Veliki srpski književnik židovskog podrijetla Filip David u
općem ludilu koje je zahvatilo “naše krajeve” 90-ih, a traje, s
usponima i padovima, do danas, uspijevao je ostati čvrsto na nogama, kao
čovjek i kao moralni zov društva koje se odmetnulo u ratnohuškačkom
zanosu. Sve ove godine ostao je “zrno razuma” koje je spašavalo, u prvom
redu čast Srbije, ali i cijelog balkanskog postjugoslavenskog prostora.
Još 1992. za Miloševićevu Srbiju rekao je: “Biti
izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje je što može i mora
učiniti svaki moralan i častan čovjek.” David prati zbivanja na ovim
prostorima, mada kaže kako je sve umorniji od svega onoga što nam se
događa.
Hrvatsko-srpski odnosi, ali i odnosi među svim
zemljama u regiji, nisu bili tako loši od 90-ih, ako se može reći da su
do danas uopće bili dobri. Dolazi do bizarnih situacija poput afere
“čokoladica” Kolinde Grabar-Kitarović ili Vučićeva poziva stranim
turistima da ne posjećuju Dubrovnik.
– Ako nam je nešto
zajedničko, onda su to razne afere i aferice poput ovih koje navodite.
Naprosto je nevjerojatno da su odnosi dviju susjednih zemalja obilježeni
besmislicama toga tipa. To, svakako, nije nadmetanje u pameti, nego u
opasnim glupostima koje ne priliče ozbiljnim političarima. Sličnosti tu
ne prestaju. Bliski smo po opsegu korupcije u našim državama, partijskoj
kontroli sudstva i obrazovanja, po rehabilitacijama ličnosti kojima
prije pristaje epitet ratnih zločinaca nego zaslužnih građana, po
podržavanju ili indiferentnom odnosu prema gubitničkim ideologijama koje
su obilježile 20. stoljeće, po nepoštovanju i nesprovođenju vlastitih
zakona. Odbijamo prihvatiti da je u nekadašnjoj zajedničkoj državi bilo
pored loših, o njima slušamo svaki dan, i dobrih stvari, u kulturi,
ekonomiji, a zašto da ne kažemo i u politici. Prožimanje kultura
zahvaljujući bliskim jezicima uvijek je plodonosno. Odrastao sam u tome
okruženju i ono što se dogodilo i što je bilo jako loše ne može nikako
poništiti ono što je bilo dobro.
Je li uopće političkim elitama i u Srbiji i u Hrvatskoj
stalo da se odnosi normaliziraju ili im je bolje da uvijek u rukavu
imaju “zle” Hrvate odnosno Srbe?
– Jedna od omiljenih
teza “naših” i “vaših” intelektualaca i političkih analitičara jest:
nama se omakne neka glupost, kao taj išarani vlak za Kosovo, to su
gluposti koje čine pojedinci, ali oni drugi, Hrvati, Albanci, pokvareni
su u srži, njima je mržnja način života. I obrnuto. U Hrvatskoj se teško
prihvaća činjenica da nisu svi Srbi bili agresori, da su i mnogi Srbi
stradali bez svoje krivnje, da su izgubili svoje domove, svoje najbliže.
A u Srbiji se godinama i s namjerom stvara slika Hrvatske kao
isključivo ustaške države. Od prvoga dana suprotstavljao sam se
Miloševićevoj agresivnoj i ratnoj politici, to mi je donijelo dosta
problema, mojoj obitelji i meni. Svjedok sam do čega dovodi nacionalna
isključivost, “nacionalizam kao totalitarna ideologija” (Kiševe
riječi), kako je teško obuzdati i zaustaviti mržnju jednom puštenu s
lanca. Malo od prošlosti učimo. Ponavljaju se stare predrasude.
