Sve je šarena laža. Jedan mali poligon na
kojem se igraju bahati lokalni moćnici. Ne, Banjaluka nije sigurno mjesto za
život. Odavno. Banjaluka sebično misli da je ljepotica na Vrbasu u kojoj ljudi
mirno šetaju. Kakva laž!
Koliko
puta je to David ubijen?
Samo poneka smrt nekad malo razdrma
Banjalučane. Neko izgnanstvo, nož, zolja, nova smrt. Tako živi grad. Od noći do
noći. Iz megafona javnog servisa kao u distopijskoj mori mrmolji ministar
policije, stanje bezbijednosti je zadovoljavajuće. Šta to uopšte znači? Znači
da je dogorilo do nokata, zapalilo jagodice i smradom mesa okadilo grad.
Okadilo i ogadilo. Stanje zadovoljavajuće. Bezbjedonosno…Kakvo licemjerje i
bezobrazluk!
A Davida su ubili četiri, pet puta u nekoliko
dana. Ignorisali su njegove strahove, molbe da ozbiljno shvate prijetnje,
ignorisali su urlike pretučenog djeteta, koje je dva dana živo, a polumrtvo
mrcvareno negdje u centru grada. Između zgrada u kojima spavate sa svojom
djecom, zgrada koje domovima nazivate.
Onda su našli leš navodno davljenika Davida
Dragičevića. Onda su napravili morbidan pir i upoznali plebs sa zadesnom smrću
Davidovom. Onda su rekli da se David utopio u potoku u kome se ni pilići ne
tope. Onda su od Davida napravili rijaliti lika koga kao u kakvom snuff-filmu
kamere prate od trenutka kad “provaljuje” u nekakvu kuću do trenutka kad iznosi
laptop, USB i nožić, taj prokleti «ukradeni» švicarski nožić i 200 maraka. Onda
su digli ruku i rekli, znate šta, David je sve sa ukradenim stvarima stigao da
se pobije u kafiću, ode u drugi kafić, pa na burek i onda, hej, ubije se. Onda
su zaključili da je mrtvo dijete lopov. Jer lopovi tako završavaju. Sa
ukradenim novcima u džepovima i malim naoružanjem. Crveni nožić. Onda su
urliknuli na porodicu, ćutite, nema veze što je prokleti nožić crveni Davidov.
Ćutite, nema veze što je nemoguće sačuvati novce nakon dva dana u džepovima
davljenika. I ućutite, more, utopilo se lopovče. Gotova stvar! Mi znamo. Mi imamo
svjedoke! Mi imamo poligrafe. A, ništa nemaju!
Banjaluka
jede svoju djecu
Bez bilo kakve revolucije. Od inspektora
Šušnice, Milana Vukelića, Nikole Đurovića do Davida Dragičevića. Ali David ima
roditelje i (valjda) ima nas. Roditelji su ustali. Neki od nas su stali uz
roditelje i počelo je odmotavanje. Da se zna kako, kad i od koga je nastradao
David. Ko je ubio dijete? I zašto pajaci, opasni pajaci, podivljali klovnovi u
vlasti lažu. Koga sakrivaju?
Da li je život sakrivenih ubica vrijedniji od
Davidovog života? Od života tebe koji čitaš ovo? Sad za sada jeste. Hoće li
život ubica i onih koji sakrivaju ubice biti veći, širi i životniji od vašeg?
Zavisi od Pravde za Davida. Zavisi od tebe, mene i Davida. Može li David u
smrti uraditi ono što Banjaluka u zadnjih 30 godina poluživota nije uradila? A
Banjaluka nije zaštitila svoju djecu. Svoje Banjalučane. Zapravo, počesto je
okretala glavu i rukama prekrivala lice za koje hoćemo da vjerujemo kako je
posramljeno i kako srama još u njoj ima.
A, ako ima srama u Banjaluci, znači da ima
srama u očima banjalučkim. Znači da ima nade. Znači da će se pronaći Davidove
ubice i da će se imenovati ljudi koji su sramno postidili roditelje ubijenog
djetete dok su ga mrtvog kriminalcem zazivali. Znači da će se skinuti anatema sa
grada koji se saučesnik. Znači da će se podići koprena sa roditelja Davidovih,
znači da ćemo ih svi zajedno pustiti da odboluju dijete. Znači da će grad
odmoriti od sebe, svog bijesa, histerije i implozije. Znači da ćemo se
ispraviti.
A da bi se to desilo, jednostavno je. Policija
i tužilaštvo samo treba da se počnu baviti svojim poslom. Trebaju se javnosti
saopštiti imena ubica, treba se obrazložiti razlog kukavičkog teledirigovanog
vještačenja i dati iskren opis situacije. Da ne nagađamo, da ne raspredamo priče, da
se ne svađamo i da ne ubijamo roditelje ubijenog Davida.
Jesmo
li svi idioti?
Ovo gore su kišobrani u Gospodskoj, vidjeli
ste ih. Jedan je Davidov. Njega ne vidite. On je od svjetlosti, ne liči ovim
našim zemaljskim. Hajde zajedno da pomognemo roditeljima Davidovim. Da bi sebi
pomogli. Da se okupimo, izvršimo građanski pritisak i prestanemo se kriti iza
svojih sebičnih kišobrana.
Kišobrani su za kišu. Nisu za skrivanje od
sunca. Mi nemamo šta kriti.
Ne možete nekažnjeno od djeteta praviti
meksičku kašu! Ne možete ubijeno dijete lažno nazivati lopovom! Ne možete
skrivati ubice po cijenu 200 hiljada po vama niže vrijednih bića! Ne možete do
besvijesti od Banjaluke praviti huligansku bestragiju. Ne možete proglašavati
ljude koji traže pravdu izdajnicima i stranim plaćenicima. Ne možete
zahtijevati od ljudi da se ne bave politikom. Život je politika. Aristotel kaže
da se samo idioti ne bave politikom. Pa da li je moguće da smatrate 200 hiljada
ljudi idiotima???
Upamtite, David je nekoć nosio transparent na
kojem je tražena pravda za ubijenog Nikolu Đurovića. Hoćete li se sjećati vašeg
djeteta, koga više nema, a koje je nosilo Davidovu majicu? NE, DOSTA JE BILO!
Možda sila Boga ne moli, ali upamtite, Bog
silu ne voli!
Dosta je bilo kukavičluka! Vrijeme je da se
opet upisujemo u ljude!
Danas svi na Trg Krajine u 18h. Zbog Davida,
zbog pravde, zbog sebe, zbog svoje djece.