Razgovarali smo sa
Damirom Miljevićem, ekonomistom, koj za sebe kaže da nije pesimista, nego samo
bolje obaviješten realista. U intervju za BUKU, rekao nam je šokantne podatke
koliko smo mi zapravo u godinama daleko od pojedinih evropskih država, pojasnio
šta je suština rada i sprege domaćih političara i Međunarodne zajednice, pojasnio
kult “radnog mjesta”, sam pokušao da postavi i odgvori na pitanja, koja niko ne
pita. Saznali smo i zašto je blagoslov što je nestalo para gradskim ocima, te
smo ostali bez zgrade baleta, opere i novog stadiona…
Sve i još mnogo više
saznajte iz intervjua.
Gospodine Miljeviću, kako čujemo i političari
kažu da će ovo biti izuzetno teška godina. Nije izborna, pa su i oni, čini se
progovorili istinu. Kao ekonomista, šta vi možete reći. I o godini i o
političarima?
Pa, što se tiče
političara, za njih je svaka godina dobra, a očito u 2017. nema izbora, pa su
postali malo, malo realniji prema narodu. Obzirom na sve što se dešava u BIH i
RS-u i kako to u nekom kontinuitetu ide ovih zadnjih godina, ja ne očekujem
ništa dobro u ovoj godini, bez obzira šta ko priča i šta ko obećava. U
ekonomiji vidimo da nema nikakvih ozbiljnih promjena. 2017 će biti još jedna
izgubljena godina koju su pojeli naši političari.
Kao ekonomista, kako možete laiku objasniti u
kakvoj situaciji je Republika Srpska? Došao sam do podatka da je dug preko 5
milijardi maraka.
Ono što se dešava u
zadnjih 7-8 godina je to da vlasti u Republici Srpskoj sve apetite namiruju, ne
iz realnih prihoda, nego iz onoga koliko njima treba para, a to koliko njima
treba para uzimaju iz kredita. Znači ,ono što se radi u zadnjih 8-9 godina je
bjesomučno zaduživanje bez postavljanja suvislog pitanja- Zašto se zadužujemo,
a još manje bez odgovora na pitanje kako ćemo i ko će to da vrati.
Samo u ovoj godini, ako se ne varam, planirano
je zaduživanje od oko 570 miliona maraka. A, stalno se iznova postavlja pitanje, šta će se desiti
kada dođu na naplatu sve te rate sa kamatama? Zaista,
ko će to da plati?
Uvijek na kraju plate
građani. Iz jednog jednostavnog razloga, građani su jedini koji stvaraju novu
vrijednost. Država im onda pokupi dobar dio i iz toga vraća kredite. Prema
tome, ovo će da vrate građani, a problem je što niko građane nije pitao kad su
se krediti uzimali.
Ne bih sada da se bavim futurologijom, ali zaista
kako će izgledati dan naplate?
Izgledaće ovako kako
već izgleda. Znači, uslov za pare MMF-a je između ostalog, podizanje akciza na
gorivo. Zašto se podižu akcize za gorivo? Zato što ne možemo vraćati kredite
koje smo već uzeli za izgradnju infrastrukture, preciznije autoputeva. Ti
projekti nisu bili ekonomski opravdani. Prema tome, ovo što se sad dešava,
dešavaće se i ubuduće. Podigni cijenu goriva za 20-30 pfeninga, a onda taj
novac prebaci da se otplate krediti.
Da li će se stati samo na gorivu ili će nameti
biti stavljeni i na druge robe?
Ovaj namet će ići samo
na gorivo. Međutim, podizanje cijene goriva će neumitno dovesti do poskupljenja
svih proizvoda. U krajnjoj varijanti, sav teret će ići preko leđa običnog građanina.
Puno puta smo čuli apokaliptične vizije i
prejudikacije budućnosti, priče o ekonomskom krahu, ali on se ne dešava. Do
kada će ovakvo stanje trajati?
Ovo može da traje
beskonačno. Dok god imate međunarodne finansijske organizacije, spremne da vam
daju novac. A, one su jaako spremne da daju novac, sve do trenutka dok ima još
neko u sistemu društvenog bogatstva koje se može privatizirati.
Ali, evo, tek rođeno dijete u Republici
Srpskoj, dužno je bezmalo 4000 maraka. Kako to objasniti građanima, preciznije,
kako objasniti da će dogodine taj dug biti možda 5 hiljada ili više?
Ja mislim, ako građanima
Republike Srpske, bar u zadnje 3-4 godine nije jasno šta se ovdje radi i kako
se radi, mislim da im je besmisleno bilo šta više objašnjavati.