Političari ponavljaju iste greške. U Srbiji su na vlasti likovi s
početka 90-ih. Kako nas iz gliba i baruštine mogu izvlačiti oni koji su
nas u to blato gurnuli? A zaista zabrinjava to što vlasti i u jednoj i u
drugoj državi čine malo ili nimalo, ono što su po pozitivnim zakonima
dužne – da zaustave djelovanje svojih ekstremista. Naprotiv, ulaguju im
se u svakoj prilici. Eho takvih politika odjekuje na sportskim
borilištima, u svom najgorem obliku pojavljuje se u tabloidnim medijima
koje kontrolira izvršna vlast. To što se tamo može vidjeti i pročitati,
nadmašuje svaku orvelovsku fantastiku.
Prošlo je gotovo 20 godina od kraja ratova u bivšoj
Jugoslaviji, ali atmosfera ratova još traje. Održava li se namjerno ta
napetost ili je ovo priprema za nove sukobe?
– Pogledajte
što je na dnevnom redu: natjecanje u naoružanju. Tko će biti veća vojna
sila u avijaciji. Sve je to još u minijaturi i prilično komično. Ali ne
treba podcjenjivati snagu i moć šovinista i militarista. U obje države
se uvelike govori i piše o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka. Ako
neka od velikih sila zaželi nove sukobe, imat će ih. Vojni magacini
začas se mogu napuniti ubojitim oružjem, a propaganda i demagogija, za
to smo sposobni i uvijek spremni, uključit će sirene za općenarodnu
uzbunu.
I jedna i druga zemlja u prvi plan stavljaju brigu
za svoju manjinu u drugoj zemlji, ali to previše sliči tek na
nadmudrivanje, a ne i na stvarnu brigu za svoju dijasporu.
–
Koliko je stvarne demokracije u nekoj državi, može se procjenjivati po
odnosu prema manjinama. Niti je odnos Srbije prema hrvatskoj manjini
kako treba, niti je odnos hrvatskih vlasti prema srpskoj manjini dobar.
Razgovarao sam s prijateljem Srbinom iz Hrvatske koji Hrvatsku smatra
svojom domovinom. Spomenuo sam da se u Srbiji osjećamo kao da su se
vratile devedesete, isti političari opet na vlasti, ista zapaljiva
nacionalistička retorika, a on mi je odgovorio kako Srbi u Hrvatskoj
strepe da se vraća 1941., crne košulje, ustaški pozdravi, pohvale NDH.
Možda smo nekada svi preosjetljivi, netko može reći i paranoični, ali
iskustvo iz dalje i bliže prošlosti opominje nas da piromana ima na
najvišim položajima, ali i u političkom podzemlju, da ih treba otkriti i
zaustaviti dok nije kasno.
Nedavno je i Tomislav Nikolić
kazao kako bi on sa svojim sinovima krenuo u rat te da mu to ne bi bilo
prvi put jer ima iskustvo ratovanja iz Hrvatske.
– Kad
čujem takve zapaljive i nedržavničke izjave, prisjetim se što je sve
govorio dotični predsjednik – može se naći na YouTubeu – izjave na čiji
račun zbijaju šale posjetioci društvenih mreža. Ali, nije sve baš tako
šaljivo imajući u vidu njegovu ratnu biografiju i sumnjive posjete
ratištu. Nema sumnje da bi tuđu djecu slao u rat, ali, siguran sam, ne i
svoju. Bože, čuvaj nas takvih političara!
Kako ste rekli,
danas su na vlasti u Srbiji uglavnom ljudi koji su izašli iz
Miloševićeva kaputa – Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin. Koliko oni tu
činjenicu unose u svoju politiku?
– Vlast je
preosjetljiva na svaku vrstu kritike. A pogledajte samo kako izgledaju i
što pišu mediji pod kontrolom “proeuropske Vlade”. Tabloidi koje
kontrolira vlast na prostački način vrijeđaju strane državnike, šire
ogavni rasizam, etničku netrpeljivost, EU prikazuju kao mrzitelje svega
što je srpsko. Za njih ne važi nikakav novinarski kodeks, to više nije
novinarstvo, to je najgrublja i najprimitivnija demagogija. Zar se na
tome može graditi novo društvo, novi odnosi? Primitivizam koji postaje
način života, način gledanja na stvari ponižava svakog pojedinca,
postaje metafora ukupnog života.
