Sanja je i tog dana odrađivala svojih osam sati, sa pauzom
od pet minuta za WC, kada je čula da će uskoro”svanuti” i radnicima
koji rintaju za minimalac. Kako su joj rekli, napokon će i ona biti
“adekvatno plaćena”. Nakon 10 godina mukotrpnog rada za minimalac,
manji od 400 marka, nedostojan čovjeka, Sanja je jedva dočekala pauzu da svojim
najbližim javi uzbudljivu vijest. Prvo je nazvala muža, koji je negdje radio na
dnevnicu, ali je bio nedostupan. Onda je okrenula “kućni” broj i
ubrzo se javila najstarija od njene tri kćerke, a Sanja, još uvijek sva puna
utisaka od saznanja da je i nju krenulo u životu, kao iz topa je rekla:
“Spremite se, ćeri, poslije posla idemo u grad da
proslavimo. Mama vas časti. Napokon sam i ja dobila povišicu. Cijelih 10
maraka.”
Da, dobro ste čuli, 10 KONVERTIBILNIH MARAKA. Na to su
pristali poslodavci. Što će značiti da će minimalna plata radnika u RS iznositi
čak 405 KM, a ako nekim čudom sindikalci uspiju u svojim nastojanjima, najniža
plata bi mogla dostignuti nevjerovatni iznos od 418 KM.
Predsjednica Saveza
sindikata Republike Srpske Ranka Mišić rekla je da sindikalci očekuju jasan
stav Vlade o povećanju najniže plate.
“Nadam se da ćemo u ovoj sedmici stići do iznosa
najniže plate koji će biti direktno povećanje plate radnicima od 1.
januara”, rekla je Mišićeva, ističući da povećanje iznosa koji traži
sindikat za narednu godinu u odnosu na iznos iz ove, “predstavlja povećanje
jednako cijeni vreće brašna” i da ono neće ugroziti realni sektor.
Ipak, ovo povećanje neće pretjerano mnogo pomoći ljudima
koji rade za minimalac, a još manje će riješiti probleme sa kojima se oni
suočavaju.
U Savezu sinidakata ranije su kazali da se od takve plate
jedva preživljava, te da ljudi uglavnom kupuju najosnovnije i najjeftinije
namirnice, ali da ćute iz straha da će ostati i bez to malo skromnih primanja.
Ministar rada Milenko
Savanović rekao je za naš portal da očekuje da će do kraja mjeseca doći do
kompromisa između poslodavaca i sindikata i da ćemo od nove godine imati uvećanu
najnižu platu.
“Mi smo imali dvije sjednice ekonomsko-socijalnog savjeta,
ali još uvijek nije došlo do dogovora jer poslodavci su ponudili svoj maksimum
od 405 KM, a Sindikat traži 418 KM. Vlada nastoji da kao treći socijalni
partner određenim sugestijama utiče da se dođe do kompromisa. Ja se nadam da
ćemo prije Nove godine približiti njihove stavove, a ako se to ne desi mi ćemo
svojom odlukom to uraditi”, rekao je Savanović, naglašavajući da razumije trenutnu
situaciju i da i te kako shvata u kakvoj su poziciji ljudi koji primaju male
plate koje nisu dovoljne za život.
“Takođe, ja sam svjestan da odavde ljudi odlaze, ali mi
trenutno živimo u takvoj ekonomskoj situaciji koju ne možemo lako da promijenimo
i samim tim teško da će doći do boljih uslova i plata. Isto tako sam svjestan
činjenice da ovi iznosi koji se nude za najnižu platu u RS nisu dovoljni za
održiv život, ali ovo je naša realnost”.
Murisa Marić, izvršna
direktorka Udruženja za zaštitu potrošača „DON“ iz Prijedora, navodi da se
Republika Srpska, nalazi na dnu liste zemalja po primanjima.
“Za minimalac, u porodici u kojoj radi samo jedno, dok
se plate osnovne režije, ne ostaje skoro ništa novca. Sa minimalnom platom može
da se preživi deset do petnaest dana, a ostalo se svodi na neki vid veresije i
puko preživljavanje”, rekla je Marićeva.
A šta kažu konkretne
brojke?
Trenutno, minimalac u RS je vrijedan koliko i 282 litre mlijeka
ili 30 kilograma junetine. Takođe, njime može da se plati šestomjesečna prosječna
potrošnja struje za kuću ili najam opremljenog stana od četrdesetak kvadrata u
širem centru Banjaluke, bez režija. Za minimalac, moguće je pazariti oko 30
kilograma uvoznog deterdženta za veš ili jedan set novih guma za jeftiniji
automobil.
Toliko o životu na minimalcu.
Koliko su beznadežan slučaj oni koji rade za minimalac možda
najbolje oslikava sindikalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu u
Republici Srpskoj koja košta 1.879 KM.
I onda dolazimo do onog povećanja od 10 KM koje među ovim
brojkama izgleda kao dobra zajebancija.
Prema riječima Murise Marić, svake godine nas uvjeravaju da će se situacija popraviti. Vlada je i ove godine obavila razgovore sa
socijalnim partnerima, potpisuiju se memorandumi, priča se o položaju radnika,
o životu građana, ali po svemu sudeći mi ćemo opet završiti na istom.
“Ovdje je nezdrava sredina. Od sindikata, preko poslodavaca
do Vlade, niko neće da mijenja nešto na bolje. Zavladala je opšta nebriga za
građane, koji usljed takvog stanja žive život nedostojan čovjeka, u kome je kino
ili pozorište za većinu privilegija”, rekla je Marić.
Posljedice politike koja je dovela građane do nepodnošljive
situacije su i te kako vidljive, a negativne konotacije će tek uslijediti.
“Mi smo svjedoci da su građani uzeli stvar u svoje
ruke, ali na najgori mogući način, tako što odlaze odavde. Za to vrijeme niko
ne reaguje, ponavljaju se iste priče o ekonomskim reformama, a građani žive
svakim danom sve gore. Ako se nastavi ovako, mi ne možemo očekivati nikakvu
budućnost, osim gerijatrije u koju se pretvaramo”, zaključila je Marić.
Inače, Sanja sa početka je izmišljena isključivo za potrebe
ovog teksta.
A opet, možda i nije.
Možda je to radnica
fabrike obuće u Banjaluci koja već godinama ćuti i radi ono za šta je odvratno
malo plaćena.
Možda je to radnica
iz Bileće, koja cijeli život šije garderobu za razne gazde, kriminalce i
tajkune, a koja već godinama nije vidjela ništa više od tog minimalca, kojeg na
kraju dobija u dva dijela.
Možda je to neka od
onih žena koje rade u jednoj fabrici u Gradišci, prekovremeno, svaki dan, bez
odmora, prenoseći daske i strijepeći od torture svojih poslodavaca.
A možda i nije. Možda takva osoba u Republici Srpskoj i ne
postoji.
Mada, teško je povjerovati. S obzirom da, prema podacima
Saveza sindikata, u ovom entitetu čak 30.000
ljudi radi za minimalnu platu, a još toliko za platu od 400 maraka i manje.
Ipak, sve zavisi iz koje perspektive gledate.
Jer na kraju, kad sve saberemo i oduzmemo, koga je uopšte i
briga da li Sanja postoji ili je samo proizvod nečije mašte. Koga briga da li
negdje u našem susjedstvu postoji žena koja ne diže glavu od posla, kojoj su
pogažena sva radnička prava, koja trpi iživljavanja šefova, koja je zaboravila
šta je odmor i koja za svu tu patnju na kraju mjeseca bude nagrađena sa čak 395
KM.
Jer, budimo realni, previše je tih preslikanih, uvijek tragičnih
priča o nekoj radnici sa malom platom, sa mužem bez posla i njenom djecom koja
sanjaju šporet, frižider, televizor, pa čak i kozu.
Stvarno, koga je više briga i kome je više stalo da se
opterećuje da li ti ljudi stvarno toliko loše žive, da se preispitujemo kako je
to moguće, šta mi možemo učiniti, kad nam je mnogo lakše od takvih okrenuti glavu
i praviti se da ne postoje, da su izmišljeni likovi kojima će, ako ih uopšte i
ima, uskoro biti bolje. Jer, slijedi obećano povećanje plata.
Stiže spasonosnih 10 maraka.