Ona je sto odsto domaći proizvod. Krivac je Zlatan Rebec, inženjer građevine koji je, na vrijeme shvatio da mu valja van građevine. Shvatio je još 2008. godine, da bi godinu dana kasnije kupio mašine za pakovanje i izradu vlažnih maramica.
Rakija je pakovana u kesice, a u nju stane 0,2 decilitara i funkcioniše kao suvenir.
– Ideja je nastala sasvim slučajno, kao i sve, dobre ideje – kaže on.
Budući da se bavi proizvodnjom vlažnih maramica i da se tu uglavnom radi o letnjem asortimanu, trebalo je mašine zaposliti i zimi. Pala mu je na pamet rakija, jer je prepoznatiljivo, ima potencijala i strano tržište može da ga prepozna. On je zaštitio i punjenje i ime. Rakije ima svuda, ali nema mnogo kvalitetne rakije.
Međutim, ima je njegov prijatelj koji je prepoznao sav potencijal ove ideje. Odlučili su da se udruže, a konačan proizvod su isprobavali rodbina, prijatelji, poznanici i tek pokoji kupac. Mada ko god da je probao bio je oduševljen
– Problem su distributeri. Mahom žele gotov proizvod, brend koji će da distribuiraju, a ovo treba reklamirati, nuditi, trgovati. Treba mi trgovac koji će znati da proda proizvod – priznaje on.
Drugi problem su prevelike marže, koje kreiraju cijenu za krajnjeg potrošača. Međutim Rebecu ne pada na pamet da puni kesice sa rakijom lošeg kvaliteta.
Pravi proboj na tržište tek treba da se dogodi. Proizvod se za sada može naći u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu i Istri. Pregovara se za Rijeku, baš kao i za austrijsko i njemačko tržište. Potencijalna meta su skijališta gdje je rakija “to go” uspješno testirana.
Mašine su tu, a kapacitet proizvodnje lako može da se poveća. Restorani, sajmovi, festivali, suvenirnice, sve je to prostor na koji bi mogla da se ubaci rakija “to go”.
– Dobar proizvod će već nekako naći put! Treba doduše vremena, ali naći će – zaključuje on.