„Za stado svakako nije dobro da mu
je pastir ovca“ (von Goethe)
Nešto
prije prvih poslijeratnih izbora u BiH ušetao je usred bijela dana čovjek u
banku u Pittsburgu, uperio pištolj u blagajnika i zatražio novac. No, već prije
ponoći policija je pokucala na vrata McArthura Wheelera i optužila ga da je taj
dan opljačkao dvije banke. Čovjek nije mogao vjerovati da je otkriven, jer je,
kako kaže, “nosio đus”. A policija nije mogla vjerovati da on u to vjeruje.
Inspirirani čovjekom koji je mislio da će njegovo lice premazano sokom od
limuna biti nevidljivo, kao što je nevidljiv tekst pisan limunovim sokom dok
nije izložen toploti, profesor David Dunning i njegov
tadašnji postdiplomac Justin Kruger su, nakon eksperimenta koji se proveli,
1999. napisali znanstveni rad „Nesposobni
i nesvjesni toga: kako neprepoznavanje vlastite nesposobnosti vodi vlastitom
precjenjivanju.“
U znak
priznanja Dunningu i Krugeru, termin Dunning-Krugerov
efekt opisuje sklonost ljudi ispodprosječnih sposobnosti da se smatraju
sposobnijim no što jesu a da ljude oko sebe smatraju manje sposobnim no što oni
jesu. Adolfa Hitlera smatraju tipičnim predstavnikom osobe sa niskim
sposobnostima koja pati od iluzije superiornosti.
No, profesor
Dunning objašnjava ovih dana da u mnogim organizacijama ljudi imaju loše učinke
jer ne znaju da bi mogli imati bolje učinke ili kako izgleda dobro obavljanje
poslova. Ljudima nedostaje znanja za bolje obavljanje poslova, a taj put je još
davno pokazao Aristotel: „Izvrsnost je postignuće ostvareno obukom i navikom.“
Puno proizvođača ‘voštanih svijeća’
Kad igrate bunker
90 minuta utakmice, sigurno nećete pobijediti. Neizvjesno je jedino hoćete li
izgubiti. No, kad utakmica traje neodređeno vrijeme, kad-tad ćete izgubiti. A pobijediti nećete nikada,
jer je samo jedan način da se pobijedi: preći na protivničku polovicu i postići
pogodak. Naravno, ne smije se srljati, jer se može primiti pogodak iz
kontranapada. Treba imati snage, pameti i smjelosti za svladavanje protivnika.
Tako je i sa
zatvorenom ekonomijom. Ako stalno kupuje domaće, tj. ako stalno igra bunker, izgubiće
utakmicu. Ako izvozi domaće, ima šansu dobiti utakmicu. Primjer je Kina kad je odlučila
da iziđe iz stoljećima zatvorene ekonomiju opasane čak i zidinama.
Internacionalna
ekonomika (koja se, radi pojednostavljenja, temelji na 2×2 modelu tj. dvije
zemlje s po dva proizvoda) uči da internacionalna trgovina čini zemlje
bogatijim. Kad zemlje trguju, imaju koristi od toga. Imaće veći dohodak u
odnosu na to da ne trguju.
Primjerice,
Ivica i Marica su cimeri. Ivica bolje kuha, a Marica bolje čisti. Ako Ivica
kuha za oboje, a Marica čisti za oboje, oboje će biti na dobitku u odnosu da
svako za sebe kuha i čisti. Brže će završiti kućne poslove i imati više vremena
za sebe.
Isto je s ekonomijama samo što se kod njih dobit mjeri u većem narodnom kolaču
tj. bruto domaćem proizvodu. Ono što ljudi brkaju su apsolutne i relativne
komparativne prednosti. Ivica može biti
bolji od Marice i u kuhanju i u čišćenju (apsolutna prednost) ali to nije
dovoljan niti nužan uvjet za relativnu komparativnu prednost kao uvjeta za
vršenje trgovine između Ivice i Marice. Ono što je bitno jest odnos utrošaka
vremena na čišćenje i kuhanje kod Ivice spram odnosa utroška vremena na
čišćenje i kuhanje kod Marice.
