogo više bedeme od onih što su postojali
za vrijeme hladnog rata, pa i ranije, u vrijeme austrijsko-otomanskih
konfrontacija”. Pored bedema, takva Evropa želi rezanje javnog sektora,
ukidanje posljednjih ostataka „socijalne države“, nove privatizacije, još veću
fleksibilizaciju tržišta rada i deregulaciju, smanjenje radničkih prava kroz
mijenjanje zakonske regulative. Tariq Ali je ako se sjećam jednom prilikom na
predavanju u Beogradu rekao da Srbija ne treba da uđe u EU. Slažete li se s
tim? Ako da, ima li i šta je alternativa? Nacionalna država, nova Jugoslavija,
Balkanska (kon)federacija, bliže veze sa Rusijom?
Evropska Unija je tvorevina
nastala na ideji da će ekonomska uvezanost njenih nocilaca, Nemačke i
Francuske, sprečiti ponovne konflikte na evropskom kontinentu. Uz njih, u klub
onih koji su najveći ekonomski korisnici EU ušlo je još nekoliko zemalja. Svi
ostali su tu da potpomažu velikima da ne zarate, odnosno da pomažu velikima da
dovoljno zarade da ne moraju da ratuju. To smo ostvarili. Onda su se elite ovih
država „podržavateljki“ dosetile da prodaju priču o EU kao o prosperitetu za
sve. S obzirom na to prosperiteta za sve nema ni izvan, baš kao ni unutar EU za
ove navedene zemlje (u koje dakako spadaju i naše), onda je manje-više svejedno
hoćeš li biti unutra ili van. Ako si unutra, to jedino omogućava malo većem
broju ljudi da ode. Privatizovaće ti resurse, more, ostrva, fabrike i tako i
tako. Izbor EU ili ne, za većinu koja ne može otići, jeste jedan banalan izbor.
Pitanje je, takođe, u svetlu rasta neofašizma u samoj EU (uključujući i vodeće
članice), da li će i koliko dugo te zemlje biti prihvatljive za život došljaka.
Biće da je ideal ući u EU, raditi van, i onda živeti samo jednom godišnje,
jedno deset dana, sa švapskim novcima, tu kod nas u nekoj od čaršija ili
privatizovanih (opet švapskih) otoka.
Pošto
ste doktorant u Italiji, možete li nam komentarisati izbore, političku situaciju
i sastav nove vlade u Italiji? Šta znači to za Italiju, a šta za EU?
Priključuje li se Italija onome što Slavoj Žižek naziva “nova osovina
zla”?
Italija
je zemlja jakih podela. Ona ne trpi previše političku korektnost i trećeputaške
floskule. Od nekada najjače komunističke partije u Zapadnoj Evropi, italijanska
levica je spala na jednu marginalnu levu opciju koja se zove Potere al Popolo
(„Moć ljudima“), a koja je jedva prebacila jedan posto glasova na prethodnim
nacionalnim izborima. Na upražnjeno mesto radikalne levice uskočio je 2009.
godine komičar Beppe Grillo i njegov pokret „Pet zvezda“, koji je je započeo sa
„Vaffanculo“
(„jebite se“) danima, velikim mitinzima na kojima je počeo da bilda taj tipični
populistički diskurs – „ljudi protiv elita“. Kako je novi subjekt postao
„narod“, onda se tu potkralo sve i svašta. Suštinska priroda vođstva pokreta
izašla je na videlo kada su došli na vlast u većim gradovima poput Torina i
Rima. Do danas, ova partija je, sa novim predsednikom Di Maiom, otišla mnogo
jasnije desno. Sa druge strane, na mesto korumpirane i u izvesnoj meri
kompromitovane desnice (Berlusconi), uskočila je Severna liga, otvoreno
neofašistička partija. Isprva su joj neprijatelji bili „južnjaci“, da bi kao
„kec na deset“ došla migrantska kriza koja im je omogućila da se „pomire“ s
jugom Italije i okrenu protiv migranata i izbeglica. Novi premijer, Giuseppe
Conte (iz „Pet zvezda“), koji kaže da je „u srcu levičar“, da će se boriti
protiv mera štednje ali i migranata, nije ništa drugo do italijanska Ana
Brnabić. Razlika je samo što će imati dva šefa, jednog u desničaru Di Maiu,
drugog u neofašisti Salviniu (lideru Severne lige). Ovo je jako važno
ponavljati iznova i iznova kod nas, jer su naši mediji odmah počeli da govore o
koaliciji radikalno leve i radikalno desne partije. To je fundamentalno netačno
i služi odlično tom narativu o „dva totalitarizma“.