Ta primijenjena politička mudrost, koju u logičkom smislu nije moguće
dovoditi u pitanje, postaje besmislena fraza. U stvarnosti, funkcioniše
pravilo da institucije upravo ne rade svoj posao! Slučaj “Dragičević” je
paradigma inverzije, koji treba biti nauk za budućnost.
Kada je
tijelo mladića pronađeno nakon nekoliko dana traganja, prvo se oglasila
policija, a nakon toga se oglasio ministar unutrašnjih poslova Dragan
Lukač sa informacijom da je smrt nastupila utapanjem i da “ne postoje ni
najmanje indicije da se radi o ubistvu”!
Zašto se ministar
policije upetljao u istragu i oglašavao o uzroku smrti kada to nije
njegov posao!? Nigdje u svijetu ministar policije nema ovlaštenja da
komentariše istrage krivičnih slučajeva dok istrage traju. U zemljama
vladavine prava bilo bi to krivično djelo ometanja istrage. Kada se
njemački putnički avion prije nekoliko godina srušio na Alpama, kratkom
izjavom se javnosti obratio glavni tužilac Francuske, a ne ministar
policije. Zašto je ministru policije bilo važno da on saopšti građanima
kako je nastradao nesrećni mladić? Da je malo razmislio, mogao je da
pretpostavi da u daljoj istrazi može doći do potpunog obrta i sasvim
suprotnog zaključka, što bi mu, kao čovjeku i profesionalcu, nanijelo
ogromnu štetu. Ako se brzopletost ministra posmatra u ovoj ravni, onda
nije lišeno smisla i logike zaključivanje običnog svijeta da tu nisu
čista posla i da nakon svega ministar ima interes da se slučaj okonča
upravo onako kako je on zaključio.
Drugi primjer uplitanja u
istragu je poziv predsjednika Dodika, upućen ministru policije, da se
“obavi dodatna ekspertiza smrti”! Da li je predsjednik Republike
ovlašten da usmjerava istragu? I, otkuda pravo policiji da izvršava
naredbe predsjednika Republike o preduzimanju istražnih radnji?
Ne
mislim da je predsjednik Dodik imao loše namjere. Sigurno je želio
najbolje. Ali je zaboravio da je i put u pakao popločan dobrim
namjerama. Predsjednik je morao dobro razmisliti (što ponekad ne čini!)
da li treba reagovati i šta bi bilo primjereno reći u takvoj situaciji.
Bilo je dovoljno da je zatražio od nadležnih institucija da rade “svoj
posao” efikasno i profesionalno. (U ozbiljnim državama se ni to ne čini,
jer se zakonit rad institucija podrazumijeva!) Mogao je predsjednik da
pretpostavi da uplitanje u konkretan slučaj smrti postaje presedan koji
će tražiti da se i ubuduće miješa u svaki sličan slučaj, ili da će se
osnovano postavljati pitanje zašto se baš umiješao u ovaj slučaj.
Državnička mudrost ne traži riječi i olako povlačenje poteza, nego
razum. Nije slatkorječiva priča uvijek saveznik, pogotovo ne u vrijeme
izborne kampanje. U njoj blijede i najveće mudrosti.
Dakle, oba
primjera pokazuju da ministar policije i predsjednik Republike nisu
radili svoj, nego tuđi posao. I kada su išli u posjetu roditeljima
žrtve, ogriješili su se o moralne principe neutralnosti i pravičnosti.
Znači li to da će od sada ići u posjete porodicama svih tragično
preminulih žrtava? Ili da će ići samo kada su izbori!?
Da li je
tužilac radio svoj posao? Nije! Da je radio, istragu ne bi vodila
policija, nego on, sa timom najboljih tužilaca. Da je radio svoj posao,
morao je javno reagovati na saopštenje ministra policije o uzroku smrti
Davida Dragičevića i reći mu da o rezultatima istrage po zakonu odluku
donosi tužilac, a ne ministar policije. Takođe, morao je javno reagovati
i na uplitanje u istragu predsjednika Republike, ma koliko mu se od
toga tresle noge i drhtala ruka. Dok su drugi govorili, tužilac je
ćutao. Kasnija tužilačka saopštenja nisu pratila logiku istrage.