Konkurentna prednost
ovisi ne samo o produktivnost u proizvodnji roba neke zemlje nego i o odnosu
plaća uposlenika u toj zemlji u odnosu na plaće uposlenika u drugoj zemlji. A
plaća uposlenika u proizvodnji neke robe u nekoj zemlji ovisi o produktivnosti
i plaćama vezanim za proizvodnju drugih roba u toj zemlji.
Zamislimo da
zemljotres sravni sa zemljom sve ekonomije svijeta osim dvije: najbogatiju i
najsiromašniju. Bili se one zatvorile tj. bili bile autarkične ili bi trgovale?
Bi li Norveška i Malavi sa svojih 103,630 odnosno 250 dolara po stanovniku trgovali? I u slučaju
da počnu trgovati bili Norveška uništila Malavi razvijenom tehnologijom ili bi Malavi
uništio Norvešku niskim plaćama?
Šta bi bilo,
kazao je Ricardo još prije 200 godina tj. 1817. teorijom komparativnih
prednosti. Teorija je neporecivo tačna i netrivijalna, ali ne i očigledna, čak i inteligentnim ljudima i onda kad im se
objasni. A da se ne govori o populistima koji zarad dolaska na vlast svjesno
pričaju o štetnim posljedicama vanjske trgovine po njihove zemlje. Nema dileme
da zemlje mogu ostvariti dobitke od vanjske trgovine, kao što nema dileme ni
oko toga da ti dobici ne moraju priticati svim građanima odnosne zemlje nego
isključivo nekim društvenim grupama te zemlje. I onda se zbog neadekvatne
raspodjele dohotka ili neadekvatne porezne politike zemlje krivi međunarodna
trgovina odnosno specifično Kina, Meksiko i sl.
U globalno
vodećem udžbeniku internacionalne ekonomike, Krugmanovom, stoji da će
nerazvijena zemlja (Kolumbija) i razvijena zemlja (SAD) trgovati, razmjenjivati
ruže za kompjutere. Efikasnije je proizvoditi ruže u Kolumbiji a u SAD
kompjutere (kad se uporedi šta treba uložiti u proizvodnju ruža s onim šta
treba uložiti u proizvodnju kompjutera u Kolumbiji spram onoga šta treba
uložiti u proizvodnju ruža i kompjutera u SAD). Specijalizacija, utemeljena na
komparativnim prednostima, i internacionalna trgovina povećavaju blagostanje
obje zemlje tj. ekonomiju svijeta (koja se u ovom slučaju sastoji od dvije
zemlje).
Malavi i Norveška
će stoga trgovati. Malavi će trgovati duhan za norvešku naftu. To su vodeći
izvozni proizvodi tih zemalja koje ih svrstavaju u deset globalno vodećih
izvoznika duhana odnosno nafte. Načela po kojima trguju zemlje razliku je od
načela po kojima trguju firme – i to je ono što zbunjuje. Stoga neupućene
začuđuje da četiri petine bh. izvoza odlazi u razvijene zemlje svijeta, dvije
trećine u ‘bogate zemlje’ tj. članice OECD, pri čemu BiH izvozi u svaku od tih
35 zemalja te trećina u najbogatije zemlje svijeta (G-7 zemlje).
Pa gdje je
zapelo u BiH? Zapelo je u nedostatku izvozljivih dobara. BiH ima nizak izvoz
jer ima malo izvozljivih dobara. Iako
su suvremene ekonomije uslužne, jer u ukupnoj proizvodnji dominira proizvodnja
usluga, u internacionalnoj trgovini se trguje robama. Od ukupnog globalnog
izvoza roba i usluga, na izvoz roba otpada četiri petine, a na izvoz usluga
preostala petina. Ko nema
izvozljivih roba, ispada iz internacionalne trgovine i internacionalnih tržišta
kapitala.
