“Podrijetlom sam iz jednog malog mjesta u BiH, u kojem ni mlado ni staro nema posla. Završila sam Srednju medicinsku školu i godinu dana nakon odlučila doći u Njemačku. Htjela sam bolji život, a u svom mjestu ga nisam mogla imati. Spomenut ću samo da tamo odakle sam ja najbolju perspektivu imaju oni koji imaju nekoliko krava i prodaju mlijeko.
Bila sam tužna kad sam završavala školu jer nisam znala gdje će cijela moja generacija. Riječ je o cijeloj jednoj generaciji, a ne o nas nekoliko koji ne znamo ni što ćemo ni gdje ćemo. Otišla sam na nekoliko dana kod rodice u München. Nagovarala me da dođem, da će mi pronaći kakav-takav posao, ali ja nisam bila sigurna”, napisala je.
Od čistačice do 1700 eura plaće
“Rodica mi je našla posao. Zapravo, više poslova. Čistila sam svaki dan kod različitih obitelji. To mi je dobro došlo jer sam naučila jezik u samo godinu dana. Ne savršeno, ali ipak. Mogla sam se vrlo dobro sporazumijevati. Odlazila sam i na tečaj njemačkog jezika, pa je i to pomoglo.
Godinu dana poslije zaposlila sam se kao čistačica u jednoj bolnici u Münchenu. Imala sam 1.400 eura plaću neto, i opet nedovoljno da se osamostalim. Ali pronašla sam jedan mali stančić i štedjela za godišnji odmor. U toj bolnici radi i jedna naša liječnica. U Münchenu je poznata. Kad je doznala da sam završilu za medicinsku sestru, pomogla mi je da se u toj istoj bolnici zaposlim u struci.
“Ako želite raditi, nećete biti bez posla”
Zasad imam 1.700 eura neto plaću. Nije to neki velik novac, ali opet je početak. Stanarinu i režije plaćam malo više od tisuću eura i opet mi ostane za neki pristojan život.
Neka nitko ne shvati krivo ovo moje pismo. Niti želim njime reći da ljudi moraju ostajati u Hrvatskoj i BiH jer je ovdje teško, niti želim reći da je ovdje bolje nego u domovini.
Bit će vam onako kako nešto prihvatite i što očekujete. Ako previše očekujete, nigdje vam neće biti dobro, pa ni u Njemačkoj, kojoj se jedino mora priznati da ako želite raditi bilo što, nećete biti bez posla”, napisala je.