Marija Herceg, mlada IT inžinjerka iz
Ljubuškog, novo je lice na političkoj sceni ove opštine. U političke vode
odlučila je ući iz jednostavnog razloga- uočila je mnoge nedostatke trenutne
vlasti. Marija je već duži niz godina aktivna
u Udruzi mladih „Agape“, čija je
misija obrazovanje mladih u polju građanskog aktivizma, demokracije, ljudskih
prava, interkulturalnog dijaloga, solidarnosti prema nemoćnim, starim i osobama
s posebnim potrebama. Dobitnica je i nagrade Emerging Leader Award, nagrade
koju je po prvi put dodijelio Evropski centar za žene u tehnologiji.
Sa Marijom smo za BUKU razgovarali o njenom
političkom angažmanu, problemima sa kojima se susreću njeni sugrađani, te o
tome koliko su mladi u našoj sredini svjesni
važnosti mijenjanja društva u kom živimo.
Marija,
odavno si aktivna u civilnom sektoru u Udruzi mladih „Agape“ iz Ljubuškog, a na
predstojećim lokalnim izborima nezavisna si kandidatkinja za OV Ljubuški.
Dobro je što postoje stranke. Stranke su organizacije
isto kao što je i Udruga Agape. Ali nije dobro kada stranke postanu same sebi
svrha, i izgube iz vida pokretačku snagu i vrijednosti, najprije onu najvažniju
– opće dobro, koje su ih i dovele na lokalnu, državnu ili bilo koju drugu vlast.
Ovo je razlog što je danas stranačnost postala mnogo bitnija od stručnosti. Što
se ljude promatra ne kao jednako vrijedne, nego kao ‘naše’ ili ‘vaše’. Jer su
djela, posao, gospodarstvo, javna uprava i slično pali u drugi plan, a u prvi
plan – čovjek, struktura. Udrugom nikada nismo prozivali osobe, organizacije
ili postavke vlasti za određena nedjela, zlouporabe ili slično. Ovo je na prvom
mjestu nelogično, jer kako jednog čovjeka ne može odrediti u cjelosti jedno njegovo
(ne)djelo, tako ni jednu stranku jedna njihova (ne)vlast.
Neke od projekata koje smo radili s udrugom
Agape ljudi najčešće nazivaju ‘aktivizmom’. Možda će vas iznenaditi, ali ja ne
volim tu riječ. Riječi ‘aktivizam’ ili ‘aktivist’ borbu za građanska i ljudska
prava, sudjelovanje u političkim odlukama i razvoju sredine u kojoj živimo,
svrstava u posebnu kategoriju, posebno djelovanje, poseban način života od
kojeg dosta ljudi zazire, jer misli da tamo ne pridaju, da to nije za njih, da
je za njih ‘miran život’, neprimijetan život’ i sično. Ja bih rekla da je to
prva i najvažnija kategorija, ako već moraju postojati kategorije, kojoj svi
moramo pripadati. Jer donosi onaj najljepši i najvažniji osjećaj – osjećaj
koristi za sebe i sredinu u kojoj živimo, te svjedočenje napretku kojem smo
pridonijeli.
Šta je
presudilo da se politički aktiviraš?
I sama sam postala relativno javna osoba
upravo svojim zalaganjem i borbom za prava koja meni pripadaju, a ne iz nekog
tobožnjeg pretjerano humanističkog domoljubno/bratoljubnog uvjerenja, što je
bilo još brže, lakše i efikasnije kroz organiziran oblik – udrugu. Zar smo
takvo društvo u kojem je to neuobičajeno, ‘hrabro’? Kako politika može biti
prljava kad počinje upravo – od nas
samih?
Počeli smo od humanitarnih projekata i uskoro
se, prirodno – umorili od borbe s posljedicama. Okrenuli smo se uzrocima i
počeli prozivati loše političke odluke protestima, peticijama i sl. Kad ni to
nije upalilo, počeli smo pristupati ozbiljnom političkom angažmanu – jer smo
uočili mnoge nedostatke trenutne vlasti. To je najbolje vrijeme da se survamo u
srž problema i krenemo rješavati temeljne uzroke. Nadam se da će moj politički
angažman najprije potaknuti druge nezavisne, nesvrstane, nepristrane, nepodobne
i nepotkupljive da sami pristupe ovakvom razmišljanju, i da, koliko god
nestvarno i idealistički zvučalo – promjena počinje od njih.
Drugi mnogo lakše ostvariv cilj mi je da na
ovaj način postanem kanal onima koji žele doprijeti do vijeća, a nemaju povjerenje
u stranke. Onima koji žele pitati, pitati, pitati, dok konačno ne čuju istinu.
Jer se laž sama od sebe umori. Barem danas, bez da po njih idemo ili ih tražimo
usmeno, najjednostavnijom tehnologijom, informacijskim sustavima možemo doći do
potrebnih informacija, ako je druga strana voljna kroz takve sustave
informacije i dostavljati. Ovo je temelj za uvezivanje, komunikaciju, suradnju,
napredak, najprije u obrazovanju i zapošljavanju, a onda i u drugim oblastima.
Znači
li to da se političkim angažmanom može puno više učiniti u lokalnoj sredini nego
građanskim aktivizmom?
Budući da sam godinama radila u nevladinom
sektoru, svojom nezavisnom kandidaturom i ulaskom u politiku ne želim pokazati
da je snaga organiziranog civilnog društva ograničena, nipošto! Politika
počinje i završava u civilnom društvu. Danas posebno moramo poljuljati
ljestvicu moralnih vrijednosti u sebi, jer što u vezi politike i vlasti može
biti nejasno, ako je to na prvom mjestu – služenje građanima. Strah od istine,
informacija, toliko nas je paralizirao da nas napada onaj isti tepih pod koji
smo godinama meli sve naše nečistoće i probleme. U udruzi smo najbolje projekte
odradili – volonerski, koristeći
dokolicu, u najvećoj želji da pridonosimo općem dobru. Zar to nije i posao
lokalne vlasti? Posao politike?
Ako se prihvati sva investicija koju politički
angažman sa sobom donosi, javan život, odgovornost prema građanima, ali
naglašavam Svima, a ne samo onima koji su birali, ili koji su birali nešto
određeno, neumorna borba za opće dobro, sučeljavanja, konflikti i sve ostalo,
njime se mogu izvršiti puno brže promjene. Ali bez organizacija civilnog
društva, ove promjene nisu održive. Vlast na bilo kojoj razini treba osluškivati
kako dišu građani, kakav je život pod raznim uvjetima, veza s organizacijama
treba biti konstantna, jer je to izvor vrijednih informacija. To je ciklus
komunikacije koji ne smije nikada prestati.
Šta tačno
svojim političkim angažmanom želiš promijeniti? Koji su to problemi sa kojima se
već godinama suočavaju građani Ljubuškog, a na koje želiš ukazati?
Godinama radim u formalnom i neformalnom
obrazovanju, pa se tako i moja vizija najprije oslanja na promjene na ovom
polju. Ali, moja se kampanju fokusira na nešto mnogo određenije, što direkno
utječe na promjene i na drugim poljima. Informaciju. Pogledajte sve veće
probleme u našoj lokalnoj zajednici. Neki su već toliko stari, da su mnoge
priče mogle nastati i razviti se oko takvih problema. Bez informacija što se
događa u njihovoj ulici, u njihovoj školi, s njihovom vodom, s njihovom
strujom, vijećem koje upravlja njihovim životom, propalim poduzećima, s
njihovom lokalnom samoupravom nemoguće je nazrijeti ikakav napredak. Građanima
obrazovanima osnovnom informatičkom pismenošću ne smije se dogoditi da državne
institucije, javna poduzeća i druge ustanove koje im služe – uskraćuju
informacije. To je elementarno građansko pravo. Na ovaj način ljudi dolaze do
informacija o projektima zapošljavanja, samozapošljavanja, formalnog i
neformalnog obrazovanja, stjecanja raznih vještina, ali i do nepobitnih
činjenica zbog kojih su zatvorena poduzeća u kojima su godinama radili. Samo
malo više investiranja u turizam, primjerice, i marketing u turizmu i kulturi od
naše općine može učiniti jedno od najzanimljivijih odredišta na jugu BIH. I
ovdje su ključne informacije, jer su mnogi fondovi koje nam Europa nudi zapravo
neiskorišteni, a radom s mladima sam uvjerena da se Europa barem razmeće
fondovima za mlade.
Naglašavaš
da je jedna od prednosti tvoje nezavisne kandidature mogućnost da ti pristupe
oni građani koji nemaju povjerenja u postojeće stranke. Bliže se izbori, šta
kažu tvoji sugrađani, koliko te podržavaju….
Nisam ulagala mnogo u kampanju, najviše
koristim besplatne internetske alate. Nemam organizacijsku podršku i više
povjerenja ulažem u stavove koje su ljudi već mogli o meni izgraditi. I u
udruzi smo sa malo novca uspjeli
implementirati važne projekte za zajednicu, nadam se da me ljudi najviše
prepoznaju iz ovog rada. Ako na tome baziraju svoju vjeru u mene, onda mi je to
najbolje podrška i motivacija da im služim.
Najbolji je osjećaj čuti da tvoja kandidatura potiče druge ljude da nakon duge
‘šutnje’ i neglasanja, ovaj put izlaze glasati. Takvih je, srećom, podosta.
Možda
si ti upravo i najkompetentnija da nam kažeš koliko je važno pokušati mijenjati
društvo u kojem živimo?
Mnogima se dogodi da im stranke nađu posao za
koji su kvalificirani. Ako je to točno, treba se zahvaliti. Ali do kada traje
ropstvo? Koliko generacija traje ropstvo stranki radi posla koji zaslužujete i
koji dobro radite? Ropstvo glasom, ropstvo strahom da se suprostavi lošim
odlukama takve vlasti, koje idu tako daleko da štete generacijama? Tu pretjerana
zahvalnost očigledno prelazi u sebičnost.
Ali ako uspijem ući u vijeće, to će najprije mijenjati.
Shvataju
li to mladi u Ljubuškom i uopšte u BiH?
Za onima koji odlaze u Njemačku, a da ovdje
nisu ni tražili svoja prava -bilo iz straha, nedovoljnog povjerenja u sebe,
pogrešnog razumijevanja lokalne vlasti, zbog nedostatka informacija –
sudjelovanjem u političkim odlukama, svojim glasom, svojom nogom na ulici –
nimalo ne žalim.
Razgovarala:Tatjana Čalić