Rujan 1972. godine: U Jugoslaviji, kažu, ima ljudi čija je imovina
veća od tisuću milijuna starih dinara. Čak se i sasvim precizno navodi
da ih ima 156, odnosno 172. Ima ih, dakle, dovoljno da bi bar jedan od
njih mogao i da se prikaže javnosti, željnoj da vidi i to čudo. Je li,
dakle, moguće vidjeti živog jugo-milijardera?
“Ako zbilja ima, građana s tolikom imovinom treba što prije ispitati
na koji način je stečena. A ako takvih nema, treba to javno reći, da se
ne bi bez razloga unosila uznemirenost među ljude”, rekao je nedavno
Mirko Čaladanović, predsjednik Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine.
Zamolili smo druga Čaladanovića da nas uputi na mjesta gdje bismo mogli čuti nešto više o milijarderima. Nije nam mogao pomoći.
O milijarderima ništa ne zna ni Anton Polajnar, direktor Službe
društvenog knjigovodstva, koja bi se najviše morala interesirati za
ovako bogate građane. Ni pomoćnik saveznog sekretara za financije Božo
Brajović. Nije se još javila nijedna općina u zemlji s ovako bogatim
stanovnikom.
Javnost je, međutim, uvjerena da takvih ima.
“Svakome je jasno da u Jugoslaviji nitko poštenim radom nije mogao zaraditi milijardu dinara”, kažu građani.
Je li takvo zaključivanje, na prvi pogled sasvim logično, uvijek ispravno?
Što onda s Ivanom Generalićem, “generalom naivnih slikara”, na
primjer? Njegove slike prodaju se po tisuću, dvije, pa i deset tisuća
dolara. Zar je onda nemoguće da je on zaradio pet – šest stotina tisuća
dolara, odnosno milijardu dinara?
Pokazalo se, nažalost, da je mnogo lakše bilo uzbuditi javno
mnijenje, nego poduzeti nešto određeno. Ni mi nismo u stanju otkriti
nešto novo i senzacionalno, ali, možemo zato ispričati dvije pričice, o
dvojici jugoslovenskih milijardera.
<br>
Građanin S. G. toliko je ugledan da njegovo ime nećemo spominjati,
jer do sada još nitko nije dokazao da on nije pošten čovjek. On je jedan
od onih mudrih i univerzalnih majstora našeg podneblja, koji su u
zapadnoj Europi proslavili znanje jugoslovenskih radnika, sposobnih da
sve poprave i da budu inovatori ako je to potrebno.
S. G. je počeo biznis u varošici blizu Beograda prije više godina, s
običnom zanatskom radionicom. Radio je zajedno sa svojim učenicima od
jutra do mraka, ali je brzo shvatio da se tako nikad neće obogatiti.
Bilo je to u vrijeme kad su mudre zanatlije počele pretvarati svoje
radionice u tvrtke. Prvo je dobar posao bilo pravljenje špeditera za
zemljoradnike. Majstori su od dijelova s otpada pomoću primitivnih
strojeva koje su često sami konstruirali pravili “ojs-ojs” kola s
gumenim točkovima.
Kad se posao razvio, počela je i specijalizacija: jedni su
proizvodili federe, drugi točkove, treći šasije. Ta podjela rada
omogućila im je da proizvode više i da više zarađuju. Prvi sljedeći
korak za
koji su bili sposobni samo najmudriji, bila je proizvodnja dijelova za
strojeve i vozila. Tu je već počinjala serijska proizvodnja. Majstori i
vlasnici ovih privatnih tvrtki redovno su se opredjeljivali za
proizvodnju onoga što je nedostajalo na tržištu.
To je bio slučaj i s majstorom S. G. Njegova privatna livnica
proizvodila je veoma tražene dijelove i narudžbe su stizale sa svih
strana. Naravno, gazda nije mogao sam raditi, ali naši zakoni
dozvoljavaju privatnicima da zaposle nekoliko radnika.
