Prema zvaničnom izveštaju vlasti, u jezivom požaru koji je 25. marta
pogodio tržni centar Zimska višnja u Kemerovu poginulo je 64 ljudi, među
kojima čak 41 dete. U isto vreme, budući da još uvek nije bila izvršena
identifikacija žrtava, štab osnovan od strane porodica postradalih
raspolagao je podacima o 85 nestalih, među kojima je najmanje 60 dece.
Za postradale i njihove najbliže, bio je to Beslan
u bukvalnom smislu te reči. Mnoga deca su bila uverena da su žrtve
terorističkog napada. Gušeći se u zaključanoj bioskopskoj sali punoj
otrovnog dima, očajna deca su vrištala, zvala u pomoć svoje roditelje,
slala im sms poruke, a ovi su se u isto vreme bespomoćno bacali na
kordon spasilaca i vatrogasaca i iz sveg glasa urlali na njih: „Tamo su
deca! Još uvek su živa!“
Gubernator Tulejev nije došao na mesto tragedije, ali mu to nije
smetalo da izjavi kako se kao lav borio protiv vatrene stihije. „Čim je
požar počeo, stao sam na čelo spasilačkih ekipa. Istina, iz opravdanih
razloga nisam mogao i lično da prisustvujem gašenju“, izjavio je on, a
svoje odsustvo je objasnio preporukom glavnokomandujućeg iz Ministarstva
za vanredne situacije (МЧС) koja je glasila otprilike ovako:
gubernatorov prateći konvoj bi ometao rad spasilaca. Jeretička misao da
se na mesto nesreće može doći i bez prateće kamarile, njegov
gubernatorski um naravno nije posetila.
Tulejev nije imao vremena (ili dovoljno hrabrosti) da se suoči s
roditeljima poginule dece i najbližom rodbinom postradalih, ali je zato
našao dovoljno vremena da u svojoj zvaničnoj izjavi medijima pohvali
našeg predsednika i izrazi mu veliku zahvalnost. „U ovim teškim
trenucima se mora podvući veliki značaj saosećanja i zainteresovanosti
našeg predsednika. I pored ogromnog tereta rukovođenja našom zemljom,
uprkos nadljudskim naporima kojima je svakodnevno izložen, on me je
lično pozvao telefonom, precizno odredio koje se mere moraju preduzeti i
zamolio me da izrazim najdublje saučešće porodicama poginulih. To
svakako zaslužuje posebnu zahvalnost“, rekao je Tulejev.
Predsednik Putin se tog tragičnog dana nije oglasio nijednom rečju,
što ne znači da ga nije bilo na malim ekranima. U trenucima dok su deca
gorela, na državnim kanalima je prikazivan još jedan, ko zna koji po
redu dokumentarni film o predsedniku.
Nama su u nedelju 25. marta, u prvim večernjim vestima saopštili da
je toga dana prilikom požara u kemerovskom tržnom centru Zimska višnja
poginulo četvoro ljudi. I to ne čudi. To je kod nas potpuno normalno,
takoreći uobičajeno. Kada se u Beslanu više od hiljadu dece našlo u
rukama terorista, nas su obavestili da ih je 354. Nema potrebe
uzbunjivati narod.
U Beslanu su deca izgorela jer su ih zajedno s teroristima spalili
oni koji su bili dužni da ih spasu. A u Zimskoj višnji, deca su izgorela
ne kao taoci terorista, već kao taoci sistema. Njih su u bioskopskoj
sali jednostavno ostavili zatvorene. Njih su prvo zaključali, a potom, u
sred požara koji zahvatio tržni centar zaboravili da otključaju.
Odgovornom licu koje je okretalo ključ u bravi data je jasna
instrukcija: bez karte ne sme niko da uđe. A da se u slučaju požara deca
puste iz sale – takve instrukcije nije bilo.
U tom istom tržnom centru, u drugoj bioskopskoj dvorani se neko ipak
dosetio da otvori jedno krilo ulaznih vrata i umesto upozorenja preko
razglasa, sa ulaza u dvoranu viknuo nešto nerazgovetno. Oni gledaoci
koji su imali dovoljno oštar sluh da povrh gromoglasnog zvuka koji se
orio sa ekrana to upozorenje čuju, ti su se i spasli. Ostali su
izgoreli.
Najužasnije od svega je to što se u ovom konkretnom slučaju radilo o vrlo jednostavnom zadatku. Kada gori, recimo, Grenfell Tower
u Londonu, potpuno je razumljivo da je moguć veliki broj žrtava.
Gašenje požara u zgradi od 24 sprata u tehničkom smislu je košmarno
složen zadatak. A ovde, u Kemerovu? S kakvim problemom su vatrogasci i
spasioci bili suočeni? S vatrom koja je zahvatila zgradu koja ima samo 4
sprata. Požar je izbio usred bela dana, u vreme kada su sve
potencijalne žrtve bile budne i tu nikakvih problema nije smelo da bude.
Nakon znaka za uzbunu, sva vrata se širom otvaraju i svi ljudi za par
minuta trkom napuštaju zgradu. A posledice? Možda par njih otrovanih
dimom i, u zavisnosti od pouzdanosti protivpožarne zaštite i umeća
vatrogasaca, manja ili veća materijalna šteta.
U onom, kako ga često nazivamo civilizovanom svetu, u javnim
objektima se već odavno ugrađuju vrata s bravama bez zasuna, vrata koja
se s jedne strane mogu zaključati, a s druge ostaju otključana. Ali u
vezi tog „genijalnog“ izuma u Rusiji postoji jedan ozbiljan problem:
vlasnici bioskopa se plaše da će neko od dece ili nestašnih momaka i
devojaka – najčešćih posetilaca filmskih predstava – tokom prvih minuta
prikazivanja filma izaći iz sale, ostaviti vrata otvorena i tako
omogućiti da se par njihovih drugara prošvercuju bez karte. I zato,
vrata ruskih bioskopa od prvog do poslednjeg prikazanog kadra moraju
biti zaključana.
Osim toga, pravila protivpožarne zaštite se nisu menjala od 50-ih
godina prošlog veka i uzdajući se u njih neko možda i veruje u mogućnost
preživljavanja nuklearnog rata, ali u zaštitu dece u tržnim centrima
sigurno ne. Do ugrađivanja protivpožarnih vrata na ulaze u bioskopske
sale mi očigledno još nismo stigli.
I zato vlasnici tržnih centara, koncertnih dvorana i bioskopa na
svoje objekte postavljaju obična vrata i, naravno, redovno ih
zaključavaju. Jer na armiju bedno plaćenih momaka iz takozvanog
obezbeđenja, u Rusiji se samo idioti mogu oslanjati.
U antičkom Rimu su projektovani amfiteatri sposobni da prime čak 60
hiljada gledalaca i građeni tako da mogu biti ispražnjeni za nepunih 15
minuta. Problem brze evakuacije velikog broja ljudi okupljenih u
zatvorenom prostoru je još pre 2.000 godina bio rešen.
Ali kako vidimo, rešenja stara dva milenijuma su za Rusiju isuviše
napredna. Mi jednostavno nismo u stanju da iz četvorospratnog tržnog
centra obezbedimo hitnu evakuaciju dece. Nikakvih poziva na uzbunu nije
bilo. Izlazi za evakuaciju u slučaju požara su takođe bili zaključani. I
ne samo zaključani. Oni su kockarskim automatima bili prosto
„zazidani“. A razlog? Vrlo jednostavan. Tačnije, ima ih dva: prvo, to je
relativno najlakši način zaštite od organizovanih i neorganizovanih
krađa, noćne more svih tržnih centara u Rusiji i drugo, svaki pedalj
tržnog centra mora biti iskorišćen, to jest njegovom vlasniku svaki
kvadratni santimetar mora da donosi profit. U isto vreme, sva ona gomila
obećavajućih i strogih „rosnadzora“, od higijensko-tehničkog do
protivpožarnog, služi uvek (i samo) za punjenje džepova njihovih
načelnika – nikad za brigu o zaštiti stanovništva.
Protivpožarni sistem nije radio. Alarm se takođe nije oglasio. Zašto,
zapitaće se mnogi. Pa, tri su razloga moguća: ili ga nije ni bilo, ili
je bio pokvaren, ili su ga isključili. Isključili? Zašto? Pa, ili zato
što se s vremena na vreme sam od sebe uključivao i tako često izazivao
lažnu uzbunu, ili je kod ljudi iz obezbeđenja proradio čuveni
„kremaljski instinkt“: kada nešto gori, prvo što treba učiniti je
isključiti alarm.