Zamislite
zemlju koja proizvodi samo voštane svijeće. U međuvremenu je svijet izmislio lampu-gaznjaču,
pa sijalicu itd. I kome prodavati voštane svijeće (koliko god bile dobre
tehnologije i vještine i niske plaće) i
osigurati uvoz potrebnih dobara. Može ih se jedino pojesti, kako bi kazao
profesor W. Buiter, kad je to jedini proizvod, a od nečega se ipak mora
živjeti.
Izvoz po
stanovniku BiH je desetak puta niži od izvoza po stanovniku Slovenije, Slovačke
i Češke. Kod BiH udio izvoza u bruto domaćem proizvodu (BDP) iznosi svega trećinu BDP dok udio uvoza iznosi skoro 60%
BDP. Kod BiH je izvoz skoro dvostruko
niži od prosjeka europskih i tranzicijskih zemalja. Prosjeci za europske i
tranzicijske zemlje su 54% kod izvoza i 57% kod uvoza. Normalno je koliko
izvoza, toliko i uvoza. Nenormalno i neodrživo je da uvoz bude skoro dva puta
veći od izvoza.
Da je tako, u
BiH bi se uvidilo odmah kad bi doznake iz inozemstva spale na nulu. Stoga, hvala
poduzetnicima podzemne ekonomije koji ostvaruju polovicu tih doznaka. A to će
trajati neko vrijeme, kao što je trajalo u Italiji poslije Drugog svjetskog
rata, i kao što traje sada ne samo kod BiH, nego i kod Kosova i Albanija – dok
neko negdje daleko ne odluči presjeći tokove tih ‘globalnih lanaca vrijednosti’
u kojima su BiH, Kosovo, Albanija itd. tek karike.
Da je ovo
neporecivo tačno, može se uvjeriti uvidom u zvaničnu statistiku vanjske trgovine.
Prema zadnjim raspoloživim podacima (2014.) 1.2 mlrd US$ robe je napustilo
Hrvatsku (po hrvatskim papirima), a u BiH ušlo 0.9 mlrd. US$ (po bh. papirima).
Dakle, 300 mln US$ je “isparilo”. Isto je i sa Srbijom (300 mln US$). I skoro
isto sa Slovenijom (250 mln US$). Na to se treba još dodati razlike onog što je
izašlo iz BiH i ušlo u Hrvatsku, Srbiju,
Sloveniju, Tursku itd. Dakle, ako se prikopčate na UNCOMTRADE ili WTO bazu
podatka, uvjerićete se je li ovo tačno.
Pošto nema politike produktivnosti koje bi otklanjale
vanjskotrgovinske deficite, koji se javljaju od 1995. pa do danas, javlja se
odliv kapitala u inozemstvo. Neto odliv kapitala (a to je ono što BiH ulaže u
inozemstvo minus ono što inozemstvo ulaže u BiH) iznosi -54% BDP. A crvena
lampa se pali na -35% BDP. Srećom taj odliv kapitala se ne financira samo
kreditima nego i devizama koje potiču iz nekreditnih izvora (doznake podzemne
ekonomije, penzionera i dijaspore, inozemne izravne i portfolio investicije,
plaće i honorari bh. radnika naplaćeni u devizama i sl.).
Proizvodima i izvozimo
Tijekom tri
decenije poslije Drugog svjetskog rata politika mnogih zemlja u razvoju bila je
usmjerena na razvoj industrije, čiji se razvoj štitio carinama, uvoznim kvotama
i sl. i podupirao izvoznim subvencijama.
No, početkom
1970-tih razvile su se snažne kritike tog pristupa, a koncem 1980-tih postalo
je dominirajuće gledište da vanjska trgovina treba biti slobodna. U BiH su to
shvatili bukvalno, pa nije čudno da se u situaciji kad svatko može svašta
uvoziti u BiH, rađaju autarkične akcije poput ‘kupujmo domaće’.
Neporecivo
je da se protekcionistička politika provodila u nizu G-7 zemalja (npr. u SAD u
19. stoljeću i u Japanu do 1970-tih). No, njeni zagovornici su predočili svega dva argumenta za podupiranje svojih
gledišta. Prema njima, (1) tržište ne osigurava razvoj mlade industrije i stoga
država treba štititi njen razvoj (nema kapitala za financiranje razvoja
nastajućih industrija, pošto su financijska tržišta nerazvijena) i (2) što je korist
za društvo od uvođenja industrije tj. socijalna korist veća od koristi za industriju
tj. privatne koristi dok teret uvođenja pada na industriju, pa država treba
poduprijeti industriju i ‘peglati’ razliku privatnih i socijalnih koristi.
