Najviše je bilo Židova, potom Grka i Turaka,
pa Slavena i svih ostalih, s tim da nijedan identitet, počevši od
židovskog, nije unutar sebe bio monolitan i “čist”. Svaki je, ovako ili
onako, bio inficiran onim drugim.
Solun nije bio grad u koji su rado i često dolazili otomanski
vladari. Nisu imali tamo što da traže. Niti je bio važno duhovno
središte islamskoga svijeta, niti je bio naročito velik i lijep.
Smješten mimo drumova i pravaca kojim se obično kreću vojni pohodi,
dovoljno na ruci trgovcima sa Zapada, a blizu Carigrada, bio je to grad
koji su mudri i poduzetni vladari najvećega višenacionalnog imperija u
povijesti uveliko prepustili najstarijemu od “naroda Knjige”, koji se u
Solunu slobodno razvijao, ali i obavljao velike i važne poslove za
državu.
Džeki Abot, pravoslavni Britanac, naravno nije mogao biti još i
Židov, ali se bavio jednim od povlašteno židovskih poslova. I ne samo da
se njime bavio, nego je u tom poslu bio najuspješniji i najmoćniji u
Solunu. Džeki je, naime, bio saraf. Bio je, dakle, trgovac novcem,
mjenjač ili, modernim europskim jezikom govoreći – bankar. Kapital za
sarafski biznis, najisplativiji, ali i najopasniji od svih velikih
poslova, Džeki Abot stekao je uzgojem pijavica i njihovom prodajom
mjesnim liječnicima i iscjeliteljima. Od toga se tako strašno obogatio
da je bez većeg rizika po sebe mogao tako manipulirati novcem da nizom
dobro odmjerenih i upućenih pozajmnica kupi za sebe nesrazmjerno veliku
društvenu moć. Dužnik mu je tako bio i Sadik-paša, neomiljeni, krvavi i
višestruko korumpirani solunski beg, za vrijeme čijeg je upravljanja
gradom nezakonito pobijeno dvjesto i pedeset ljudi, i koji je za svoje
vladavine stvorio formalnu i neformalnu mrežu upravljanja Solunom, koja
ga je neko vrijeme činila nesmjenjivim. Abotu su novac bili dužni i
vodeći solunski begovi, članovi Sadik-pašina savjetodavnog vijeća, kao i
pravoslavni mitropolit, najveći autoritet među solunskim kršćanima.
Nije pretjerano reći da je Džeki Abot u Solunu bio moćniji od svih
svojih dužnika.
U gradu i okolici imao je dvadeset i pet što većih što manjih imanja.
Veliki broj kršćanskih sela oko Soluna nastanjivali su Abotovi dužnici,
koji su dan i noć crnčili samo da otplate lihvarske kamate, dok je
glavnica ostajala za vječnost. I sve je, zapravo, bilo u najboljem redu:
veliki poduzetnik, vizionar, donositelj prosperiteta i modernih
običaja, pobornik reformi u Carstvu za svoju je dušu na obroncima
Hortijata, tamo gdje su solunski konzuli već nekoliko desetljeća sebi
gradili kuće za odmor i dokolicu, u selu Urenđik, odakle se pruža
veličanstven pogled na Olimp, Džeki Abot sagradio najveću od svih vila. S
privatnom kapelom u kojoj se svake nedjelje služila liturgija, s
vodoskokom koji je mlaz bacao dvadeset metara u visinu, i sa stepenastim
vrtovima u kojima su strani botaničari – doseljeni, uglavnom, sa Zapada
– održavali na desetine vrsta svakojakih biljki i stabala.
Imperij se, pak, nalazio pred finalom svoga dugog propadanja. Ali i
to će finale potrajati nekoliko ljudskih generacija, bit će obilježeno
reformama – kakve su za tadašnju Europu bile i nečuveno prosvijećene i
nečuveno napredne – koje na kraju neće Otomansko carstvo spasiti od
propasti, ali će u mnogo čemu biti putokaz svijetu dvadesetog stoljeća.
Jedan od najvažnijih reformatora, onaj koji je 1839. izjednačio sve
vjere pred zakonom, sultan Abdul Medžid, tih je dana naumio posjetiti
Solun. Cilj mu je, između ostalog, bio da tim činom svojim podanicima
pokaže upravo to da ih sve jednako cijeni.
Džeki Abot tada čini nešto što je bilo bez presedana u cjelokupnoj
prethodnoj povijesti: poziva sultana da ga ugosti u svojoj vili u
Urenđiku. U tu svrhu je proširio put, izgradio nove mostove i kupio
ćilime kojim je pokrio svih desetak kilometara puta kojim padišahove
kočije trebaju proći. Abdul Medžid je, bezbeli, prihvatio poziv, učinilo
mu se to, naime, veoma modernim, prošao je tim putem preko ćilima, a
onda se, kao za nevolju, u trenutku kada je pred Džekijevom vilom trebao
sići iz kočije, nego zamračilo i negdje blizu je udario grom. Sultan se
štrecnuo i odmah naredio da se krene nazad.
