Ko si ti, Damire, ustvari?
Angažovani umjetnik zapravo. To sve
stane u taj naziv. Medij je manje bitan: može biti protestna pjesma,
plakat, predstava, skeč, politički stand up, sve je to kritika društva, a
ovo ostalo spada u aktivnost koja se zove učenje, istraživanje i
razmišljanje. Sve je to rad, mada naučno-istraživački rad „u nas“ nije
na cijeni, niti postoji, a najbolji dokaz da je i razmišljanje rad jeste
taj da je masi raje mrsko da se njim ozbiljno i odgovorno bavi.
Bio si u Americi. Zašto si se vratio?
Kada sam se razveo, nisam imao više
razloga da budem tamo. Gradio sam porodicu, život, karijeru, međutim, to
ne samo da nema smisla raditi sam, već je psihički, a bogami i fizički
nemoguće.
Svi znaju šta je američki san, ali šta je bosanski san?
Ima dobar dokumentarac sa Noam Čomskim,
zove se „Rekvijem za Američki san“. Dobro je pogledati ga. Mislim da ni
Amerikanci više ne znaju šta je američki san. A bosanski san se zna šta
je. Mi smo ga odsanjali jednom. I bio je to lijep san. Toliko lijep da
nam se čini da nam se učinio. Bilo je tada, doduše, lijepo doba i
drugdje. Šezdesete, sedamdesete, osamdesete su neponovljive u svjetskoj
istoriji. Muzika, kultura, svijet. Sve je bilo predobro i na dohvat
ruke.
No da se vratim na bosanski san. To je
ono što fali Maku Dizdaru u svom raščlanjivanju imena Bosne. On nabraja i
„bosa“ i „posna“ i „prkosna“, ali ima još jedna riječ, a to je
„krasna“.
Kao što ima „Bosna Srebrena“, tako ima i
„Bosna Krasna“. Naš jezik je jedan od slavenskih jezika tako da razne
riječi iz staroslavenskog nastavljaju različite živote i značenja u
modernim slavenskim jezicima kao što su i bosanski, tj. hrvatski, tj.
srpski, tj. crnogorski. „Krasni“ na ruskom znači „crveni“. Očito se
nekom nekad negdje crveno dopadalo pa je sve što je crveno postalo
„krasno“ u našem jeziku. Tako je i Bosna „krasna“ samo i sve dok je
crvena, ali ne od krvi, već od sna.
E, taj san, taj zajednički rumeni,
krasni, san prepun ljubavi jednih prema drugima je najčudesniji,
najslađi i najkrasniji bosanski san – za mene. A drugima je nešto drugo i
svako ima pravo slobode na svoj san i svoju Bosnu, zar ne?
U Americi vladaju jednostavna
pravila aritmetike: dva i dva su uvijek četiri. Međutim, u BiH izgleda
vladaju pravila kvantne mehanike. Dva i dva je jedan dan četiri, drugi
dan devet, a treći dan minus jedan. Zašto je to tako?
To je tako valjda zato što smo ispred
vremena. Ili slabo znamo matematiku pa nas je lako prevariti. Brojevi
nam loše idu. Da postoji nacionalna matematika – vjerovatno bismo je
naučili. Ali eto, postoji jezik koji hoće da učine etnonacionalnim i
tolika se bitka za njega i oko njega bije pa i dalje slabo znamo
gramatiku, k’o i matematiku.
Ove godine se obilježava pet
decenija od studentskih protesta iz 1968. Džoni Štulić je osamdesetih
godina najavljivao da će se vratiti opet 1968. Gdje je danas taj bunt
kod mladih? Ima li ga danas?
Ima ga u drugim formama. Tada je
postojao jedan, u vrh glave dva TV kanala. Nije bilo mobilnih telefona,
manje je reklama bilo, manje konzumerizma tako da nije postojao ni
današnji poremećaj nedostatka pažnje. I stari i mladi su mogli jedni
druge slušati duže od petnaest minuta bez da im proradi stečeni refleks
za reklamom ili nečim za grickanje, pušenje, pijenje. Danas imamo
Istanbulsku konvenciju koju su osmislili napredni profesori i studenti
iz 1968. Sve ono za što su se oni borili tada: jednakost, seksualna
revolucija, kontrakultura, kulturalni Marksizam – sada dolazi u formi
međunarodne konvencije koju moraju potpisati vlade u kojima vladaju i
najveći desničari, ako žele da budu dio naprednog svijeta. Ljevica danas
nije u partijama, već u civilnom društvu. Ljevičari nisu članovi
partija, već nestranački članovi civilnog društva. Tako da ne bih rekao
da je pokret nestao. Naprotiv, tadašnji revolucionarni pokret tadašnjih
naprednih studenata je veoma prisutan: crno-na-bijelo, samo morate znati
njegovu istoriju i pratiti stvari.
Nedavno si mladima doslovno poručio da se jebu. Šta si pod tim mislio?
Jednostavno, ako nastave da se
razmnožavaju unutar svog naroda, svoje grupe, svog genetskog bazena –
ubrzo će degenerirati tako da ne samo da neće sačuvati svoj
etnonacionalni identitet, već ih ni rođena mati neće moći prepoznati.
Bolje im je da „šaraju“. To i nauka dokazuje.
„Krasna Bosna“ je zdrava Bosna, a zdravu
Bosnu i zdravo bosanskohercegovačko društvo čini samo i jedino
„miješano meso“. Zato, ako mladi istinski žele spasiti i sačuvati
istinsku Bosnu i Hercegovinu – neka „stave svoj ud tamo gdje su im usta“
– da parafraziram Amerikance, i neka počnu da se razmnožavaju preko
entitetskih, etničkih, vjerskih i državnih granica. I to što prije, jer
je „bijela kuga“ odavno zaprijetila biološkom opstanku „konstitutivnih“
na ovim prostorima. Njihovi pučki, narodnjački lideri će ih odvesti u
biološki nestanak, tj. u budućnost u kojoj ih nema na ovim prostorima.
Neka se ne brinu, BiH je i dalje
sekularna država pa, na svu sreću, postoji i civilni brak, tj. može ih
vjenčati opštinski službenik. Taj brak je posve važeći u BiH. A ako
izglasaju vlast koja nije isključivo pučka, narodnjačka, onda morebit’
da bude i povoljnih kredita, stanova, škola, poslova i raznih olakšica
upravo za takve brakove i djecu.
Bh. društvo je već nekoliko decenija
razapeto između lijeve i desne političke opcije, između porodičnog
tradicionalizma i liberalnog individualističkog kapitalizma, ne zna
kojem carstvu da se privoli. Dokad će to trajati?
Porodični tradicionalizam i liberalni
individualistički kapitalizam su oba desno. Jedan je konzervativna, a
drugi liberalna desnica. Ne znam ko vam prodaje dilemu između ove dvije
desne opcije kao dilemu između lijeve i desne opcije, ali tu ljevice
nema. Pučke, tj. narodne, tj. narodnjačke stranke desnog centra su inače
liberalni konzervativci. Oni kombinuju porodične, vjerske,
tradicionalne vrijednosti konzervativaca sa liberalizacijom tržišta, tj.
sa neoliberalnom ideologijom. Ta grupacija je vladajuća u Evropskom
parlamentu (EPP), a članice te porodice, porodice pučkih, narodnjačkih
stranaka su sa naših prostora HDZ Hrvatske, SDA, HDZ BiH, HDZ 1990, PDP,
uskoro i SDS, a u Srbiji je to Vučićeva SNS. To je sve desnica, tj. od
centra pa desno. Nema se tu kojem carstvu ko privoljavati, ako smijem
primijetiti. Svi su oni ista Junkerova „famelija“. Svi su na vlasti.
Desnica drži Evropske institucije. Evropsku Banku, Parlament, Komisiju,
Vijeće Ministara – sve. Do kad će trajati lažna dilema za koju si me
pitao? Pa trajaće vjerovatno sve dok traje elementarno nepoznavanje
političkih prilika, ideologija i filozofija.
Šta koči BiH da krene naprijed?
Ovi svi gore navedeni. Oni ne koče samo
BiH, već koče i evropsko društvo da se integriše i krene naprijed. Njima
je u interesu da sarađuju sa poglavicama zavađenih naroda i partija jer
su tako sigurni da ovi nikada neće zajedno sjesti i provaliti šta im
„komesari“ evropske desnice rade. Najstariji recept za vladanje. Isto to
rade i grupama unutar svog društva. Podijelili su radnike, proletere,
potrošače na etničke i vjerske grupe, i ovi se ne mogu, ne znaju
ujediniti i raskrinkati ucjenu i prevaru. A ovi ih ucjenjuju jer s jedne
strane drže „Troiku“, tj. banke i kredite, a s druge Evropski sud, tj.
„pravnu državu“, pa ti pozajme pare koje ne možeš vratiti, a onda te
oderu na sudu i uzmu ti prirodne resurse, tj. nekretnine. Sve po zakonu i
bez opaljenog metka.
Oni rade ono što ovi naši narodnjaci
rade nama, tj. ovi naši narodnjaci rade nama ono što njima rade „njihovi
evropski narodnjaci“. Sve je to jedna ista porodica.
Građani nikako da shvate moć koju imaju u
svojim rukama. Već dižu ruke od svega i masovno sve više odlaze. Zašto
je lakše otići u neku sređenu zemlju, nego od rođene zemlje napraviti
sređenu?
Zato što će tamo lakše moći promijeniti i
prilike u našim zemljama. S pravom su oni digli ruke od lažne
demokratije i namještenih izbora ovdje. No imaće šansu da tamo, u
zemljama EU, prije ili kasnije, kada dobiju pravo glasa, dignu ruke za
pravednije društvo i demokratiju i konačno sruše desničare koji
dominiraju EU od 1999, znači dvadeset godina. Ako uspiju da ih istjeraju
iz institucija EU, počevši sa izborima 2019. situacija će se i kod nas
početi drastično i ubrzano mijenjati. U to budite sigurni.
No pazite, sređene zemlje nisu sređene
same od sebe. Sređenost i uređenost ne mora biti pozitivna stvar. I u
zatvoru je sve sređeno i uređeno. Zna se red i poštuje zakon. No nema
slobode. Za sređenu zemlju je potrebno napredno i slobodno društvo, a
napredno i slobodno društvo ne postoji bez slobodarskih, naprednih i
revolucionarnih ideja, tj. bez napredne Inteligencije koja te ideje
plasira u civilnom društvu.
U naprednim i slobodnim građanskim
društvima pravi lideri, politički i idejni, su u civilnom društvu. To su
profesori, naučnici, umjetnici, filozofi, ekonomisti, biznismeni. Njih
slušaju i poštuju i sami lideri partija. „U nas“ su i dalje lideri
isključivo u političkom društvu, tj. na političkim pozicijama, u
političkim partijama, kao što je to bilo u prošlom vijeku, mileniju,
sistemu. Mi smo zaostali po tom pitanju. Ovo društvo nije napredno, ono
je nazadno, tj. u regresiji. Nas neokonzervativci konstantno vraćaju u
prošli vijek imitirajući nove „male diktatore“.
Napredne ideje moraju preuzeti civilno
društvo, da bi civilno društvo preuzelo vođstvo, liderstvo. Partije su
te koje moraju slijediti procese u slobodnom i naprednom društvu. U tim
sređenim državama i uređenim, naprednim društvima, partije su političko
sredstvo da te ideje koje dolaze iz civilnog društva budu implementirane
putem zakona. Partije nisu sebi svrha, a daleko od toga da su političke
karijere ili bogatstvo pojedinaca svrha čitavih partija kao što je to
„u nas“ još uvijek slučaj.
U svojim video skečevima često
ismijavaš naš mentalitet. Kakve su reakcije? Da li ljudi shvataju tvoju
kritiku, da li shvataju da želiš da razbudiš pojedinca od
etno-mafijaškog matriksa, ili se samo osjećaju uvrijeđeno?
Ne znam kako ko doživljava i shvata ono
što radim, no ja nisam na budžetu i ne moram opravdati svoj rad kao što
mora neko ko radi u javnom, tj. državnom preduzeću ili instituciji. Ja
sam nezavisni, samostalni, slobodni umjetnik. Uživam sva prava i slobode
kako građanska, ljudska, tako i umjetnička. S druge strane to što ja
govorim se sasvim legalno uči na univerzitetima u BiH, pogotovo na
Pravnom. Naime, postoje u zakonu pasusi koji itekako vrijeđaju
kriminalni um i nemaju nimalo razumijevanja za kriminalne namjere. Još
su netolerantniji od mene. Mogu ja napraviti radove još
nerazumljivijima, da imaju istu poruku i smisao, ali da malo ko to može
razumjeti, pa ćemo biti rahat i ja i oni koje nešto vrijeđa. No prije
toga mi je bilo važno okupiti i obrazovati sopstvenu publiku. Vjerovatno
sada možemo svi skupa dalje, otkrivati nove intelektualne i umjetničke
horizonte, da se tako izrazim. To je odlika progresivizma – progres, tj.
napredak.
Idu nam izbori. Po staroj
provjerenoj formuli političari potežu tešku nacionalističku retoriku.
Trenutno je aktuelna priča o trećem entitetu, međutim ti već nekoliko
godina govoriš da je BiH potreban četvrti referendum. O čemu je riječ?
Četvrti entitet, građanski entitet. On
ne mora imati teritoriju. Može biti u obliku jedne izborne jedinice na
teritoriji čitave BiH, može biti u obliku „građanskog komunalizma“,
dakle građanskih, „mješovitih“ komuna u gradovima etničkih etniteta;
može biti i teritorija iznad 1000 m nadmorske visine koja je, po nekim
popisima – nenaseljena. Tamo možemo odseliti. Ako nam ne budu dali da
budemo dio BiH kao četvrti entitet, onda ćemo se odcijepiti. Ja to
nazivam „Strato-separatizmom“.
Da ti nisu ovi stranci sa Liberlandom ukrali ideju?
Nije to ništa novo. Od sredjovjekovnih
komuna, preko Pariške komune, anarhističkih komuna, sve je to dio jedne
iste slobodarske internacionalne ideje. Ja sam svoj „Strato-separatizam“
kao umjetnički projekt počeo propagirati 2014. godine, ali ovi su u
praksi proglasili Liberland 2015. I ja ih podržavam u tome. No, ja
preferiram konceptualnu umjetnost, tj. ideju naspram prakse. Mislim da
ideju praksa može uprljati, kompromitovati. Bolje je imati jasnu ideju
vodilju nego navrat-nanos i nazor stići na cilj i završiti u blatu.
Moj „Strato-separatizam“ je više
mentalni. Važno je biti u stanju „izdići se iznad“ nekih stvari, u
glavi, i formirati zajednicu onih koji su „iznad“, koji su se odcijepili
od prizemnih vrijednosti i politika, koji su u nekoj „stratosferi“, u
internacionalnim vodama i na internacionalnom nebu, funkcionišu na
internacionalnom planu, kosmopolitski, kao građani planete koju nastoje
spasiti od idiota. Bolje je napraviti takav sloj u društvu, pa djelovati
na njega iz te pozicije, nego se odmetnuti i zamonašiti u brdima.
Jednom je jedan slikar apstraktnog
slikarstva rekao da atmosfera u ateljeu slikara apstraktnog slikarstva
mora biti kao na 5000 m nadmorske visine. To je taj osjećaj, ta etika i
estetika.
Na zadnjim lokalnim izborima si se kandidovao za načelnika sarajevske opštine Centar. Zašto si se odlučio na ovaj korak?
Pa zato da ne ispadne da samo pričam,
već i da nešto poduzimam na tom planu. Da nisam samo teoretičar,
agitator, već i praktičar demokratije. U ovom slučaju – direktne
demokratije, jer su građani mogli glasati direktno za MENE.ba, kao
nezavisnog kandidata, a ne za neku partijsku listu i politiku. No kada
se čovjek kandiduje, onda mu vele da je sve prethodno pričao samo da bi
se uhljebio, tj. „kapitalizirao“ na toj priči. Za jedne nisi dosljedan
sebi ako se ne kandiduješ, dok za druge nisi dosljedan sebi ako se
kandiduješ. U svakom slučaju – dobro i korisno iskustvo, a najvažnije
je kako moje, tako i saznanje drugih da u Centru ima 11% građana koji su
voljni ozbiljno me shvatiti i dati mi svoj glas. Drugačije se priča
nakon toga jer ne pričate samo sa mnom, već i sa 11% građana Centra, a
možda i potencijalnih 15-20% građana BiH.
Da li imaš određene političke ambicije na predstojećim opštim izborima?
Naravno, ali to zavisi od raznih
faktora. Ne toliko od potpisa podrške koliko od love. Potrebno je barem
30.000 KM da bih se prijavio i napravio bilo kakvu kampanju na državnom
nivou jer se želim kandidovati se za državni parlament. To je teško
skupiti online. Vidjeću.
Za kraj, hoće se vratiti Valter u Bosnu?
Valter važi za Sarajevo jer „Valter brani Sarajevo“. Zato se Valter mora prvo vratiti u Sarajevo.
Ako Sarajevo nije „Valterovo“ – nema ni
Bosne i Hercegovine. Ako Sarajevo nije kosmopolitski grad, glavni grad
BiH, ne samo u administrativnom smislu, već u smislu da je grad svih
nas, svih Bosanaca i Hercegovaca, otvoren grad svih Srba, Bošnjaka,
Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Kosovara, Mađara, svih iz
regije i šire – onda ništa. Zaboravite BiH.
Sarajevo kao glavni grad SDA, ili SBB,
ili SDP – nije ništa. Zato se prije svega mora vratiti Srbin u Sarajevo.
Mora se vratiti Hrvat u Sarajevo. Mora se vratiti Sarajlija u Sarajevo.
Pa će onda biti i Bosne.
Kao što pretpostavljate takav Valter za mnoge u Sarajevu danas nije dobrodošao.
Znači do današnjeg Sarajeva i današnjih Sarajlija je.
Izvor: Aleksandar Krečar/Karike