Ispostavilo
se već početkom 1960-tih da argument
zaštite mlade industrije nema onu univerzalnost kako su mnogi zamišljali. Troškovi
zaštite su u nekim zemljama Latinske Amerike i Južne Azije bili ekvivalentni
visini carinske stope od 200 i više posto, a cijene odnosnih industrijskih
proizvoda bile 3-4 puta više od inozemnih proizvoda koje su supstituirali. Stoga
se u nekim zemljama već početkom 1960-tih počinju javljati kritike i
preusmjeravanje politika na otklanjanje šteta koje su nastale provođenjem
politika supstitucije uvoza 1950-tih.
Prema argumentu
mlade industrije, treba ju štititi dok ne postigne ekonomiju obima i ne postane
internacionalno konkurentna. Jasno, ekonomija obima se ne može postići na malom
tuzemnom tržišta i povećanje obima prodaje na njemu može se postizati samo snažnim
snižavanjem prodajne cijene. No, tuzemno tržište nije samo malo, nego i neelastično.
Teško se može postići podudarnost prodaja i kupovina na tako malom tržištu. Što
tuzemni kupci primjerice u BiH žele (kafa, mobiteli, banane, automobili, nafta
itd.) uveliko se razlikuje od onoga što tuzemni proizvođači nude na efikasan
način (automobilska sjedala, željezni i drveni trupci itd.) kako zbog klimatskih
razloga tako i zbog uspostavljenih obrazaca proizvodnje.
Stoga je industrijalizacija utemeljena na supstituciju uvoza
uveliko kritizirana. Koncem 1980-tih kritika je postala široko prihvaćena i od
kreatora politika. Brojke su pokazale da liberalne zemlje imaju višu stopu
ekonomskog rasta od protekcionističkih zemalja. Stoga je jedan broj
nerazvijenih zemalja smanjio carinske stope i uklonio uvozne kvote i druga
ograničenja. Udio prihoda od carina u ukupnim poreznim prihodima globalne
ekonomije smanjio se tijekom zadnjih četvrt stoljeća s trećine na desetinu ukupnih
poreznih prihoda. Došlo je do snažnog povećanja stope izvoza (mjerno udjelom
izvoza u dohotku) i udjela industrijskih proizvoda u ukupnom izvozu
nerazvijenih zemalja. Od konca 1970-tih udio izvoza industrijskih proizvoda
nadmašuje udio poljoprivrednih proizvoda koji je zadnjih godina pao ispod
desetine ukupnog izvoza tih zemalja.
No, od stotinjak
zemalja koje su 1960. bile zemlje srednjeg dohotka, svega ih je desetak provelo
rapidnu industrijalizaciju i postalo zemljama visokog dohotka u razdoblju od
pola stoljeća. To su postigle izvozno orijentiranim razvojem tj. iskorištavanjem globalne tražnje,
odnosno plasiranjem proizvoda na dubokom, širokom i elastičnom tržište za
njihove proizvode. Primjerice, četiri „mala tigra“ (Hong Kong, J. Koreja,
Tajvan i Singapur) enormno su povećala izvoz industrijskih proizvoda. Južna
Koreja je, mjereno US$ iz 2010, izvozila 0.3 mlrd. 1960. a 0.7 triliona 2015.
Tuzemna tržišta to nisu mogla osigurati. Kad je J. Koreja slijedila strategiju
supstitucije uvoza 1950-tih imala je stopu ekonomskog rasta 2-3% godišnje, kao što
BiH ima sada, a kad je početkom 1960-tih prešla na strategiju ‘izvozimo
domaće’, stopa ekonomskog rasta skočila je na preko 7% godišnje preko 25 godina
– i zemlja je postala ekonomsko čudo (vidi sliku 1).
