Ne može se ne primijetiti – kad vozite Vilarom, kanjonom koji se
istegnuo osam kilometara od Žrnovnice prema Srinjinama, i koji je u
zadnjoj ognjenoj kataklizmi spaljen do izgleda Mjesečeve površine –
negdje na sredini mala parcela ostala je netaknuta, a na njoj kamp
kućica, prikolica i masline.
Kako je ovaj komadić nekadašnjih
vinograda podzidanih kamenim mejama ostao pošteđen paklene sudbine? Kad
se stihija smirila, kad su ostale samo priče na jednu te istu temu koja
je obilježila ovu godinu na splitskom području, pronašli smo vlasnika Nikšu Barbarića (59), piše Slobodna Dalmacija.
Na
750 kvadrata ondje drži pčele i tridesetak maslina, sve je obrubio
ružmarinom i lavandom, pa ovo izgleda kao komadić mediteranskog raja
usred spaljene zemlje.
Zadnja crta obrane
– Što sam napravio? Ništa posebno.
Dvadesetak dana prije požara sve sam dobro pokosio, ništa drugo… A
kako s mojom parcelom završava put prema istoku Vilara, tako je tu bila i
zadnja crta obrane prema Žrnovnici. Tu smo čekali s vatrogascima DVD-a
Žrnovnica, koji su morali otići kad je postalo očito da se vatra
približava svim okolnim naseljima.
– Kad smo vidjeli da se
približava buktinja, poslužili smo se starim trikom – preventivno smo
zapalili jedno tri metra trave prema vatrenoj fronti i odmah ugasili,
tako je požar preskočio ovu ogradu. Ali spaljeno mi je okolo dvije
tisuće kvadrata, to se nije dalo braniti, nakon požara 2011. izraslo je
more mladih borića koji gore kao benzin – opisao je Nikša jednostavna
rješenja koja su spasila ovu parcelu, piše Slobodna Dalmacija.
I
da ne zaboravimo, kaže kako je baš taj puteljak do njegove parcele
stara rimska cesta koja je vodila od Salone, Spalatuma i Epetiuma do
Narone. Sjetili smo se još jednog dijela baštine, crkvice svetoga Nikole
od Vilara, i ona je već medijski slavna, izgorjela je deset puta u
zadnjih dvadeset godina, a sada je opet crna.
– Masline su mi bile stare osam godina, taman su prvi put
procvjetale i prvi put bile su na rodu, a sad ih je ofurila vrućina…
Tko zna što će biti, ali makar su spašene. Onih šezdesetak koje su bile u
obližnjoj ogradi nisu se spasile. Sad sve ispočetka… Bilo bi dovoljno
pokositi i posjeći smrič i borove da bi se spasila parcela. Idealno bi
bilo kad bi ljudi nešto posadili, pa bi imali više interesa. Ovako,
nitko neće, ali hoće borovina koja vuče požare – kaže Barbarić, koji je Slobodnoj Dalmaciji ispričao ponešto i o slavnoj povijesti Vilara te njegovih vinograda.
Vilar pod Bulićima
–
Karla Bulića glumca znaš? Luiđa, e. Njegov dida Tugaranin za vrijeme
Austro-Ugarske obogatio se kao jaki veletrgovac vinom u Trstu. U
Poljicima je otkupljivao vino i trabakulima iz Omiša vozo ga gore
prodavati. Tako je Vilar bio pod Bulićima, odatle je dolazilo vino, a
vinogradi su najviše bili od žrnovačkih Barbarića, jedan dio od Donjega
Sitnoga i dio od Srinjina. Sadile su se stare sorte linčuša, glavinjuša i
maraština, ovo su idealne pozicije.
– Karlov otac naslijedio je
posao i sve je to trajalo do negdie iza Prvoga svjetskoga rata kad je
peronospora poharala vinograde u cijeloj Dalmaciji pa tako i u Vilaru.
Sve je propalo. Ostalo je do danas tek nešto vinograda i maslinika nas
koji radimo iz gušta i ljubavi, i to odnesu požari. Borovina sve pokrije
i onda plane.
– Nekad se sjeklo gdje god se moglo za loženje,
koze i ovce brstile bi sve ostalo, nije imalo što izgorjeti. Onda, ako
je i bio koji bor, rastao je domaći crnobor, on nije bio zapaljiv kao
alepski, a sporije se širio. Sada je našim parcelama, mjestima i
životima ovladao alepski bor, a znamo što je on za požare – plane i
adio, sve ode u pepeo – zaključio je Nikša Barbarić.