Jano je da političari nacionalnim i
nacionalističkim temama skreću pažnju sa realnih problema. Ali kako građani sve
ovo vrijeme gutaju, da ne kažem neku grublju riječ, te priče?
Ja nisam psiholog,
nisam psihijatar, ja sam ekonomista, a mislim da je to suštinsko pitanje za
neku drugu struku. Neko moje skromno mišljenje je da građani, na žalost, nisu
shvatili šta je demokratija. Znači, građani su demokratiju shvatili kao njihovo
pravo da izađu ili ne izađu jednom u dvije ili četiri godine na izbore. I to im
je tako objašnjavano više od dvadeset godina. Ono što im niko nije objasnio, da
je, ustvari, demokratija obaveza. Vi kao građanin imate obavezu, pored toga što
izlazite ili ne izlazite na izbore da se brinete i o svom socio-ekonomskom
položaju, svojoj bezbijednosti itd. Vi ste oni koji plaćaju državu da to država
radi za vas. E, to im niko nije objasnio, da je njihova obaveza svaki dan da
podsjećaju tu državu šta je njen stvarni posao. Ja mislim da je u tome suština
problema.
Kako tumačite podatak da je baš naša državna
uprava najneefikasnija u Evropi. Jeste očekivano, ali ipak…Kako objašnjavate
da država nema odgovornosti ni prema samoj sebi? Zašto bi građanin imao bilo
kakvu odgovornost prema bilo čemu, ako političke vođe javno pozivaju narod na
neodgovornost prema državi?
Ja prije svega mislim
da je to pogrešna teza. Ne može država biti odgovorna sama prema sebi. Niti vođa
treba biti odgovoran prema državi. Svi su oni odgvorni prema građanima. Građani
čine tu državu, s tim što i građani podsjećaju sve njih da su odgovorni.
Onda ovi naši političari imaju idealne građane.
Oni sa svog stanovišta
imaju idealne građane. Rekao bih idelne podanike, ne građane. Mi koristimo
izraz građanin, koji je nastao kad se pojavilo građansko društvo. A, mi smo
ovdje još u feudalnom društvu. Dakle, imamo situaciju u kojoj imate porodične i
kumovske klanove, koji dijele feude okolo. Prema tome, ovo je feudalni sistem.
Suštinski imamo feudalce sa jedne strane i kmetove sa druge strane.
Možete li objasniti, sada kada pominjete
rodbinske i kumovske klanove, instituciju “radnog mjesta”, koja valjda nigdje
na svijetu ne postoji u tolikoj mjeri kao na Balkanu. Čitava armija ljudi je
uhljebljena, dobija platu na državnoj ili entitetskoj sisi i ne radi ništa. Kod
nas je to poprimilo razmjere kulta, a sam pojam je čak i teško prevodiv i
apsurdan.
To je specifično za
cijeli Balkan. Da, mi imamo kult “radnog mjesta”, umjesto kulta “posla”. Ono
što su političke strukture dobro prepoznale je da je moguće vladati cijelim
društvom, ako izumite, ovo što se zove “radno mjesto”. Kao posljedicu toga
imamo najneefikasniju administraciju u Evropi i javna uprava nam je dva i po
puta veća nego što bi bila u normalnom društvu. To je osnovna poluga vladanja.
I onda imate čitav ovaj sistem-Dobio sam radno mjesto, moje je da čuvam radno
mjesto, a ne da radim posao. Iz toga imate nabijanje hiljada i hiljada ljudi u
kancelarije. Prostora je sve manje, a potreba sve više. Međutim, to je jedan
sjajan mehanizam kako političke strukture obezbijeđuju glasove na izborima.
Ali nije li korijen ovakvog modela ponašanja
još u obrazovnom sistemu? Imamo hiperprodukciju nepotrebnih kadrova i još uz
onu doskočicu “uči sine, da ne moraš raditi”, stvoren je jedan čitav habitus za
ovakvo stanje, ovakve ljude i ovakvu situaciju, u kojoj su svi zadovoljni?
Ja prije svega ne bih
rekao da su svi zadovoljni. Da su svi zadovoljni, ne bi imali ovaj val odlaska
ljudi iz zemlje. Ono što jeste činjenica je da u suštini sve počiva na kućnom
odgoju, a kod nas je kućni odgoj uvijek bio državni posao, što je možda imalo
smisla u socijalizmu gdje je država obezbijeđivala sve. Poslije kućnog odgoja
dolazi obrazovni sistem, koji u stvari nije obrazovni sistem, on je sistem
izdavanja diploma da vi navodno, posjedujete neko znanje, bez obzira da li je
to znanje korisno, nekorisno, upotrebljivo, neupotrebljivo…I onda ljudi
dobiju papir, a nakon papira, dobiju radno mjesto. I papir i radno mjesto se
savršeno slažu jer ih niko ne tjera da rade posao. Jednostavno, naša mladost se
ne obrazuje za posao, ona se obrazuje za radno mjesto.