U Hrvatskoj se pak na
mala vrata želi rehabilitirati NDH i ustaštvo kao “nacionalni,
antikomunistički pokret”. Diljem Hrvatske postavljaju se spomen ploče na
kojima je uklesan i ustaški pozdrav Za Dom spremni, a vlast ne reagira,
ali zato premijer Plenković polaže vijenac u Yad Vashemu.
–
To je još jedna zajednička odlika: političko licemjerje. Srpski
predsjednik, četnički vojvoda, na putovanjima po Bliskom istoku i
arapskim zemljama kune se u Tita i nesvrstane da bi se
dodvorio nekadašnjim nesvrstanima, neobaviještenima o promjenama koje su
se u međuvremenu dogodile, o raspadu Jugoslavije i političkim sistemima
u novonastalim državama. Vaš premijer se ne usuđuje ukloniti ploču s
ustaškim pozdravom u Jasenovcu, što je i ružno i sramotno. Na to ima
zakonsko pravo i obavezu. Mirno odlazi u prijateljski posjet Izraelu.
No,
jedni i drugi “slažu se” da su partizani negativci. U Hrvatskoj čak
nastoje uvjeriti javnost da nije bilo “hrvatskih partizana”, nego su to
“jugoslavenski partizani”.
– Slijedeći tu logiku,
veličaju se kvislinški režimi i pokreti koji su surađivali s nacistima.
Besramna je laž da su ustaše, četnici, nedićevci i njima slični patrioti
i domoljubi. Bili su ono što i njihovi sponzori: zločinci u ime rasne i
genocidne ideologije. Što su u tim teškim i opasnim vremenima mogli i
morali učiniti pravi rodoljubi? Podržati četničkog vojvodu Dražu koji je
od 1942. preko svojih odreda počeo surađivati s nacistima, s
okupatorom, ili se pridružiti Pavelićevim ustašama? Izlišno i neumjesno
pitanje. Preostalo im je da stupe u partizanske redove i da se hrabro
suprotstave okupatoru. To je suština. To je jedina, puna i prava
povijesna istina. O svemu ostalom može se razgovarati i polemizirati, o
poslijeratnim zločinima, “osvetničkoj pravdi”, o ideološkim vezama sa
SSSR-om, o komunizmu, ali jedna činjenica ostaje nepobitna – partizanski
pokret bio je jedini pokret koji se na strani saveznika borio protiv
nacizma i fašizma.
Nikolić kaže da će se zalagati da se u
pravnom sistemu Srbije ustanovi pojam “zatiranje”, koji će označavati
srpsko stradanje, kao što se Holokaust odnosi na stradanje Židova u
Drugom svjetskom ratu.
– Svojim djelovanjem od početka devedesetih do danas predsjednik Nikolić je kompromitirao svaku svoju ideju i svaki prijedlog.
Nedavno
je Srbija poslala “manastir na kotačima” s natpisima, i na albanskom,
“Kosovo je Srbija”, ali u tome politička elita ne vidi ništa sporno; s
druge strane, srbijanska javnost ne zna da svakodnevno vozi vlak na
liniji Kraljevo – Mitrovica već godinama.
– Ta
provokacija s išaranim “ruskim vlakom”, kako ga nazivaju, i sa natpisom
na 26 jezika “Kosovo je Srbija” primjer je velike gluposti nedostojne
iole ozbiljnije politike. Nikome nije jasno što se željelo i čija je to
bila genijalna zamisao. Znamo da se kod nas svaki ozbiljan problem
ekonomski, politički ili bilo koji drugi “razrješava” pojačanom
patriotskom ili nacionalističkom retorikom. Ovo je međutim bilo
pretjerano i tragikomično u svakom pogledu. Ali s mogućim vrlo opasnim
posljedicama.
Mnogi kažu da je ova godina “odlučujuća za
Vučića”, prvo izbori, ali ga pritišću da konačno izabere – Rusija ili
EU. Kako će on razriješiti tu dilemu?
– Čini se da
premijer vjeruje kako će se ta dilema razriješiti sama od sebe. Srbija
ne može ekonomski opstati bez pomoći EU. S druge strane, Rusija je
duboko u srcu srpskih političara jer pokriva sve brljotine srpske
politike. Čak ne tako davno, dok još nije postao predsjednik, Tomislav
Nikolić je tražio da Srbija postane jedna od ruskih gubernija.
