Zlatka Pakovića (Valjevo, 1968.) hrvatskim bi čitateljima bilo najlakše predstaviti kao srpsku inačicu Olivera Frljića,
kazališnog autora, pisca, kritičara i angažiranog intelektualca koji
svojim predstavama i javnim istupima već dva desetljeća provocira horde
nacionalista, profašista i neoliberalnih kapitalista u Srbiji. Poglavito
aktualni politički srpski establišment koji, baš kao Frljiću u
Hrvatskoj, traži načine da mu uskrati nove kazališne premijere.
Nedavno je to
bio slučaj s premijerom predstave “Don Kihot – Šta su danas vetrenjače i
odakle vetar duva” u Novom Sadu u kojoj se Paković razračunava s Aleksandrom Vučićem,
Vučićevom Srbijom i Vučićevim Beogradom. Prije toga velike je polemike
izazvao s “Enciklopedijom živih” gdje analizira dugogodišnji
aparthejdski odnos režima Slobodana Miloševića
prema Albancima na Kosovu i nedvosmisleno se zalaže sa autonommiju
Kosova. U predstavi “Filosofija palanke”, prema kapitalnom djelu Radomira Konstantinovića, udara po
nacionalizmu kojeg definira kao mržnju prema životu i vlastitoj naciji,
a nacionaliste vidi tek malo manjim zlom od nacista. Ili s predstavom
“Ubiti Zorana Đinđića” u kojoj se još jednom razračunao sa zločinačkim
režimom i ostavštinom Slobodana Miloševića.
Paković je već
godinama kolumnist beogradskog dnevnika “Danas”, redovito piše
književne, kazališne i filmske kritike, autor je knjiga pjesama, eseja,
romana i dramskih tekstova. Hrvatski jezik je, kaže, usvojio čitajući Krležu,
“najvećeg hrvatskog pisca, jer je utjelovio svjetski duh u nacionalnoj
književnosti”. Više od tri godine života proveo je u Dubrovniku, gdje je
napisao prve kazališne kritike, a u Studentskom teatru „Lero“ režirao
prvu svoju predstavu, te potom odlučio studirati kazališnu režiju koju
je kasnije završio u Beogradu. Režijom se bavio na televiziji i radiju,
čak tri godine je proveo radeći kazališne predstave u Bugarskoj.
Sa Zlatkom
Pakovićem razgovarali smo u Zadru gdje je na drugoj kazališnoj reviji
Teatra Verrdi “Nosi se” imao premijeru predstave “Othello: Nezakonita
liturgija”, nastalu prema poznatom Skakespeareovom komadu, s Hrvojkom Begović u ulozi Desdemone i Jurajem Arasom
kao Othellom. Paković u predstavi nastupa kao narator i svojevrsni
kabaretmajstor koji “Othella” najprije analitički dekonstruira na
“sastavne faktore” da bi je potom uz pomoć brehtijanskog tipa glume
nanovo sklopio u novom značenju.
Nakon Zadra predstava će igrati u Dubrovniku, na festivalu “Fališ” u Šibeniku te u Pastoralnom centru u Kaštel Lukšiću.
– S Jurom Arasom upoznao sam se u Islamu Grčkom prije dvije godine na festivalu posvećenom Vladanu Desnici.
Mi smo gostovali s predstavom “Ibsenov Neprijatelj naroda kao Brechtov
poučan komad” u produkciji Centra za kulturnu dekontaminaciji iz
Beograda s kojim najčešće surađujem. Jure nam je pomogao u nekim
tehničkim aspektima predstave, a kasnije nas je podržao i na gostovanju u
Zadru i Zagrebu. Svidio mu se moj način rada, i mi smo se brzo
sprijateljili pa smo odlučili nešto zajednički napraviti. Prošle godine
na prvoj kazališnoj reviji “Nosi se” prikazali smo ‘prvu verziju’
predstave. Sada je to zaokruženo djelo s kojim namjeravamo nakon
dalmatinske turneje gostovati u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Subotici,
Sarajevu, Bitoli…
Ovo je vaš
prvi razgovor za hrvatske medije. S obzirom na vaš kreativni portfelj
začuđuje da ste u Hrvatskoj praktički nepoznati. Smeta li vam što vas
čitateljima predstavljamo kao srpsku verziju Olivera Frljića?
– Hvala na
usporedbi. Između nas dvojice ima sličnosti, ali i razlika. On više
provocira, što je O.K., a ja više volim obodriti publiku tako da izađe s
predstave u uvjerenju da nešto može promijeniti. Osim toga ja već
godinama, od 2009., radim izvan institucija. Frljić radi u
institucijama, ali dosta subverzivno. Inače jako cijenim Frljića iako ne
mislim da su mu sve predstave savršene.