To je poražavajuće. Zato valjda 62% mladih
zvanično želi napustiti ovu zemlju istog trenutka, a bijela kuga je konkretno
“uštinula” u posljednjih 15-ak godina Republiku Srpsku za 50 hiljada ljudi.
Nisu li nam to najegzktniji parametri da nešto ne valja?
Pa jesu i ja mislim da
su ljudi potpuno svjesni da je loša situacija. Zato odlaze. Biraju manje zlo.
Nemaju povjerenja u sistem. Da ima bilo kakvog povjerenja u sistem i da je
moguće bilo šta promjeniti, oni bi vjerovatno ostali ovdje i borili se za neke
promjene. Sve je to normalno u čitavoj jednoj magli koju mi slušamo svaki dan. To je magla, koju sa jedne strane
prave političari, a sa druge strane tu maglu pravi Međunarodna zajednica sa
“silnim uspjesima Bosne i Hercegovine” i u magli koju prave neki ekonomisti
oduševljavajući se recimo stopama rasta od 3% koliko će npr. Republika Srpska
imati ove godine, zaboravljajući pri tome na poražavajuće fakte.
A, to su?
Na primjer, kada niti
jedna druga zemlja u Evropi ne bi imala nikakav rast u narednim godinama, a
Republika Srpska imala svake godine rast od 3%, nama bi trebalo, otprilike 38
godina da stignemo Litvaniju, 39 da stignemo Sloveniju i čak 78 godina da
stignemo Slovačku. Namjerno sam uzeo te tri male zemlje koje se mogu barem
nekako komparirati sa nama. I onda kada imate te podatke, onda vam je potpuno
jasno da stope rasta od 3,4,5,6 % za
ovakvu jednu zemlju ne znače ništa. Normalno bi bilo da su stope rasta
10,12,15,16%. Jer, kad jedna Kina sa 1,3 milijarde ljudi može da ima stope
rasta od 15-16% šta je to sada problem sa jednom zemljom veličine Beča?
Ali, kada iznesete te podatke, tek onda postanu
zaprepašćujuće izjave predstavnika Međunarodne zajednice koji slavodobitno
govore ovdje o ekonomskom napretku. Šta je razlog? Namjerno obmanjivanje, nepoznavanje
materije ili upotreba opijata?
(Smijeh) Mislim da je
kombinacija sve tri stvari, iskreno govoreći. Pazite, vi imate ovdje mđunarodne
predstavnike, znači političke predstavnike i imate međunarodnu birokratiju. Međunarodnoj
birokratiji je cilj da ostane ovdje što duže. Da bi ona ostala, mora praviti
“neke male uspjehe”. Inače, ako bi sve bilo prikazano kao neuspijeh, kao što i
jeste, onda-Šta će oni više tu? Sa druge strane imate političke predstavnike,
kojima je osnovni posao, kao uostalom i svakom političaru, da šire lažni
optimizam. I onda u toj nekoj kombinaciji međunarodnog faktora kojem se živo
jebe za Bosnom i Hercegovinom i šta se dešava u BIH “samo da se ne puca”, a to
su najbolje pokazali nakon protesta u Sarajevu, kad je prva donacija Međunarodne
zajednice bila oprema za suzbijanje demonstracija i gumeni meci i sa druge
strane imate domaće političare, koji su prepoznali metodologiju da jednom
izrečena i sto puta ponovljena laž, postaje istina, onda dobijete ovu varijantu
da političke izjave i ocjene idu jednim putem, a život i realnost posve drugim
putem.
Postoje li kod nas ekonomski stručnjaci ili
neki ekonomski klaster, koji može biti, ako ništa, a ono društveni korektiv
ovoj vlasti, ili barem glas razuma?
Što se tiče znanja,
kapaciteta i mogućnosti da se nešto kreira, mislim da ima dovoljan broj,
nazovite ih, ekonomskih stručnjaka koji mogu da budu korektiv. Problem je što
ove dvije pobrojane kategorije o kojim sam govorio- Međunarodna zajednica i
domaći političari , dakle, mi njih ne interesujemo. Zašto? Zato što se otavarju
prava pitanja. Recimo pravo pitanje je-Šta će nama autoput Prnjavor-Doboj?