Djelovala su neuvjerljivo i bez mnogo smisla. Zvučalo je pomalo
patetično i neuvjerljivo oglašavanje glavnog tužioca kako su i tužioci
roditelji i kako “nema dana da tužilac nešto ne radi na slučaju”. Ko se
imalo razumije u istrage krivičnih djela ubistva, zna da se u istrazi
polazi od uzroka smrti. A na tom ugaonom kamenu istrage, sve se,
izgleda, iskomplikovalo. Ostaje nejasno zašto je tužilac na iste
okolnosti (uzroka smrti) proveo dva vještačenja. To se nikada ne radi.
Sa takvom praksom tužilac diskredituje sam sebe. Ako je prvobitno
izabrao kredibilnog vještaka i dao mu dobra uputstva šta treba da
utvrdi, onda nije imao nikakvog razloga da angažuje još jednog vještaka.
Ako je vještačenje povjerio šarlatanu (kakvih, nažalost, ima u svim
oblastima), onda nije dobro obavio svoj posao. Ako je to učinio samo da
učvrsti nalaz koji ima, onda ima problem sam sa sobom.
Tužilaštvo
što prije treba da objavi rezultate istrage u pogledu uzroka smrti. Od
toga zavisi da li će dalje istrage biti. To je već moralo biti završeno.
U sudskoj medicini i patologiji utvrđivanje uzroka smrti nikada nije
bio veliki problem ako je slučaj u rukama dobrog tužioca i iskusnog
patologa. Ako je nešto rađeno nakon nalaza i mišljenja dva vještaka za
sudsku medicinu i patologiju, onda je već trebalo objaviti šta se radi.
Ako se nešto dodatno utvrđuje, onda treba reći šta i zašto. Naravno,
nije dobra praksa da se objavljuju pojedinosti istrage, ali je to već
učinjeno i javnost ima interes da zna šta se dalje radi.
Slučaj
ulazi u kritičnu fazu. Stvari se otimaju kontroli. Pored dvije paralelne
istrage (tužilačke i ulične!), najavljuje se i skupštinska rasprava. O
čemu će, i na osnovu čega, narodni poslanici voditi raspravu? O jednoj
nerasvijetljenoj smrti? O izjavi čistačice u Metalskoj školi? O radu
Tužilaštva, koje još nije okončalo svoj rad? O radu policije, bez
informacije tužioca o tome kako je policija obavila svoj dio posla po
naredbama tužioca? Da li je ikada u nekom parlamentu raspravljano o
krivičnoj istrazi koja traje? Naravno, ne treba osporavati pravo
Narodnoj skupštini da raspravlja o radu institucija povodom nekog
slučaja. Ali, za to mora postojati ozbiljna činjenična osnova i ozbiljni
razlozi. Da bi se imala čvrsta osnova za parlamentarnu raspravu,
trebalo bi sačekati da se slučaj (i ostali slučajevi), okonča u
razumnom roku u okviru pravosuđa.
Sve ide u pravcu diskreditacije
institucija koje još rade na istrazi i još dubljoj politizaciji
slučaja. To potkopava istragu sa svih strana. Političko brbljanje o
slučaju koji još nije okončan u pravosudnim institucijama treba
zaustaviti. Ako se to ne učini, gubitnik će biti pravda! O ugledu
tužilaštva i integritetu pravosuđa, da ne govorim. U tom srljanju
izgubiće i politika. Političko lešinarenje svakim danom postaje sve
očiglednije i nailazi na osudu. Politička upotreba tragičnih događaja i
(zlo)upotreba pravosuđa za političke ciljeve, pokazuje jad i bijedu
politike.
Oni koji su tužiocu otežali posao sutra će
se okomiti na njega i tražiti njegovu odgovornost sa tvrdnjama da “nije
radio svoj posao”. Neće u tome mnogo griješiti. Zbog toga je ovo slučaj
iz koga pouke treba izvući, prije svih, tužilac. Da je ova istraga od
starta bila u rukama ozbiljnog tužioca, sve bi do danas bilo
razjašnjeno, bar kada je uzrok smrti u pitanju. Ovako, i kada bude
razjašnjeno, biće u sjenci političkog, medijskog i uličnog narativa.
Autor je Sudija Suda BiH
Preuzeto sa Nezavisnih novina