Postoji jedna tabu tema u zemljama Balkana o kojoj niko ne govori i nije baš interesantna društvima
i državama, a ime joj je majka djeteta sa poteškoćama u razvoju. Kako
žive majke koje provode 24 sata dnevno njegujući svoju djecu. Veliki
procenat te djece je u kolicima, nepokretan, sa čestim epileptičnim
napadima, težim oboljenjima organizma…Dakle djeca koja su apsolutno
ovisna o drugom, a u našim društvima i mentalitetu taj neko „drugi“ je
upravo majka.
Žena od krvi i mesa, osoba sa svim svojim emocijama, nadama,
znanjima, snovima kao i bilo koja druga. Pošto sam i sama majka djeteta
sa poteškoćama često sam u kontaktu sa drugim mamama širom regiona i
neke od njihovih priča su toliko snažne i emotivne da razum pojmiti ne
može. U neuređenim sistemima kakve imamo u BiH i Srbiji žene koje
njeguju svoju djecu 24 sata na dan su uglavnom na rubu očaja. Isrpljene,
noseći u samoći teret svega što proživljavaju. Emotivno, fizički ili u
društvu. Mnoge se toliko istroše na tom putu da se jednostavno povuku i
prestanu komunicirati sa svijetom.
Jedna od majki iz Srbije je rekla „dokle mogu dobro je, kad vidim da
ne mogu više i da sam bolesna daću detetu da popije nešto i ja ću to da
popijem i tako ćemo da završimo”. Prestrašno zaista i pomisliti,
zamislite tek živjeti takav život. Mnoge majke se svakodnevno nose sa
bezbroj problema i izazova, ali to u našim društvima jednostavno ne
dolazi do onih koji bi trebali povesti računa o zdravlju roditelja. U
godinama populizma i političkog senzacionalizma nema mjesta za obične
ljude i njihove probleme. U svakom iole uređenom društvu ovakva izjava
majke bi natjerala na “akciju” bezbroj službi i institucija ali na
Balkanu ne, na Balkanu se podrazumijeva da majka mora sve sama i da je
pri tome još i diskriminišu.
Balkanski mentalitet
O, ta diskriminacija je toliko uvriježena da je nevjerovatno čuti
neke od stavova kakvih sam se naslušala tokom godina. “Vidi joj
nalakiranih noktiju, a priča da joj je teško” – reće mi jednom jedan
poznanik. Nisam mogla šutjeti, “a šta bi ti velim, da sve budemo
prljave, musave, čupave jer imamo djecu sa poteškoćama i to da bi
ostatak društva shvatio da nam treba neka sistemska briga i pomoć”.
Nećemo mi nikad biti takve, uprkos očekivanjima nekih “uvaženih”
funkcionera na ovim prostorima. Mi svoju djecu podižemo i učimo ih da
budu ljudi, učimo ih da jedu, da se oblače, da hodaju, idu u kupatilo,
peru ruke, igraju se i još što šta, a to se radi podignute glave i uz
osmijeh, nikako čupav i musav. Pa čak i onda kad znamo da nam je dijete
doživotno u kolicima i da će ovisiti o pomoći drugih. Prokleti balkanski
mentalitet, majka koja se odrekla sebe, svih svojih nadanja, snova,
profesije, naobrazbe, i još puno toga u životu da bi njegovala svoje
dijete, kad izjavi da će se ubiti zajedno sa djetetom onda kad više ne
bude mogla sama, bude pitana jesu li joj nalakirani nokti?!
Kao majka bezbroj dana od obaveza nisam stizala ni jesti, sjetim se
kasno u noć u krevetu da sam gladna ali više nemam snage ustati i odvući
se do frižidera što je neminovno uzelo svoj danak na mom tijelu i umu,
ali i dalje sam, osoba, i dalje želim pogledati dobar film, otići na
koncert, pogledati predstavu, izaći sa prijateljicama i činim to. Ako
bilo ko misli da sam “nemajka” zbog toga grdno se vara. Neka proba
živjeti sa toliko obaveza dnevno samo sedam dana. Sutradan ponovno
ustanem, spremim svoje dijete, našminkam se, nasmijem i novi krug. Do
kad, ne znam ali jedno je sigurno, dok god imam snage u sebi, draže mi
je da me “zagledaju” jesu li mi nalakirani nokti nego da me pitaju jesam
li preživjela neku operaciju srca, naprimjer.
‘Ko te pita za zdravlje’
Znaju naši nadležni vrlo dobro kako izgleda sva ta borba i kojim
tempom teče, ali ignorišu u duhu ušteda koje čine nad nama, nismo im u
fokusu jer od nas neće nikada imati podršku za svoje planove i podjele.
Mi se držimo jedna druge grčevito, pomažemo se, savjetujemo, tražimo,
insistiramo, i tako u krug. Nebitno nam je iz koje smo države ili grada,
mi smo majke i ne dozvoljavamo da nas se “trpa” u koš za otpatke jer mi
trebamo svojoj djeci, zdrave i prave, svjesne činjenice da jedna drugoj
najviše pomažemo.
A sistem dok nas se sjeti, dok “na red” dođu eventualni dnevni
centri, projekti kao što je “Predah” u Srbiji, ili bilo šta slično gdje
bi se roditelju olakšalo, čeka, što bi naš narod rekao “ko te pita za
zdravlje”.
Izvor: Al Jazeera