Slika 1: Izvoz roba i usluga; BiH, Slovačka, J. Koreja, 1960-2015 (u US$
2010)
Bunkerom
protiv globalucionara
Početkom 1950-tih ‘velika
šestorka’: Alcoa (SAD), Alcan (Kanada/SAD), Reynolds (SAD), Kaiser (SAD),
Pechiney (Francuska) i Alusuisse (Švicarska) kontrolirala je 90% globalne
proizvodnje boksita, glinice i primarnog aluminija. Udio ‘velike šestorke’
postupno se smanjivao, pa je 1970-tih iznosio 60% proizvodnje boksita, 80%
glinice i 73% primarnog aluminija. ‘Velikoj šestorci’ se priključuje 1970-tih
20-tak proizvođača primarnog aluminija koji danas ostvaruju glavninu globalne
proizvodnje. Zemlje nekadašnje ‘velike šestorke’ su 2016. davale tek 7.3%
globalne proizvodnje aluminija.
Najvažniji faktor koji je
tijekom posljednja četiri desetljeća uticao na premještanje proizvodnje
aluminija je cijena energije. To je
razlog što se proizvodnja aluminija iz zemalja s visokim dohotkom preselila u BRICs
i druge zemlje s niskim i srednjim dohotkom, prvenstveno u Kinu i na Bliski
Istok. Kina je povećala udio s 2.5% globalnog tržišta 1972. na 54% globalnog
tržišta 2016. Eksternom ekonomijom obima proizvodnje Kina je srušila sve prepreke. Nije lako ni Bliskom
istoku suprotstaviti se Kini, pa se oslanja i na internu ekonomiju obima (na
tvornice s kapacitetom preko milion tona) i razvoj lanaca vrijednosti.
Aluminij d.d. Mostar (nadalje ALMO) uključio se u
proizvodnju aluminija 1981, kad se proizvodnja aluminija u nekad vodećim
zemljama rapidno smanjivala i rapidno povećavala prerada aluminija, čime su te
zemlje stavljale u džep 10-12 puta više. I aluminijski trupci, kao ranije boksit
i glinica, postali su sirovina, slično drvenim trupcima. Proizvodnja trupaca je
ostala zemljama u razvoju, a njihova prerada otišla u razvijene zemlje.
ALMO nije radio na poboljšanju energetske efikasnosti,
za razliku od primjerice rumunjskog ALRO-a koji je
2012. završio šestogodišnji program poboljšanja energetske efikasnosti,
vrijedan 77 miliona US$, koji je omogućio tom najvećem proizvođaču aluminija na
Balkanu i Srednjoj Europi, povećati proizvodnju s 240.000 tona primarnog
aluminija na 288.000 tona – bez povećanja potrošnje energije.
Proizvodnja trupaca može
ostati u nerazvijenim zemljama jedino ako mogu osigurati jeftinu električnu
energiju. U protivnom, ostaće i bez toga. A upravo to ALMO nije riješio tijekom svog ukupnog postojanja. A mogao je, kako pokazuje primjer Slovalca.
Slovalco (u većinskom vlasništvu norveškog Hydra) i Slovenske
elektrarne (u većinskom vlasništvu italijanske Enel Group) zaključili
su, s važnošću od 1. 1. 2014, ugovor na osam godina o isporuci struje. Ako mogu
Norvežani i Italijani na tlu EU, poštujući odrede o državnoj pomoći, zašto nije
mogla Vlada FBiH te iste godine kad je postala 44-postotni vlasnik ALMO i koja
k tomu još kontrolira dvije elektroprivrede? No, i Vlada i ALMO su imali svoje parcijalne računice.
No, nadležnima nije
palo na pamet izgraditi poseban dalekovod ili barem formalno spojiti u
konzorcij Elektroprivredu HZ HB i ALMO – čega su se sjetili nadležni kad su
spojili rudnike i Elektroprivredu BiH; a da niko u vezi s time nije postavio
pitanje pravne i druge utemeljenosti tog poteza- i tako barem riješiti pitanje plaćanja
prijenosa električne energije. Isplatljivije je četiri puta više vozati struju
kroz EU nego kroz parče Hercegovine (to je i izvor sredstava za trošenje
sredstava Elektroprenosa BiH umjesto da se ulažu u zamjenu vremenom pohabanih komunističkih
žica kroz koje uveliko ‘curi’ struja ili euri, kako vam draže.
