“Suprug i ja smo djeca osamdesetih”, počinje Vesna svoju priču o
odlasku iz BiH. “U to vrijeme, naši roditelji su imali poslove, stan, išli smo
na ljetovanja i zimovanja i sa vremena na vrijeme smo se mogli nadati skupim
igračkama. Sigurno je da su oni od nas sakrivali neke ozbiljnije teme, ali se u
porodicama živjelo bez velikih trzavica i nerviranja. Onda su počeli građanski
sukobi oko nas, pa rat, pa oporavak od rata, pa stabilizacija, pa
demokratizacija, pa šta je već ovo u čemu žive građani BiH. To sve traje više od
25 godina, a za to vrijeme se nije vratio onaj život koji smo mi smatrali
normalnim.”
Kada su zasnovali
porodicu, oboje su radili po dva posla i imali dovoljno novca za život. “Čak
smo uspijevali da uštedimo. Iznajmljivali smo stan, išli na ljetovanja i
zimovanja, kupili porodični auto, kupovali jedno drugom poklone…”, priča
Vesna, opisujući svoj život u BiH prije odlaska. Međutim, nastavlja, sve to
vrijeme nisu živjeli normalno. “Svaki dan je bio protkan nerviranjem zbog
stvari koje se dešavaju ili nama ili našim najbližim, a bilo je dana kada bi
čuli priče koje bi nas zaledile u mjestu i u koje bismo jedva povjerovali. Penzije
koje ne pokrivaju ni svakodnevni hljeb. Bebe koje bolesne dolaze iz
porodilišta. Socijalna pomoć od 40 maraka mjesečno. Prevare, laži, korupcija u
svakoj sferi zivota.“
Odluku o odlasku su, kaže,
lako donijeli. Znali su da ne žele živjeti u takvim uslovima. Težak je bio jedino
proces od donošenja odluke do sjedanja u avion. “Trebali smo sakupiti gomilu
papira da bismo dokazali da ispunjavamo uslove za imigraciju u Kanadu, a u BiH se
disciplina sakupljanja papira može porediti sa maratonom sa preprekama – ako
dođeš do cilja, neće te puno ostati”.
Kanadu su izabrali jer
oboje govore engleski jezik, pa je bilo logično da se odsele u zemlju gdje je
engleski zvanični jezik. “Velika Britanija je nedostižna sa bosanskim pasošem,
u Irskoj ne zapošljavaju ako već nemas radnu dozvolu ili ako nisi tamo, u Novom
Zelandu ne traže ljude naših struka. Neko vrijeme smo proveli razmatrajući
Australiju, a onda je jedan drag prijatelj, koji je takođe gledao opcije za
bijeg iz BiH sa porodicom, otkrio da je
moje zanimanje traženo u Kanadi i da postoji program za imigraciju
visoko-kvalifikovane radne snage.”
Kada su sletjeli u Otavu,
gdje su imali prijatelje koji su im ponudili da za početak budu kod njih, prvi
utisak bio je kosmopolitski duh grada. “Na aerodromu se odmah mogla uočiti
raznovrsnost putnika, različiti jezici i nacije oko nas, a tako je svuda po
gradu. Ovdje su svi, osim urođenika, potomci doseljenika i svi razumiju kako je
biti u novoj zemlji. Ima nebrojeno mnogo programa za imigrante, prilagođenih
porijeklu, naciji, uzrastu i rodu.”
Druga stvar koja je
specifična za Kanadu, priča Vesna, jesu udaljenosti između mjesta, čak i
dijelova grada.” U urbanom planiranju se vidi da imaju puno prostora. Na
primjer, udaljenost od mjesta u kom sada živimo do Toronta je oko 350 km, što
po ovdašnjim mjerilima nije ništa strašno. Normalno je voziti po sat vremena da
bi se došlo na posao i puno vremena se provodi u vozilima.”
Ono po čemu su Kanađani
ipak najpoznatiji, kaže, jeste njihova ljubaznost. “Svi su jako ljubazni.
Prodavci, radnici na šalterima, policajci, svi su veoma učtivi i za sve se
izvinjavaju. Izvinjavanje ide do te granice da se oboje izvinjavate jedno
drugom ako se sudarite kolicima u prodavnici, bez obzira na to ko je kriv.”
Ipak, po dolasku saznaju
da i Kanađani imaju svoje probleme. “Vlada Kanade je do osamdesetih godina XX
vijeka oduzimala djecu urođenika od roditelja i slala ih internate, u kojima su
morali da prihvate ‘zapadnjački’ način života. Urođeničke porodice i sada osjećaju
posljedice toga, u vidu strašno velikog broja samoubistava tinejdžera u
urođeničkim zajednicama. Mentalno zdravlje je veliki problem o kom se odnedavno
počelo otvoreno pričati. Razgovarala sam sa jednom poznanicom koja je psiholog
i koja mi je rekla da je jedan od glavnih uzroka mentalnih bolesti otuđenost od
porodice. Kanadska populacija stari i sve je veći teret na budžet za
zdravstveno osiguranje. Ovih dana se u čudu gleda u Ameriku i novog
predsjednika i očekuje kakav uticaj će imati njegova vladavina na međudržavne
odnose.”
Kao i svima koji se odluče
na odlazak, Vesni i njenoj porodici nedostaju roditelji, rodbina i prijatelji. “Nedostaje
nam da oni učestvuju u djetinjstvu našeg dječaka. Nedostaje nam poneka hrana,
mada smo ovdje našli dosta naših prozivoda koje koristimo pri kuhanju. Poslije
osam mjeseci ovdje sam počela doživljavati da mi pred očima izlete slike nekih
lijepih dešavanja u BiH, kao što bi bile šetnje sa našim sinom kroz Aleju
kestenova u Banjaluci. Nedostaje mi da sjednem sa prijateljima uz kafu i
otvorim dušu.”
Ono što im nimalo ne
nedostaje, kaže, jeste način zivota u BiH, “u smislu svakodnevnog stresa na
poslu, neriješenih dugova, užasnog odnosa prema pacijentima ili strankama,
nesposobnosti i nefleksibilnosti u svim sferama poslovanja i uplitanja politike
u svakodnevni život. Za kratko vrijeme ovdje smo shvatili da se u BiH prema
svim ljudima stalno odnose kao da su građani drugog reda. Tamo se osjećaš
krivim kada zatražiš nešto, dok ovdje vrlo dobro znaš koja su ti prava i šta
smije, a šta ne smije da ti se dešava.”
Za osam mjeseci u novoj
sredini, Vesna i njen suprug postigli su i više nego što su očekivali. Nakon dva mjeseca, Vesnin suprug je našao
prvi posao, a u isto vrijeme su se preselili u svoj stan. Ona je dobila posao
na određeno vrijeme u provincijskoj vladi u jednom malom gradu na sjeveru
Ontarija, pa su se tamo preselili nakon 4 mjeseca u Kanadi. Ovih dana Vesna je dobila
ponudu za stalni posao u provincijskoj vladi, koji je prihvatila, a njen suprug
je, nakon tri mjeseca rada u velikom lancu prodavnica, takođe dobio stalni
posao. Njihov trogodišnji dječak ide u vrtić, a od plata koje dobiju plaćaju
stan, hranu, vrtić, te ostale troškove života. Pored toga, mogu sebi priuštiti
i razne slobodne aktivnosti. “Nama ne
treba puno više. Možda ćemo kada se još malo ustalimo kupiti kuću ili ćemo
razmišljati o odlasku u neki veći grad. Kao zaposleni na neodređeno u
provincijskoj vladi, imam priliku da zahtijevam premještaj na isti posao u bilo
kom gradu u Ontariju, što otvara puno mogućnosti.”
Proteklih osam mjeseci od
dolaska u Kanadu bili su ispunjeni stresom zbog promjene poslova i selidbi, te
prilagođavanja na novu sredinu, ali sada očekuju mirniji život, zbog čega su
zapravo i otišli iz BiH. “Očekujemo život bez svakodnevnog stresa. Očekujemo da
svojim radom zaradimo dovoljno za normalan život. Poslije osam mjeseci smo
došli do tačke da smo veoma zadovoljni trenutnim statusom i primanjima i da skoro
da nema stvari na koje se možemo požaliti.”
Ni kanadska zima nije tako
strašna kao što se priča, kaže Vesna. “Barem do sada nam je bila ‘slaba’ zima,
nismo išli ispod -28. Kažu da zna ići i do -40 u našem gradu, a mi smo tek na
početku sjevera. Snijega ima za izvoz, nismo vidjeli asfalta od novembra.
Međutim, život ne staje zato što je zima i snijeg. Dobro se obučeš i sve radiš
kao da je vani ljeto. Ljudi skijaju, voze ‘snowmobile’, pecaju na ledu, love,
čak i kampuju – samo to još ne mogu da zamislim u svojoj glavi – i svaka kuća
ima svoju mini grtalicu.”
Ljudima koji takođe
razmišljaju o odlasku, Vesna poručuje: “Učite
jezike, učite školu, stičite bilo kakvo radno iskustvo i bježite. Balkan je
bure baruta i stvari će se teško smiriti. Umjesto da živite, vi čekate da bude
bolje. Mi smo čekali 20 godina da BiH bude bolja. Pokušali smo je promijeniti
glasanjem, nismo uspjeli. Iako možda nismo javno protestovali, na svoj način
smo davali podršku građanskim inicijativama. Politikom nismo htjeli da se
bavimo zato što nas nikada nije zanimala. Otkako smo otišli, počeli smo da
vjerujemo u sebe, svjesni smo svojih prava i živimo običan, normalan život zbog
kog smo i došli.”
Ipak, Vesna smatra da su ona i suprug imali
sreće da im se sve kockice poslože u tako kratkom vremenu, što ne znači da će i
drugi imati toliko sreće. “Naši ljudi koji su tu već godinama kažu da dosta
ljudi iz BiH ima problema sa nalaženjem posla i da su se mnogi vratili zato što
im nešto nije odgovaralo.”
Razgovarala Milica Plavšić