Znači, to je nekih 200-300 miliona eura na 15 godina sa nekom malom kamatnom
stopom, ali tu ne postoji ekonomska opravdanost. I onda, kad vi postavite to
pitanje, vi ste protiv razvoja, vi ste protiv ovoga, onoga…Dakle, ne postoji
niti jedan suvisao odgovor na to pitanje osim činjenice da je BRD dobro
plasirao pare koje ima na bacanje jer bi inače morao da plaća kamatu na
neangažovana sredstva. I sa druge strane, a to političkim strukturama u ovoj
zemlji savršeno odgovara je činjenica da kilometar autoputa u BIH bez obzira na
najniže troškove energije i radne snage košta kao kilometar autoputa bilo gdje
u Evropi. Recimo to pitanje niko nije postavio. Kako je moguće da kilometar
autoputa košta 4 miliona eura po domaćoj livadi u BIH, koja je zvanično druga
najbjednija zemja na svijetu i ima najniži BDP u Evropi po glavi stanovnika i
ima najniže plate ??? I onda u takvoj jednoj situaciji dobar dio ljudi koji
misle svojom glavom ili imaju neko znanje i postavljaju takva pitanja, normalno
je da su gurnuti na marginu društva.
Postoje informacije da strani investitor i kad dođe kod nas i kad radi
neki veliki infrastrukturni projekat, domaći političari traže “pikslu”, kakva
ne postoji niti u zemljama subsaharskog pojasa Afrike.
To je javna tajna.
Normalno, ne možemo mi da 100% tvrdimo da je to uvijek baš tako, ali zapitajmo
se onda zašto u ovoj zemlji nikako ne može da se donese Zakon o porijeklu
imovine. I onda kada imate to da niti jedna politička stranka nije sprema da se
donese ovaj Zakon i imate sve ove priče sa druge strane o ugrađivanju u
infrastrukturnim projektima i sa treće strane gledate svojim očima kako se
kupuju stanovi po Beču, po Beogradu…djeca studiraju u inostranstvu, voze se
bijesna auta, onda je moguće izvesti zaključak da je “ugrađivanje” pogotovo u
velikim projektima veoma ozbiljna stvar sa ozbiljnim iznosima.
Negdje za kraj, fokusiraću se na Banjaluku.
Dobili smo novog gradonačelnika. Da se isčitati da novca nema za prije
najavljene grandiozne projekte. Volšebno su pale u vodu sve one priče o zgradi
opere, baleta, filharmonije, novog stadiona…Kako vi gledate na to?
Kad pogledate samo,
ovdje su za grad od 170-180 hiljada ljudi u najbjednijoj zemlji u Evropi
postojale ideje o koncertnim dvoranama, novom stadionu, zgradi opere…Očito je
da su oni koji zagovaraju te ideje potpuno odojeni od realnog života. Oni
uopšte ne dolaze u doticaj sa njim. Oni ne vide kopanje po kontejnerima,
odlazak ljudi da rade najteže poslove u inostranstvu, nadničenje, ne vide
beskućnike…Iz te njihove odvojenosti, proizilaze takve sulude ideje, koje sa
njihovog stanovišta nisu uopšte sulude. Jer njima samo to još treba. Njima fali
koncertna dvorana, a to što ljudi nemaju šta da jedu, to nema nikakve veze. Prema
tome, na svu sreću, novca za to nema. Jer, vjerujte, kada bi bilo, oni bi to
napravili, bez obzira što bi oko te operne dvorane hodali beskućnici i spavali
ispod stepenica. Prema tome, to su neke sulude ideje, koje se neće realizovati.
A, šta je sa novim gradonačelnikom?
Vidjećemo šta će da
uradi. Jako puno je izobećavao. Po prvim potezima, ne bih rekao da će da bude
išta spektakularno, pogotovo što se nije orijentisao na osnovni problem, a to
je-Kako od grada od 180 hiljada stanovnika, koji je umislio da je neka
prijestonica, kako da to vrati u normalu i od Banjaluke opet napravi ono što je
Banjaluku činilo najboljom, dobro razvijen industrijski grad u Bosni i
Hercegovini.
Za kraj, jedno ptanje. Šta možete poručiti
običnom čovjeku, kako da se nosi sa 2017. Da ne kažem da se nosi u rodni kraj?
(smijeh)
(Smijeh) Za ove mlađe,
na žalost, jedini ozbiljan izlaz je preko graničnih prelaza. Što se tiče neke
srednje generacije ili ljudi koji ne mogu ili neće da odu, mislim da je njihov
jedini izlaz da počnu stvarno da se bore. Da taj tzv. demokratski kapacitet zaživi,
pa makar to bilo i na ulici, jer imaju pravo na to.
Razgovarao: Dragan
Bursać