Odvažni modernizator velikog Otomanskog carstva, koji sam po sebi,
možda, nije bio genijalan, ali je slušao savjetnike koji su imali
preciznu viziju kako će izgledati svijet za stotinu godina, bio je –
praznovjeran. Kao što su bili praznovjerni ljudi njegova doba i kao što
će ostati praznovjerni, oni koji u Boga vjeruju, kao i oni koji u Boga
ne vjeruju. Munja i grom bili su znak da tu ne treba ići.
Očajni Džeki Abot pokušao je zaustaviti vladara, molio ga je da barem
popije kavu, koju se spremao skuhati na vatri potpaljenoj krupnim
novčanicama, ali se Abdul Medžid nije dao. Tutnuo mu je i ključeve svoje
vile u ruke, rekao mu da je on to sagradio za njega i da mu je daruje,
na što je sultan uzeo ključeve, kratko se njima poigrao i vratio ih
Džekiju Abotu, naglasivši da će “njegovo lepo imanje biti izuzeto od
poreza sve dok je u njegovom posedu.”
Ovo je priča iz povijesti Soluna, koja od jedne određene tačke, od
velikog slova ili zareza, urasta u legendu i u narodnu priču, nepouzdanu
i podložnu stalnim mijenama, a onda i brzom zaboravu. U stvarnom, živom
Solunu, gradu koji je Mark Mazower vrlo pomno obilazio dok je pisao
povijest njegova nestanka, samo još jedna neoklasicistička statua žene
koja sjedi, negdje usred parkovnog šiblja u centru grada, čuva sjećanje
da je ikada postojao Džon Džeki Abot, pravoslavni Grk, a Britanac po
narodnosti, koji se obogatio uzgojem pijavica, koji je pametno posuđivao
novac i tako ucijenio cijeli Solun, i kojem je carigradski sultan
zamalo ušao u kuću.
Nisam izdržao da ne ispričam ovu priču. A mogao sam ispričati i neku
drugu, jednu od stotina priča o gradu, ljudima, ulicama, vremenima… Da
je Ivo Andrić bio povjesničar, on bi, vjerujem, pisao ovakve knjige. A
Mark Mazower (1958.), profesor s Columbije, rodom Britanac, potomak
ruskih Židova, stručnjak je za gotovo sve čime smo mi danas obilježeni:
balkanolog, ekspert za povijesti Balkana, kao i za povijest suvremene
Europe, a onda i za naše ratove devedesetih, kao i za – što je, možda,
za nas još i važnije – hitlerizam i europske kvislinške režime u Drugome
svjetskom ratu. I uza sve to, briljantan pisac.
Knjiga “Solun, grad duhova: hrišćani, muslimani i Jevreji 1430. –
1950.” u izvorniku je objavljena 2004, a u srpskom izdanju (Boš i Dosije
studio, prijevod Nevena Mrđenović) 2017, niti je kronološki izložena
povijest grada, niti su u njoj jasno izdijeljene vjerske, nacionalne i
jezične komponente koje su činile grad koji je iščezao u drugoj i trećoj
dekadi dvadesetog stoljeća, da bi ga Holokaust dokrajčio. Mazower svoju
povijest izlaže u tematskim blokovima i cjelinama, tako da pred
čitateljeve oči i imaginaciju stalno donosi njezinu vremensku cjelinu i
cjelovitost, dok se vjerska i nacionala višekomponentnost Soluna
iščitavaju u međusobnim suodnosima i preplitanjima, a nikako odvojeni
jedni od drugih. Pritom, on ne idealizira multikulturnu i kompozitnu
sliku grada, više je u toj šarolikosti mržnje i nesnošljivosti, nego
međusobnog razumijevanja, ali istovremeno, svo neusporedivo duhovno
bogatstvo Soluna nastalo je upravo iz te kompozitnosti, iz te čudesne
povijesti šarenila, koja je, pored svega drugog, čitatelju zanimljiva i
po jedinstvenoj okolnosti grada u kojem Židovi čine većinu. I to
poprilično slobodnu i nezavisnu većinu.
“Solun, grad duhova” jedna je od onih knjiga koje, možda, nisu temelj
suvremene europske pismenosti, ali jesu temelj suvremene europske
imaginativnosti. Doista, trebao bi je čitati svatko. Iz obrazovnih i
odgojnih razloga, ali i iz čiste i nepatvorene ljubavi i volje za
pričom. Velikom i nezaustavljivom pričom kakva nosi velike pripovjedače
kakvi su Ivo Andrić ili Orhan Pamuk.