ALMO nije radio – za
razliku od primjerice njemačkog Trimeta – na adaptaciji elektrolize na
fluktuacije u ponudi i tražnji električne energije niti se bavio reciklažom
aluminija kod koje su troškovi električne energije tek 5% od troškova
električne energije proizvodnje primarnog aluminija. Tako Trimet, koji
proizvodnju plasira u prečniku od 200 km, koju potom prikuplja kao reciklažni
materijal, pa kroz nekoliko tura reciklaže anulira prednost Bliskog istoka u
jeftinijoj energiji. Trimet (i slovenački Talum) se mogu isključiti iz
potrošnje električne energije na 1.5 sat i oboriti špiceve potrošnju energije
zemlje – i to što nisu trošili električnu energiju naplatiti od
elektroprivrede. ALMO nije u stanju ni postaviti transformator da smanji
potrošnju ‘jalove’ struje, pa ga i na tome mogu ‘zavrtati’ elektroprivrede.
ALMO nije radio – za
razliku od slovačkog Slovalca – na
izgradnji aluminijskog tehnopolisa tj. na pretvaranju aluminija, proizvoda
nižeg srednjeg tehnološkog sadržaja, u proizvode višeg tehnološkog sadržaja,
konkretno u automobilske dijelove, čak ni onda kad su mu ljudi iz Asa grupacije
to nudili. Iako je bilo jasno i običnim majstorima da je za proizvodnju
proizvoda višeg tehnološkog sadržaja dovoljno ‘naštiklati’ oluk na ćeliju i
liti felge, koje se i sada isplati liti u Jajcu i nakon hlađenja, prevoza i
grijanja tog istog aluminija. Kako bi tek
bilo profitabilno liti ih u Baćevićima! No, neko velike moći a krute pameti je
zaključio da ne treba ništa, niti izvlačiti ni presovati (kao što izvlače i
presuju u Širokom Brijegu) u Baćevićima.
ALMO nije radio ni na
razvoju lanca vrijednosti za razliku od primjerice slovenačkog Taluma koji
sudjeluje u proizvodnji ambalaže za pakovanje slovenačkih proizvođača lijekova.
I na kraju, najgore za
ALMO ali i globalno najvažnije od svega,
u ALMO nisu čuli za globalne lance vrijednosti. Desetak godina prije no što je
napravljen ALMO tj. 1970-tih, otpočeo je proces ‘razvezivanja proizvodnje’ dok
se ‘globalno razvezivanje’ počelo odvijati od 1980-tih, kad je ALMO počeo da se
‘uvezuje’ na svoj način.
Za razliku od
tradicionalne proizvodnje, koja se temelji na načelu ‘svaka tvornice pod jednim krovom’, moderna
proizvodnja se odvija pod jednim krovom – krovom svijeta, i to tamo gdje obavljanje
pojedinačnog zadatka najviše doprinosi povećanju ukupne dodane vrijednosti
odnosne proizvodnje roba i usluga. Javljaju se globalni tokovi ideja, znanja, obuke,
robe, usluga, investicija, koji su ekonomski locirani u globalnim lancima vrijednosti,
a geografski gdje je najefikasnije.
Stoga ne čudi da je ALMO,
koga su političari i menadžeri smjestili pod jedan krov i opasali fizički i
mentalno ‘kineskim zidovima’, već desetljeće na aparatima za intenzivnu njegu elektroprivreda. Globalna
recesija iz 2007. uzdrmala je proizvodnju aluminija, ali više niko u Europi (ako
se izuzme podgorički KAP koji je ionako u stečaju) nije na aparatima već
posluje profitabilno. A federalne elektroprivrede, pretvorene u instrument
socijalizacije gubitaka proizvodnje uglja i aluminija, još uvijek opstaju jer male privatne firme
imaju još snage plaćati račune za struju (a građanima se, kao i u komunizmu, ne
smiju ni ispostaviti ekonomski računu za struju).
