Osobe sa invaliditetom su višestruko marginalizovane i diskriminisane. Prvi problem na koji svakodnevno nailaze jesu arhitektonske barijere, koje im onemogućavaju kretanje i pristup javnim ustanovama, pa većinu obaveza ne mogu završiti bez pomoći i podrške porodice.
I kao da to nije dovoljno, život im otežavaju i njihovi sugrađani, nepropisnim parkiranjem vozila na javnu pješačku površinu, rampe i parking mjesta predviđena za osobe s invaliditetom, te im nesavjesnim ponašanjem još više otežavaju slobodu kretanja, ali ugrožavaju i sam život.
Vera Bošković, predsjednica Upravnog Odbora Udruženja omladine sa invaliditetom „Infopart“ Banja Luka, kaže za naš portal da je pristupačnost javnim institucijama u Banjaluci na najvišem nivou u Republici Srpskoj. „U posljednjih desetak godina, dosta ustanova je prilagodilo prilaze, ali situacija je još uvijek daleko od zadovoljavajuće, jer je i dalje veliki broj javnih institucija djelimično ili potpuno arhitektonski nepristupačno. Riječ je, kaže, o Palati predsjednika, Narodnoj skupštini RS, Banskom dvoru, Institutu za javno zdravstvo, Zavodu za zapošljavanje u unutrašnjosti zgrade, kinu Palas, maloj sceni Narodnog pozorišta, Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci, koja ima mogućnost korišćenja sistema za prevazilaženje stepeništa, ali koji nije adekvatan.
Banski dvor
O dostupnosti informacija se daleko manje govori, kaže naša sagovornica, nego o arhitektonskim barijerama, a po ovom pitanju je još manje urađeno.
„Činjenica je da lica sa senzornim oštećenjima vida i sluha najviše poteškoća imaju u ostvarivanju svojih prava u institucijama i ustanovama, jer je po srijedi potpuna informaciona nepristupačnost. Prije svega, riječ je o tome da za lica sa oštećenjem sluha ne postoje tumači govornog jezika kako bi se u instituciji ili nekoj ustanovi sporazumjeli i tako mogli samostalno voditi svoj postupak. Takođe, postupci pred organima javne uprave za lica oštećenog vida su potpuno neprilagođeni, jer se vode uglavnom u pisanoj formi“, tvrdi Bošković.
Ana Kotur, diplomirana pravnica, aktivistkinja i PR kampanje #PonosniNaSebe, ističe da Banja Luka i dalje slovi za jednu od najpristupačnijih sredina u BIH, ali je pristupačnost ovdje polovična – dio javnih površina je prilagođen, dio institucija je prilagođen za pristup osobama sa invaliditetom, dio privatnih objekata je prilagođen. Sve je, kaže Kotur, jednim dijelom – da li rampom, nagibom, ponegdje rukohvatom – prilagođeno, a kada se uđe u bilo koji zatvoren prostor, nedostaje mnogo šta u smislu upotrebne vrijednosti za osobe sa invaliditetom – od toaleta, unutrašnjih rampi, liftova, prilagođenih šaltera, procedura adaptiranih za osobe sa invaliditetom.
Ističe da u Banjaluci postoji problem i kada je u pitanju prevoz osoba sa invalidetetom – prvi je ograničavanje prevoza za osobe sa invaliditetom na specijalizovani kombi prevoz koji koristi ograničen broj ljudi, izabranih po potrebi za prevozom, odnosno hitnosti iste. Sve ostale OSI su prepuštene na milost i nemilost (ne)postojanja adaptacija u javnom prevozu, od rampi, označenih mjesta za korisnike, nedostatka zvučne i druge signalizacije i slično.
„Rješenja leže u adaptaciji kompletnog javnog saobraćaja i kompromisu prevoznika i lokalnih vlasti. Uslov da je autobus niskopodan nije dovoljan za izdavanje licenci, jer je puno niskopodnih autobusa nefunkcionalno za osobe sa invaliditetom – nema obuke vozača, nema saobraćajne kulture, nema sankcija za nedostatak prilagodbe i slično. Dakle, nosioci vlasti i sami prevoznici pod hitno moraju naći modus operandi da javni prevoz postane prevoz za sve. Rješenje je i snažnije zalaganje osoba sa invaliditetom, koje se tek sporadično oglase i samo u jednom dijelu problema zagovaraju rješenje, po principu ’daj šta daš’“, naglašava Kotur i skreće pažnju na još jedan problem- nepropisno parkiranje po trotoarima, ulicama, izlazima iz dvorišta i na parking mjestima predviđenim za osobe sa invaliditetom.