Čitavu zgradu je ispunio gust žuti, a potom crni dim i većinu
nesrećnih ljudi je ubio taj otrovni dim, a ne plamen. Otkuda se on
pojavio? Po svemu sudeći, gorela je oplata od polivinil-hlorida kojom su
bili obloženi unutrašnji zidovi čitave zgrade. Još davne 2009, nakon
tragičnog požara u noćnom klubu Ćopavi konj
u Permu, cela Rusija je saznala da se prostorije obložene jeftinom i
lako zapaljivom plastičnom oplatom, u slučaju požara pretvaraju u gasnu
komoru. I šta? Pa, ništa. Ti naši slavni „rostehnadzori“ i
„rospožnadzori“ nisu ni stvoreni zato da bi čuvali živote naših
sugrađana. Oni u svom stvarnom opisu radnih mesta imaju sasvim druge
zadatke.
Ljudi su panično zapomagali s krova, a vatrogasci im nisu pomagali da
siđu. Deca su gorela u zaključanoj bioskopskoj sali, a vatrogasci nisu
propuštali njihove roditelje da prođu. Ti očajni ljudi su u rukama
držali svoje mobilne telefone i vikali: „Naša su deca unutra zaključana!
Još su živi! Evo, malopre su nas zvali!“ No, budući da im je rečeno da
tamo više nema nikoga, vatrogasci i „emčesovci“ su na njihove očajničke
krike ostali apsolutno gluvi.
I vas to još uvek čudi? Zar vi do sada niste videli kako rade naši
vatrogasci? Niste do sada čuli za slučajeve kada su na mesto nesreće
stizali jedan sat posle poziva, a onda, kada je za bilo kakvu
intervenciju bilo već kasno, sležući ramenima izjavljivali da u svojim
cisternama ionako nisu imali dovoljno vode? Osnovna delatnost Ruske
vatrogasno-spasilačke službe nije gašenje požara. Njihova osnovna
delatnost je izdavanje i naplata sertifikata o ispunjenim uslovima
protivpožarne zaštite, s posebnom brigom za one važne klijente kod kojih
ti uslovi nisu ispunjeni.
No zato je u zataškavanju ovog nemilog događaja vlast ponovo pokazala
visok stepen operativnosti. Već sutradan su hrabri kemerovski policajci
zašli po stanovima zgrada koje okružuju Zimsku višnju i izvršili
konfiskaciju mobilnih telefona i kamera.
U Beslanu su deca stradala kao taoci terorista. A u tržnom centru
Zimska višnja njih je za taoce uzeo srednjovekovni sistem ruskog
poimanja života koji je nespojiv sa uslovima života u savremenom
megapolisu. Ova jeziva i istinita priča u Kemerovu, jednaka je mnogim
istinitim pričama koje se s više ili manje žrtava svakodnevno događaju
širom Rusije. To je priča o tome da savremeni visokotehnološki megapolis
ne može da funkcioniše u uslovima sistemske korupcije, vladavine
srednjovekovnih normi u građevinarstvu i političke dominacije
primitivnog populizma.
Jer ako vi neki javni objekat, kao na primer tržni centar kroz koji
dnevno prolazi na hiljade ljudi obložite jeftinom plastičnom oplatom, u
njemu zaključate sve ulaze i izlaze ne bi li nekog sprečili da se i on
nekom krađom ovajdi, a onda, da biste još malo prištedeli izbegnete i
uvođenje normalnog sistema protivpožarne zaštite, znajte da će se taj
objekat ranije ili kasnije sigurno pretvoriti u gasnu komoru. A ako vam
pak neki od senzora koji vam stoje na raspolaganju nedvosmisleno javlja
da su ljudi u vašoj okolini izloženi životnoj opasnosti, a vi pritom
odmah „instinktivno“ isključujete znak za uzbunu, znajte da nam neće
promaći: vi sigurno radite ili u Ministarstvu za vanredne situacije, ili
u policiji, ili na nekom od kanala državne televizije.
Новая газета, 28.03.2018.
Prevod s ruskog Haim Moreno