CEFTA nije zabranjivala zaštitne mjere, ali je zahtijevala da budu uvedene kroz propisane procedure. Upravo je način na koji je BiH pokušala da zaštiti domaće proizvođače bio ključan u odluci Ustavnog suda iz 2009. godine. Trojica sudija izdvojila su mišljenje i osporila stav većine.
Pitanje zaštite domaće proizvodnje u Bosni i Hercegovini ponovo je otvoreno nakon apela Udruženja mljekara Republike Srpske, koje upozorava na rastući pritisak uvozne robe i položaj domaćih proizvođača, prenosi BN
Njihova poruka da u BiH „sve slobodno ulazi i svi vršljaju po našoj kući“ otvorila je i šire pitanje: da li država koristi sve pravne mehanizme koji joj stoje na raspolaganju da zaštiti domaću privredu?
Odgovor nije jednostavan. BiH je kroz svoje međunarodne sporazume prihvatila pravila slobodne trgovine, ali ti sporazumi istovremeno poznaju i mehanizme zaštite domaće proizvodnje u vanrednim okolnostima.
Problem je, međutim, u tome što se takve mjere ne mogu uvoditi proizvoljno.
CEFTA predviđa zaštitne mjere, ali uz proceduru
CEFTA sporazum predviđa mogućnost primjene antidampinških i opštih zaštitnih mjera. U samoj odluci Ustavnog suda BiH iz 2009. godine navedeno je da CEFTA, između ostalog, predviđa mogućnost uvođenja zaštitnih mjera u slučaju ozbiljnih poremećaja na tržištu.
Zvanični tekst CEFTA-e takođe predviđa zaštitne instrumente, ali uz jasno propisane uslove, ograničenja i procedure. Zaštitne mjere, između ostalog, moraju biti privremene i predmet odgovarajućih konsultacija i obavještavanja drugih članica.
Drugim riječima, CEFTA nije apsolutna zabrana zaštite domaće privrede, ali ne omogućava ni jednostrano uvođenje mjera bez prethodnog utvrđivanja uslova i poštovanja procedure.
Sličan princip postoji i u okviru Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa Evropskom unijom, kao i u domaćem zakonodavstvu koje uređuje spoljnotrgovinsku politiku.
Zato se postavlja pitanje da li domaće institucije dovoljno koriste postojeće instrumente kada se pojave ozbiljni poremećaji na tržištu.
Šta se dogodilo 2009. godine?
Parlamentarna skupština BiH je 2009. godine usvojila Zakon o zaštiti domaće proizvodnje u okviru CEFTA-e.
Zakon je osporen pred Ustavnim sudom BiH, koji je u predmetu U-5/09 25. septembra 2009. godine donio odluku da zakon nije u skladu sa članom III/3.b) Ustava BiH i ukinuo ga u cijelosti.
Ključni argument Suda nije bio da BiH nikada ne smije štititi domaću proizvodnju.
Naprotiv, Sud je u obrazloženju izričito naveo da CEFTA predviđa zaštitne mehanizme. Problem je, prema većini sudija, bio u tome što je osporeni zakon predstavljao unilateralnu mjeru, dok CEFTA zahtijeva poštovanje svojih pravila i procedura, uključujući konsultacije sa drugim stranama.
Sud je zaključio da je zakon zbog toga bio suprotan obavezama koje je BiH preuzela međunarodnim sporazumom, a time i članu III/3.b) Ustava BiH.
Trojica sudija nisu prihvatila stav većine
Ipak, odluka nije donesena bez ozbiljnog neslaganja unutar samog Ustavnog suda.
Predsjednik Suda Miodrag Simović, kao i sudije David Feldman i Tudor Pantiru, izdvojili su mišljenja.
Njihov pravni stav bio je posebno značajan jer su osporili način na koji je većina povezala obaveze iz međunarodnog ugovora sa ustavnom kontrolom domaćeg zakona.
Simović je, između ostalog, smatrao da povreda konkretne odredbe međunarodnog ugovora, poput CEFTA-e, ne znači automatski i povredu Ustava BiH. Feldman i Pantiru su takođe osporavali zaključak većine prema kojem bi obaveze iz međunarodnih sporazuma imale takav položaj u domaćem pravnom poretku da svaki zakon koji im proturječi automatski postaje neustavan.
To je posebno zanimljiv dio odluke jer pokazuje da ni unutar Suda nije postojao jedinstven pogled na pitanje gdje završava međunarodna trgovinska obaveza, a gdje počinje ustavna nadležnost Suda.
Odluke Ustavnog suda BiH su, međutim, prema Ustavu BiH konačne i obavezujuće.
Zašto je ova priča ponovo aktuelna?
Sedamnaest godina kasnije domaći proizvođači ponovo upozoravaju na isti problem – snažnu konkurenciju iz uvoza i slab položaj domaće proizvodnje.
Posebno osjetljiva je poljoprivreda, gdje domaći proizvođači često ukazuju na razliku između svojih proizvodnih troškova i cijena uvozne robe, kao i na činjenicu da države porijekla različitim oblicima podrške pomažu vlastite proizvođače.
Zbog toga se danas postavlja pitanje da li BiH ima dovoljno efikasan sistem za aktiviranje zaštitnih mehanizama kada domaćoj industriji ili poljoprivredi prijeti ozbiljna šteta.
Odgovor, međutim, nije jednostavno „da“ ili „ne“.
Pravni prostor za zaštitu postoji, ali on nije neograničen. Država mora dokazati da su ispunjeni uslovi za određenu mjeru, izabrati odgovarajući instrument i ispoštovati međunarodne procedure.
Upravo je to bila suština spora iz 2009. godine.
Šta nam govori odluka iz 2009?
Ako se posmatra iz današnje perspektive, odluka U-5/09 može se tumačiti na dva potpuno različita načina.
Za jedne, ona je bila nužna zaštita međunarodnih obaveza BiH i pravila slobodne trgovine od jednostranog protekcionizma.
Za druge, ona je pokazala koliko je domaćoj ekonomiji teško da koristi zaštitne mehanizme čak i kada međunarodni sporazumi takve mehanizme poznaju.
Činjenica je da CEFTA i druga trgovinska pravila ne zatvaraju vrata zaštiti domaće proizvodnje. Ali činjenica je i da se zaštita mora sprovoditi kroz jasno utvrđene uslove i procedure.
Zato se današnja rasprava o domaćim proizvođačima ne može svesti samo na pitanje „uvoz ili zabrana uvoza“. Ključno pitanje je da li institucije BiH dovoljno brzo i efikasno koriste zakonite zaštitne instrumente onda kada su za njih ispunjeni uslovi.
A upravo je to pitanje koje se, gotovo dvije decenije nakon odluke Ustavnog suda, ponovo vraća na sto.