Slični ste
po reakcijama koje vaše predstave izazivaju, ali i u nastojanjima
politike da se njihovo izvođenje spriječi, kao što vam se nedavno
dogodilo s predstavom “Don Kihot” u Novom Sadu?
– Da. Bilo je
to vrijeme predsjedničkih izbora u Srbiji, a voditelji Studentskog
kulturnog centra u Novom Sadu se očito prestrašio sadržaja predstave i
mojih antivučićevskih stavova iznesenih u srpskim medijima. Na kraju su
ipak popustili jer su se uplašili negativnog medijskog odjeka. Jedan od
problema zasigurno je bio i glavni glumac Nikola Đuričko koji je u to vrijeme bio jako angažiran u predsjedničkoj kampanji Vučićevog protukandidata Saše Jankovića.
Pred premijeru su nam rekli da nemaju novaca za našu predstavu, a mi
smo rekli da ćemo je igrati i bez dinara. Bilo je to u travnju,
predstavu smo napravili bez honorara, evo baš jučer su mi odvjetnici
javili da su nam nešto ipak uplatili.
Teško je
izbjeći sličnosti s Hrvatskom. I ovdje se oni koji ne misle kao
nacionalističko krdo nalaze na udaru, i vladajuće politike, ali i
brojnih paravladinih konzervativnih udruga koje javno etiketiraju
“neprijatelje nacije”, nariču o ugroženosti većine nad manjinom i
provode otvoreni nacionalistički kulturkampf. U tom kontekstu vaš
angažman je prilično heretičan i može se ukratko definirati kao tri “A”:
antifašizam, antikapitalizam i antinacionalizam.
– Jesam, ja
sam sve to. Nacionalizam i kapitalizam su uvezani. Nacionalisti su
najprije opljačkali državu, a taj plijen sada žele učniti legitimnim za
što im idealno služi liberalni kapitalizam. Mi imamo legitimnu državu,
ali građani nisu njeni vlasnici nego grupe domaćih i stranih pojedinaca.
Mi u Srbiji na vlasti imamo najgore nacionaliste koji su, paradoksalno,
prihvaćeni od EU i Amerike bolje nego ubijeni Zoran Đinđić. To više nije farsa, nego groteska.
Zbog
kritike kapitalizma ušli ste i u sukob sa svojim bivšim suborcima protiv
Slobodana Miloševića, konkretno, s povjesničarkom Latinkom Perović?
– Istina, tu
moju polemiku s Latinkom nazvali su “sukobom na ljevici”. Latinka je
naime od socijalizma do kapitalizma revidirala svoje stavove, pa je takoSvetozara Markovića, nekada prvog u socijalističkom panteonu, povezala s Miloševićem.
Porječkali smo se oko razlike između privatne i osobne svojine. Osobno
je moj osobni prostor, osobno vrijeme i osobne stvari. Privatno je ono
što sam priskrbio na osnovi tuđeg rada. U kapitalizmu se ta razlika
izgubila, ti su se pojmovi i u jeziku izgubili. Privatno se na grčkom
kaže idiotes.
Idiot je onaj kojim upravlja njegov posjed, a ne njegovo biće.
Kapitalist je rob vlastitog posjeda, ali on je i eksploatator. Ta
ideologija drži Vučića i njegovu stranku na vlasti. Ta stranka je zapravo poduzeće koje djeluje po principu legalizirane mafije.
I tu možemo povući neke paralele s Hrvatskom…
– Da, poznate
su mi stvari ovdje. U Hrvatskoj imam dosta prijatelja i suosjećam s
njima. Liberali na vlasti uvijek imaju rezervnu kartu u nacionalizmu.
Vučić je za svijet europejac, a za domaće potrebe turbo nacionalist.
Gladnom čovjeku uvijek možete nekog drugog optužiti za njegovu
situaciju. Taj primitivizam uvijek pali. Oni koji imaju zajedničke
neprijatelje u kapitalizmu tako se međusobno napadaju da bi oni koji su
ih doveli do gladi ostali tamo gdje jesu.
Nacionalizmom
se bavite i u “Filosofiji palanke” prema antologijskom djelu Radomira
Konstantinovića. Jeste li i tu kao i kod Shakespearea u “Othellu”,
“okrvavili ruke tranširajući komad”?
– Ponudio sam
originalno čitanje Konstantinovićevog djela koje je do sada bilo
marginalizirano. Naime, ono nije samo kritika duha palanke nego i poziv
na oduševljenje životom, a to se ne može ako nema slobode, ako nisi
slobodan. Konstantinović je o tome napisao antropološku studiju, a ja
sam istaknuo to oduševljenje životom na koje se on poziva. Ali naravno
da sam u to ugradio i kritiku srpskog nacionalizma, jer je nacionalizam
izraz duha palanke. Duh palanke je mržnja prema životu i zaljubljenost u
žrtvu. U palanci svi moramo biti žrtva, svi moramo njegovati kult žrtve
i svi moramo strahovati od života.
