Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča nekakvu budalaštinu. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili najnoviju kakvu budalaštinu.
Elem, Prevozničko preduzeće PP Marić-bus iz Busovače organiziralo izvanrednu liniju za posjetitelje klizačkog spektakla ruskog državnog baleta iz Sankt Peterburga, “Labuđe jezero na ledu” u sarajevskoj Skenderiji, jedan u Vitezu načuo nešto o tome od žene, nije ni njemu bilo baš najjasnije, sve dok vlastitim očima na službenom sajtu grada Busovače nije vidio naslov “Organiziran prijevoz iz Busovače i Viteza na Labuđe jezero”, a onda i reklamu Marić-busa na viteškoj autobusnoj stanici, plakat na kojemu zaista lijepo piše “Vitez-Busovača-Labuđe jezero-Skenderija, 12 konvertibilnih maraka”.
Pa ušao i pitao na šalteru dvije povratne do Labuđeg jezera.
Bit će da je to bio Mujo iz onoga starog vica, nema tko drugi biti, što ga je žena natjerala da je vodi na Labuđe jezero u Sarajevo – radije bi on, da se njega pita, na Janjeće jezero na Jablanicu – pa prije kolodvora u Vitezu svratio do FIS-a kupiti kupaće gaće. A kod Bajre kilo ćevapa. Jebiga, da labud valja, i hodža bi ga jeo.
Vic je, naravno da je vic Labuđe jezero u Sarajevu, kao što je vic cijela država Bosna i Hercegovina, sa 9.461 kubičnim metrom pitke vode po glavi stanovnika, prema službenim podacima Svjetske banke, najveća vodena sila u regiji i sedma u Europi – bogatija vodom i od Kine i od Amerike i od Njemačke i od Japana – i s glavnim gradom što pluta na slivu rijeke Bosne i njenih pritoka Miljacke, Željeznice, Zujevine, Dobrinje, Vogošće i Misoče, a u kojemu je, eto, spektakl ruskog državnog baleta “Labuđe jezero na ledu” nekidan otkazan jer u Sarajevu nije bilo vode da se u Skenderiji napravi ledena površina!
Ovoga ljeta – usred srpnja! – peterburški je Državni balet s Labuđim jezerom na ledu nastupio i u Izraelu, zemlji koja cijela ima doslovno pola jedne rijeke i službeno manje vodenih resursa od Saudijske Arabije, a u Sarajevu otkazali predstavu zbog redukcije vode!
Pedeset kubika, ili koliko već treba da se u dvorani napravi led za umjetničko klizanje, eto neka je stotinu, jebenih dakle sto kubika vode nije bilo u cijelom Sarajevu, u kojemu po glavi stanovnika, pitajte Svjetsku banku, ima deset hiljada kubičnih metara vode – za koji dan, čekajte samo, led će i s krovova padati po glavi stanovnika – odnosno dovoljno vode za stotinu tih, kako se zovu, Labuđih jezera na ledu. Cijeli Labuđi Sibir, takorekuć.
Sunce ti jebem, što ja nisam Mujo! Ne taj, nego Mujo Selimović: da je njemu moja pamet, a meni njegov biznis, Sarajevska voda bi uskočila kao generalni sponzor ruskog spektakla, i dva-tri šlepera flaširane vode riješila bi organizatoru sve probleme. “Labuđe jezero na Sarajevskoj vodi” – bolju reklamu za manje pare ne bi mu napravio ni Mekki Torabi. I led bih onda brendirao – “Sarajevski led, testirao: Ruski državni balet Sankt Peterburg”. Ako ljudi, jebiga, kupuju flaširanu vodu, kupovali bi i pakirani led.
Ovako, pukla je neviđena bruka, i svijet je obišla vijest da je glasoviti spektakl na ledu peterburškog državnog baleta prvi put u historiji otkazan jer nije bilo vode za led. U onom luksuznom turističkom resortu na Bjelašnici – ispravite me ako griješim – ima vode za cijelo jedno umjetno jezero, s mostićima i vodoskocima, a u Sarajevu je nema za jednom obično Labuđe.
Vic o presušenom Labuđem jezeru u Skenderiji, kao i svaki dobar vic, pokazuje sve što ne valja sa zemljom u kojoj bogati Arapi podižu cijele pozlaćene gradove s umjetnim jezerima, slapovima i fontanama, visoki funkcioneri u centru Sarajeva grade vile s bazenima i jacuzzijima, a fukara koristi vodovod koji je posljednji put obnovljen prije četrdeset godina, u čijim se dotrajalim cijevima od vrela do česme ukrade i izgubi osamdeset posto vode, pa ga valja često isključivati zbog kontrole, popravaka i servisa. Što se onda, kako je objašnjeno, radi nedjeljom, jer tada većina firmi i velikih potrošača ne radi. Osim, shvatili ste, Ruskog državnog baleta Sankt Peterburg.
Da su barem, eto, znali – kad već nije Mujo Selimović – Milorad Dodik ili Dragan Čović, da je barem znao Halim Zukić, predsjednik visočkog SDA, što je podigao tamo cijeli privatni nacionalni park s pravim pravcatim jezerima i živim živcatim medvjedima, mogao je peterburški balet na ledu odigrati Labuđe jezero na nekom od njihovih bazena i ribnjaka, ili na Halimovom Medvjeđem jezeru, a ne da se država ovako sramoti.
Voda, naime, nije nešto čega Bosna i Hercegovina ima – kako vidimo, i doslovno – na bacanje: voda je jedino što Bosna i Hercegovina ima na bacanje, i redukcija vode – bilo gdje u BiH i koji god da je razlog – glup je vic koji zvuči otprilike kao, recimo, poplava u Saudijskoj Arabiji. Glup dakle kao, štajaznam, kakav ekonomski genije koji bi se dosjetio u Bosnu i Hercegovinu – regionalnu i europsku vodenu velesilu – uvoziti vodu. Bosanci su, međutim, glupi samo u vicu: Bosna i Hercegovina, niste to ni znali, godišnje uvozi vodu u vrijednosti od dvadesetak milijuna maraka.
Da, Bosna i Hercegovina. Da, uvozi. Da, vodu.
A sad znamo i zašto: za balet na ledu, za što drugo?
Preuzeto sa Oslobođenja