Nesavjesno i neodgovorno parkiranje
Prvi aspekt ovog problema je u tome što je nepropisno parkiranje u nadležnosti odjeljenja gradske uprave ako se radi o javnim površinama, ali na privatnim površinama, poput trgovačkih centara, nije ničiji posao. Drugi aspekt problema je što se otežava kretanje ne samo osobama sa invaliditetom, već i majkama sa djecom u kolicima, starijima, djeci na putu do škola, osobama koje ne vide, osobama koje ne čuju i slično.
Kotur smatra da je ovo pitanje veoma značajno jer se tiče bezbjednosti osoba sa invaliditetom koje su učesnici u saobraćaju.
Loš pristup javnim objektima jedan je od problema sa kojim se suočavaju i osobe s invaliditetom u Sarajevu. Jasmin Džemiđić samo je jedan od mnogih kojima je zbog brojnih barijera otežano ili potpuno uskraćeno kretanje glavnim gradom.
„Jako malo mjesta u Sarajevu je prilagođeno korisnicima invalidskih kolica, slijepim i slabovidnim osobama i osobama oštećenog sluha. I kada bih uzeo u obzir sve tri pomenute kategorije, onda slobodno mogu reći da apsolutno ništa nije prilagođeno. Institucije u kojima je to najvidljivije i institucije u kojima je ta pristupačnost najbitnija, po mom misljenju su definitivno medicinske ustanove i sve obrazovno-odgojne institucije“, kaže Džemiđić. Ipak, ističe i da je situacija sa javnim prevozom dosta bolja, ali je još uvijek daleko od idealne. Autobusi Centrotrans-a, kao i par tramvaja jesu niskopodni, ali prilagođena taxi vozila za OSI nikada nisu zaživjela, dodaje.
Samra Hodžić Beki nam priča da u Brčkom osobe sa invaliditetom ne mogu ući u čak 90 odsto javnih institucija, a neke od njih, koje su im ujedno i najvažnije, jesu Dom zdravlja, Fond zdravstvenog osiguranja, kabinet gradonačelnika. Evidentan je i problem parkiranja nesavjesnih vozača na trotoare i javne pješačke površine, na parking mjesta predviđena za osobe sa invaliditetom, pa često i običan izlazak u grad postane noćna mora.
„Mi nemamo pristup Domu zdravlja, doktoru opšte prakse, zubaru, dermatologu, gradonačelniku. O ulasku u neku prodavnicu ili radnju koja se nalazi u gradu sa kolicima ne trebam ni govoriti. Ipak, smatram da je najgore u svemu ovome to što se ništa ne radi da bi se ova situacija promijenila“, rekla je za Buku Beki.
U manjim sredinama u BiH, situacija je još lošija. Arhitektonske barijere su na svakom koraku, a nadležni ni ne razmišljaju o njihovom uklanjanju.
Samir Đulić je iz Bužima i od djetinjstva koristi kolica. Kaže da je u ovom mjestu osobama sa invaliditetom praktično onemogućen pristup u sve javne ustanove, izuzev u zgradu Opštine.
„U Bužimu je jedino zgrada Opštine prilagođena osobama sa invaliditetom. Koliko su vlasti neosjetljive na naše probleme i koliko svaka vrsta njihove podrške izostaje, najbolji je primjer novoizgrađeni Dom kulture, koji nije prilagođen našim potrebama, a nema čak ni prilaznu rampu“, ističe Đulić.
U BiH, prema podacima Agencije za statistiku, živi više od 270 hiljada građana sa statusom osobe sa invaliditetom. Oni žive na marginama našeg društva, a državne i lokalne vlasti moraju mnogo toga učiniti, prevenstveno u praksi, kako bi konačno postali, ne samo ravnopravni članovi naše zajednice, već i stvaraoci u okvirima i s mogućnostima kojima raspolažu.
Tekst nastao u saradnji sa Inicijativom za monitoring evropskih integracija BiH i Fondacija Heinrich Böll. Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ni na koji način ne odražava stavove donatora.