Nacionalizam
nije ništa drugo nego mržnja prema životu. Naime, tri su osnovna
svojstva nacionalizma. Prvo svojstvo je da su svi nacionalizmi isti. Ako
iz srpskog ili hrvatskog nacionalističkog narativa zamijenite imenice i
pridjeve nacije sve drugo će ostati isto. Isti motivi, ugroženost,
žrtva, povijest, mitovi.
Drugo, nacionalizam je mržnja i prema vlastitoj naciji. Za to je najbolji primjer povjesničara Milorada Ekmečića,
jednog od intelektualaca koji su rat pripremali riječima, koji je rekao
da “Srbiji nije nikakav problem dati 250.000 života za Veliku Srbiju”.
Dakle, drugi će ginuti i upadati u zločine, a elita ostaje nedirnuta.
Ili Dobrica Ćosić
koji kaže da su Srbi najbolji narod, a onda piše da su Srbi gori od
pasa jer ližu ruku svom gospodaru, ali ne reže. To je na tragu ustaške
propagande protiv Srba. Ili izjava da je Kosovo najskuplja srpska riječ.
Nacionalisti u svemu traže cijenu i svemu upropašćuju vrijednost, za
što je sredstva ponudila pogubna politika liberalkapitalizma.
Treće svojstvo nacionalizma je paranoja. O tome je govorio i Danilo Kiš,
o tome sam ja govorio i u “Enciklopediji živih” jer je tokom 80-ih i
90-ih na Kosovu bio aparthejd. Nacionalist bi završio u shizofreniji kad
na društvo ne bi prenio vlastiti paranoidni sustav. Nacionalizam je
zato ozbiljna društvena bolest i otjelovljenje duha palanke. A apsolutni
duh palanke je duh nacizma kojem svaki dobar nacionalist zapravo teži.
Za
“Othella” kažete da je trenutno najaktualnija europska drama. Zašto vaš
“Othello” počinje s krvavom pregačom oko vašeg vrata, a na kraju
završava u kavezu od žilet žice?
– Uvijek sam
mislio da se Othello ne igra onako kako bi trebao i da se njegova prava
poruka ne ističe. Uvijek se govori da je to predstava o ljubomori, ali
mislim da je prvenstveno to predstava o izdaji, lažnoj ljubavi i
europskom licemjerju. Othello je mletački Maor, katolički musliman koji
služi hegemonističkom interesu Venecije. Zašto bi Shakespeare pisao o
ljubomori, a Othella učinio crncem?
Europska
politika se razbila o hrid hegemonizma kojeg je sama podigla u
izbjegličkom valu i potom razvlačenjem žice, žilet-žice, preko granica
pred tim valom. Othello je izdajnik koji se bori za Veneciju u trenutku
kad se ona bori protiv Osmanskoga imperija, ali i Trećeg svijeta. U
Othellu se spominje Alep u Siriji, danas epicentar svjetske politike,
slike iz Alepa ilustracija su groteskne EU politike koja podržava sustav
globalnog kapitalizma. Zato je Shakespeare naš suvremenik, što kaže Jan Kott,
jedan od najlucidnijih. Othello je konvertit i kolaboracionist, to je
njegova prava tragedija, a ne ljubomora koja je lažna, jer lažno voli
ženu koja se odrekla doslovno svega da bi bila s njim.
Zašto ste
izabrali kazališni aktivizam? Mogli ste ići srednjom strujom i danas
uživati u lovorikama sustava kao njegov korifej…
– Ako ste
svjesni koliko ste okruženi glupošću onda se morate tome suprotstaviti.
Krleža je dobro rekao da je glupost svemirska sila. Začuđujuće je koliki
lucidni umovi padaju na razinu lukavstva razuma. Ta mentalna infekcija
je i nacionalizam. To se dogodilo i Jagu koji odlučuje iskoristiti
sustav za sebe, tako mu ode sva inteligencija u privatni cilj.
Zastrašujuće je gledati kako ljudi stradavaju u mržnji. Bez kritičkog
duha ne možete uživati u sebi. Ako ne možete reći što mislite to
otupljuje i ubija sami život u nama. O tome bi trebalo učiti u školama. O
ljepoti i užitku govorenja istine.
Političari su
odličan materijal za kazališne farse, ali politika proizvodi tragedije.
Ljudi na vlasti su predimenzionirani i ja ih u kazalištu svodim na pravu
mjeru. Krajnje neozbiljni ljudi kod nas i u Hrvatskoj bave se krajnje
ozbiljnim stvarima, o kojima ovisi budućnost naše djece. Teatar je od
početka bio politička umjetnost, javlja se u vrijeme kad i demokracija i
dijalektika. Ali teatar je i igra. I ako u njemu nema igre, teatar gubi
svoju suštinu.