Stariji bh. građani su to
već vidjeli u komunizmu i znaju kako će to, prije ili kasnije, završiti. Ovi
mlađi i neuki čekaju već desetljeće da se desi čudo: da se cijena struje
prepolovi, a cijena aluminija podvostruči. Otud u svijetu i smisao dugoročnih
ugovora za struju čak i na 40 godina jer se jedino unutar dugih razdoblja može
peglati oscilacije cijena struju i aluminija. Da se to desi u godini dana, na
koliko iznose njegovi ugovori za struju, ALMO čeka već deset godina.
Sve je u Q
U dostizanju zemalja s visokim
dohotkom BiH treba slijediti strategiju izvozom vođenog rasta. Potrebno je na
svim razinama vlasti donijeti takve strategije. Njihovo postojanje je kao postojanje žarulje u mračnoj sobi. Soba se može
preći i bez svjetla, no trebaće vremena i donijeće modrica.
Treba se nužno okrenuti strani ponude ekonomije i tražiti lidere razvoja
i izvoza na razini gradova-regija, oko njih graditi lance vrijednosti i gledati
kako ih udjenuti u globalne lance vrijednosti. Tijekom posljednjih godina
svijet je, kako ističe World Economic Forum, prošao put od proizvodnje „made in
one country“ do proizvodnje „made in the world“ i s „trgovine roba“ na
„trgovinu zadacima.“
No,
političari i menadžeri u BiH ne haju za globalne procese. Oni ispravljaju krive
Krivaje, poput Aluminija, Grasa, rudnika, željeznica i sl. čime pomažu
neefikasnima ostati u životu, čak i lagodno živjeti na račun sve manjeg broja
malih privatnih firmi iz kojih se izvlači profit i putem računa elektroprivreda
i drugih javnih kompanija.
Umjesto
štićenja radnih mjesta i štićenja proizvođača ‘voštanih svijeća’, političari
trebaju štititi ljude, pri čemu
treba imati u vidu i 300,000 onih koji su na gradskim ulicama kao nezaposleni i
500,000 onih neaktivnih u ruralnim područjima. Najbolja zaštita koju im država može pružiti je obrazovanje i
obuka (sticanje vještina koje ljudima osiguravaju zaposlenje) i stvaranje
ambijenta koji osigurava stvaranje radnih mjesta. Bh. izvoz je tek 30-tak posto
intenzivan vještinama, što znači da dugoročno nije održiv, a čini ga izvoz i
takvih kakav je ALMO koji ima velik ukupan izvoz ali malen neto izvoz (zbog
velikog uvoza) i još pri tome ostvaruje gubitke, što znači da taj izvoz nije ekonomski
održiv ni na kratak rok.
Ukopavanja u
Baćevićima, Šikuljama, Haljinićima i drugdje znači održavanje proizvoda prve i polovice
druge industrijske revolucije dok razvijeni svijet pravi proizvode četvrte
industrijske revolucije. Ne može se s rudarima i ćelijašima protiv robota i
softveraša. Onaj koji nastavlja proizvoditi ‘voštane svijeće’, ostaje u mraku i
na niskom životnom standardu.
Onome ko to
ne vidi, može pomoći Tobinov Q, koji poredi tržišnu i knjigovodstvenu cijenu dionica i obveza firme. Ako je tržišna
vrijednost ispod knjigovodstvene tj. manja od 1, investitori bježe od te firme.
Recimo da pravljenje nove tvornice iziskuje ulaganje od 500 mln KM. Ako je
tržišna vrijednost postojeće takve tvornice viša od 500 mln KM, investitori će
ulagati u tu tvornicu. No, ako je tržišna vrijednost te tvornice manja od 500
mln KM, investitori će bježati od takve tvornice – koliko ima takvih tvornica,
toliko ima proizvođača ‘voštanih svijeća’ u BiH. Jednostavnije: oko kojih
tvornica u BiH vidite otimanje investitora?
Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU