Havel je na Konferenciji o mržnji u Oslu 28. kolovoza 1990. govorio o
fenomenu mržnje. Govorio je kao izvanjski, nemirni promatrač toga
fenomena, „jer među brojnim negativnim osobinama, kojih sigurno imam
dosta, začudo nemam sposobnosti mržnje“. Izlagao je o osobinama ljudi
koji mrze i pokušao je dati objašnjenje podrijetla njihove mržnje. Veli
da je mržnja „iskaz stanovite velike i, u suštini, nezasitne čežnje,
stanovite trajne nemogućnosti ispunjenja želja, stanovite mahnite
ambicije. Ona je unutrašnja monumentalnost koja svoga nositelja uvijek
nanovo na nešto tjera, nekamo ga vuče, i gotovo nadilazi“.
O
mržnji se ne može govoriti kao o nedostatku ljubavi, jer s njom ima
nešto slično – samotranscendentni element, „odnosno, ono upinjanje k
drugom, ovisnost o njemu, čak izravno delegiranje dijela vlastitog
identiteta u drugoga. Onako kako zaljubljeni čeznu za ljubljenima i ne
mogu bez njih, tako i mrzitelji čeznu za objektom svoje mržnje. Kao i
ljubav i mržnja je izraz čežnje za apsolutnim, iako tragično izopačen
izraz.“
Ljudi koji mrze imaju trajni osjećaj da im se čini
nepravda. Žele biti središte svijeta i trajno su frustrirani i
razdražljivi zbog činjenice da ih svijet ne prihvaća i ne priznaje
svojim središtem. „U podsvijesti mrzitelja drijema izopačeni osjećaj da
su oni jedini pravi nositelji potpune istine te, tako, stanoviti
nadljudi ili, dapače, bogovi, i da zbog te titule zaslužuju potpuno
priznanje svijeta. Oni su poput loše odgojene djece koja misle da
njihova majka postoji samo zbog toga da njih obožava i zamjeraju joj što
katkad radi i nešto drugo.“
„Ljudi koji mrze žele dosegnuti
nedostižno i neprekidno se izjedaju zbog nemogućnosti da ga dosegnu, a
uzrok tome vide u sramotnom svijetu koji im to onemogućava. Mržnja je
đavolska osobina paloga anđela: to je stanje duše koja želi biti Bog,
dapače, misli da to doista i jest, a neprekidno je muče naznake da to
ipak nije i ne može biti. To je osobina stvorenja koje je ljubomorno na
Boga i izjeda ga osjećaj da mu put do Božjeg trona, na kojem bi on morao
sjediti, priječi nepravedni svijet koji se protiv njega urotio.“ Uzrok
toga neuspjeha je, dakle, okolni svijet, a ne on koji mrzi. Taj krivac
je suviše apstraktan, nedohvatljiv da bi ga se moglo konkretno optužiti.
Zato mrzitelj pronalazi konkretnog krivca, „u suštini slučajnog i lako
zamjenjivog.“ U vezi s tim Havel kaže: „Primijetio sam da je mrzitelju
njegova mržnja važnija negoli njezin objekt te da objekte mržnje može
mijenjati vrlo brzo, a da se u njegovu odnosu prema njima ništa ne
mijenja. Takvo je ponašanje shvatljivo jer mrzitelj ne osjeća mržnju
prema konkretnom čovjeku kao takvom već prema onome što mu taj čovjek
predstavlja: skup prepreka na njegovu putu prema apsolutnom, prema
apsolutnom priznanju, apsolutnoj moći, posvemašnjoj identifikaciji s
Bogom.“
Slijedeća karakteristika mrzitelja prema Havelu je
kompleks manje vrijednosti, ili, kako on to naziva, da se radi: „o
ljudima s kompleksom sudbinske nemogućnosti ocjenjivanja vlastite
vrijednosti.“ Za mrzitelja je još karakteristično nepoznavanje osmijeha
koji nadomješta cerenjem. „Nesposoban je za šalu i samo se kiselo
podsmjehuje. Nesposoban je za pravu ironiju jer je nesposoban za
samoironiju; autentično se može smijati samo onaj tko se umije smijati
sam sebi. Mrzitelja karakterizira ozbiljno lice, snažna uvredljivost,
jake riječi…, zato nema osjećaja primjerenosti, ukusa, stida, odmaka,
sposobnosti da sumnja, i uopće, da se pita, nema svijesti o vlastitoj
prolaznosti i o prolaznosti svega. Mrzitelj ne shvaća mjeru stvari,
mjeru svojih mogućnosti, mjeru svojih prava, mjeru svojeg vlastitog
postojanja. Misli da ima nešto poput bjanko ulaznice za sva mjesta pa
tako i za Nebo. Ako netko njegovu ulaznicu dovodi u sumnju, shvaća ga
neprijateljem koji mu nanosi nepravdu.“ Havel dalje govori o
projiciranju vlastite zlobe u druge. „Čovjek koji mrzi u suštini je
nesretan čovjek i nikada ne može biti posve sretan, jer se na njega,
naposljetku, obruši odnekud – primjerice iz veselog, pomirljivog i
opraštajućeg osmijeha njegove žrtve – čitava grozota njegove nemoći,
odnosno, njegove nesposobnosti da bude Bog.“
Havel u daljnjem
izlaganju govori o kolektivnoj mržnji što je vrlo karakteristično za
naše životno okruženje. Ali kolektiv koji mrzi sačinjen je od pojedinaca
disponiranih za individualnu mržnju. U biti se radi o pojedincima koji
imaju tragičnu sposobnost mržnje i nerijetko se dogodi, kako Havel kaže,
„da uspiju privući moralno malene, slabe, sebične i ljude lijenog duha,
koji su nesposobni samostalno razmišljati“.
Karakteristike
kolektivnih mrzitelja, iako jako važne jer se u njima možemo lako
prepoznati, ostavljamo za neku drugu zgodu. Dobro je poznavati i loše
strane svoga duha jer kukolj se od žita može odvojiti samo ako se zna
što je žito a što kukolj.
P.S.
Václav Havel bio je predsjednik Čehoslovačke u vrijeme njezinog
raspada. Poslije je u dva mandata bio predsjednik Češke. Poznati je
borac za ljudska prava. Poslije okončanja političke karijere intenzivno
se bavi pisanjem. Dok je bio predsjednik, jedan engleski novinar rekao
je da je Havel najveći intelektualac među suvremenim političarima. Havel
je preminuo 18. prosinca 2011.