“Zahvaljujući moćnoj i savršenoj propagandi narodi i nacije upadaju u
razgranatu i perfidnu mrežu obmana…” pisala je Hannah Arendt. “Ukoliko
demagog ima više uspjeha, utoliko je vjerojatnije da će postati žrtva
svojih vlastitih izmišljotina.” To je poanta: većina političara s ovih
prostora vjeruje izmišljotinama koje sami kreiraju. To je politika
stvaranja problema, a ne rješavanja problema. Put u totalni ćorsokak. U
bolesnim društvima sve se prije ili kasnije pretvara u patologiju. I
politika, i povijest, slika prošlosti, vizija budućnosti. A otpor
malobrojnih topi se, nestaje, uklapa u opću sliku nemoći. Vućić još nije
javno objavio da će se kandidirati za mjesto predsjednika države.
Gotovo je sigurno da hoće. A to će, kako se pretpostavlja, dovesti do
ozbiljnih nesuglasica između njega i sadašnjeg predsjednika Nikolića i,
moguće je, do ozbiljnih unutarnjih podjela i potresa u Srpskoj naprednoj
stranci.
Rusija sve više “pritišće” Srbiju, nudi joj
vojni savez, prijeti ako i pomisli na NATO, a sve više prigovara i zbog
ulaska u EU. Koliko Srbija postaje ovisna o Rusiji?
–
Srbija je već sada uvelike zavisna od Rusije i njezine političke
podrške. Slabljenjem EU i jačanjem nacionalističko-populističke
izolacionističke politike Donalda Trampa taj utjecaj će samo jačati.
Europa postaje nestabilno područje s vrlo nestabilnim Balkanom i vrlo
neizvjesnom budućnošću malih balkanskih naroda i sve jačim utjecajem
Rusije i njene euroazijske politike, odnosno imperijalnih težnji.
Koliko je Srbija talac Kosova jer, kako ste i vi jednom kazali – stvara se dojam da Srbija ne može preživjeti bez Kosova?
–
To je jedan od mitova. Istina je upravo suprotna. Ova sadašnja
situacija u najvećoj mjeri iscrpljuje Srbiju, politički, ekonomski i
moralno. Svako odugovlačenje slabi položaj Srbije. Zamrzavanje konflikta
i prebacivanje odgovornosti na neka buduća pokoljenja nije pošteno jer
time ovo područje ostaje u sjeni stalnog mogućeg sukoba velikih
razmjera. Indoktrinacija o tome kako Srbija ne može preživjeti bez
Kosova traje godinama. Uzimajući sve u obzir, priznavanje nezavisnog
Kosova nije “najlakše rješenje”, ali jest racionalno i vizionarsko.
Alternativa je novi veliki sukob u kojem će stradati i preostali Srbi i
mnogi Albanci, opet biti razrušeni gradovi i sela, ali uništeno i
kulturno nasljeđe u koje se mnogi kunu da je “kolijevka srpstva”. Kad se
ta očekivana slavna bitka dokrajči, neće više biti ni Kosova ni Srbije,
ni slavnog nasljeđa. Razumna vlast priznala bi nezavisnost Kosova uz
čvrst i precizan dogovor o uspostavljanju međusobnih dobrosusjedskih
odnosa i uz obavezu Kosova da čuva i osigurava i održava srpske kulturne
i vjerske institucije, da omogući povratak izbjeglih, da se uspostavi
promet tamo gdje ga nema kao i rješavanje imovinskih i svih drugih prava
srpskog stanovništva. Ovaj dio Balkana postao bi u tom slučaju primjer
suradnje i mirnog rješavanja potencijalnih sukoba. Ali za takvo nešto
treba imati prave i hrabre političare. Veliki državnici znali su
donositi dalekosežne odluke i po cijenu vlastitog opstanka na vlasti.
Nažalost, nemamo takve političare, imamo samo političke kalkulante od
kojih narodi nikakvo dobro nisu vidjeli.