Radnici koji su posao našli kod građanina S. G. zarađivali su
nekoliko puta više nego njihovi prijatelji u društvenim poduzećima, bili
su uredno prijavljeni socijalnom osiguranju, a gazda je čak većini
kupio stan. Poreznici iz općine nisu nikad ništa prigovorili građaninu
S. G.
Danas, građanin S. G. otvara svoje firme u inozemstvu. On je
vjerojatno jedini jugoslavenski državljanin kojem američke banke daju
kredite za nove poslove.
Nedavno, ovaj čovjek je kupio divnu vilu u jednom od najljepših
krajeva Beograda, plativši je oko 350 milijuna starih dinara. Sad mu
jedna ambasada nudi za tu vilu 500.000 dolara. I – eto
milijarde, u gotovom i u devizama! Na legalan, zakoniti način.
Ime drugog milijardera možemo spomenuti, jer ga javna tužba tereti za
krivično djelo, baš zbog načina na koji je postao milijarder. To je
Zagrepčanin Lazar Vračarić, donedavni direktor poduzeća Metalijum. Prema
onome što se dosad čulo i što podržavaju službene izjave, njegov put u
društvo bogataša izgledao je otprilike ovako.
Vračarić se proslavio kao ilegalac u okupiranom Zagrebu, odakle je
dospio u partizane i do kraja rata bio na dužnosti političkog komesara u
raznim jedinicama. Kraj rata dočekao je kao visoki obavještajni oficir.
Nositelj je Spomenice i nekoliko odlikovanja. Dugo je bio direktor
tvrtke Mega, a onda je došao u malo poduzeće Metalijum.
Dugo nikome nije bilo neobično što jedno malo poduzeće pravi veći
promet nego neki giganti naše privrede. Nikome nije bilo ništa sumnjivo
ni kada je Lazar Vračarić kupio u Zagrebu vilu koja stoji najmanje sto
milijuna starih dinara, ni kad se vozio jaguarom.
Kad je Laza Vračarić odlučio unovčiti svoju revolucionarnu prošlost i kad je to počeo činiti, još se ne zna.
Ali se zna da je sve svoje sposobnosti i veze iskoristio da Metalijum
pretvori u izvozno-uvozno poduzeće. Da bi se dobilo pravo na uvoz robe,
moralo se nešto izvesti. Na prijedlog direktora Vračarića Metalijum
osniva ogranke u inozemstvu, registrirane kao samostalne firme. Direktor
dviju takvih firmi u Lihtenštajnu postaje Lazar Vračarić, a pošto se
vode na njegovo ime on je i vlasnik. Sad Metalijum izvozi velike
količine metalnih otpadaka firmama svog generalnog direktora i dobija
dokaze da je izvezao robu.
Svuda u svijetu je pravilo da posrednik, bilo poduzeće bilo
pojedinac, koji osigura prodaju velike količine robe, dobiva proviziju
od jedan do deset posto.
Kad je tikva pukla, Vračarić je optužen da je ukrao dvadesetak
milijardi dinara. Ovakvih poslova, s firmama koje naša poduzeća osnivaju
u inozemstvu ima tko zna koliko.
U Jugoslaviji, znači, čovjek može postati milijarder. Legalno, poštujući sve zakone i uredno plaćajući porez, ili kradući.
Majstor S. G., koji se obogatio ne krijući što radi, sada je digao
ruke od posla u zemlji i otišao u Njemačku, ali zato nema razloga bojati
se doći u svoju vilu. Lazar Vračarić pobjegao je, najvjerojatnije u
Lihtenštajn.
Javnost svakako ima pravo da čuje i što je sa svih 156 ili 172 jugoslovenska milijardera i kako su oni došli do bogatstva.
Porijeklo imovine mora se dokazivati svuda po svijetu. Zašto bi se
jugoslavenski porezni i sudski službenici libili zatražiti račune od
domaćih bogataša? Naravno, ukoliko uopće znaju tko su ti ljudi. Oni im
sigurno neće sami poslati svoju sliku s točnom adresom.
Napisao: D. Sekulić (Ilustrovana, 1972.)