Ovako započinje priču Mile Petrović,
nekadašnji mali miloševački “kolonac”, danas, kako kaže, otac petoro djece.
Troje rođenih u braku sa suprugom Mirom i dvoje koje su prihvatili da u
harmoniji ove porodice zaliječe rane djetinjstva. Da postanu svoji ljudi,
spremni da odgovore izazovima života i vremena, kao što je u tome uspio njihov
hranitelj.
“To je dug mom detinjstvu, bez
detinjstva”, kaže nam Mile Petrović, koji je u Miloševac doveden kao
petogodišnjak. Doveden, i tu ostao. Školovao se, oženio, zaposlio, formirao
porodicu. Danas se nada unucima i, posebno, da djecu, brata i sestru iz Svilajnca
izvede na pravi put, kao što su i njega njegovi hranitelji.
Zaplakao je dok je govorio o “svojoj”
najmlađoj djeci – štićenicima. Kroz suze i grcaj je upitao:
“Zašto to ‘svojoj’ stavljate u
navodnike. Oni su stvarno moji. Oni su brat i sestra mojoj djeci. Među njima je
neizmjerna ljubav. Možda i ne možete da zamislite tu veličanstvenu radost kad
se sretnu. I ja, koliko plačem od tuge ličnog djetinjstva, toliko plačem i od
sreće što mi je povjereno da, kao što je meni pružena roditeljska ljubav
hranitelja, uzvratim na isti način.”
Vreme prošlo, godina 1986. Puštamo
Mileta Petrovića da govori, jer su u ovoj priči pitanja suvišna…
Mile (u plavoj košulji) sa hraniteljima Radovanovićima
Rođen sam u Zemun Polju. Imao sam pet
mjeseci kada su se otac i majka razveli. Svako je na svoju stranu otišao. Svako
od njih je svoje porodice formirao. Otac me je, kao bebu, odveo baki u njegov
zavičaj, u Krupac kod Prokuplja. Njegovala me je, baka, do pete godine… Majka
je otišla u Sloveniju. Otac ostao u Zemun Polju… Kada sam napunio petu godinu,
doveo me je u Miloševac, u dječju koloniju za nezbrinutu djecu. Primila me je
moja hraniteljica Dragica Lukić u svoju porodicu. Pamtim njene ruke. Pamtim
prvi tanjir tople supe. Pamtim osmijeh njene djece koja su rasla u skladnoj
porodici…
… U Miloševcu sam završio četvrti
razred. Ali na raspustu je došao otac i vratio me, kao, kod sebe. Pamtim nove,
za mene potresne slike. Otac je imao svoju ženu, svoje dijete – moju sestru.
Ništa me tamo nije veselilo. Samo me savijalo i ubijalo. Ja sam bio dijete
drugog reda. Nisam izdržao i vratio sam se u Miloševac u peti razred. Ali u
novu hraniteljsku porodicu mojih Radovanovića, mame Savete i tate Voje. Bili su
izuzetni ljudi. Prema meni, kao da sam njihov, rođeni…
… Kažu da sam bio dobro i vrijedno
dijete. Učio sam, ne samo u školi, već i na njivi, u domaćinstvu koje me je
spremalo da ja budem domaćin. Poslije osnovne upisao sam Trgovačku školu. I
uspješno završio. Na jednoj tinejdžerskoj ekskurziji, na moru, gdje sam boravio
sa mojim sudbinskim drugarima, upoznao sam jednu djevojčicu. Miru, iz Bosne.
Dopisivali smo se… Prva ljubav je bila i posljednja. Iz Miloševca sam otišao u
vojsku, a poslije sam ovdje doveo Miru. Ovdje su nam se djeca rodila. Ovdje je
sada naš dom. Ovdje će biti i moj vječiti dom…
… Prije neku godinu supruzi sam
ispričao da bih želio da i u naš dom, poput drugih miloševačkih domova, primimo
nečiju djecu kojoj su potrebne ljubav i toplina. Mira je znala da sam dijete iz
razorenog braka. Razumjela me je. Tako su se našoj porodici pridružili brat i
sestra iz Svilajnca. Tako se njihova sudbina spojila sa mojom. I sve činimo da
zacijele rane svog djetinjstva. Mene su Lukići i Radovanovići, moji hranitelji,
naučili kako se liječe rane…
… Mada sam bio gnjevan, ljut,
razočaran… Zaboljelo me, ipak, kada mi je otac umro, prije dvanaest godina.
Boli me i to što mi je majka daleko i što me ostavila. Nisam ih nikada pitao
šta sam im i da li sam im, ikada, išta značio u životu. A oni su se, sami,
preda mnom, kada sam već postao čovjek, pravdali. Otac: “Majka je kriva.”
Majka: “On je kriv”…
… Sad, kad se svega toga sjetim, kažem
sebi: Bog me pogledao, hranitelji podigli… Da sam sa roditeljima ostao, onakvim
kakvi su bili, možda nikada čovjek ne bih postao. A, eto, postao sam. I ponosan
sam na to što sam bio kolonac u Miloševcu. I, sad, kad pružim ruku, pozdravljam
se sa poznatim i nepoznatim, kažem: Ja sam Mile Petrović – kolonac, otac petoro
djece.
SAN KRATKO TRAJE
Sanjam, ponekad, moje djetinjstvo. San
kratko traje. A kad se probudim, odlazim do kreveta moje djece iz Svilajnca.
Gledam njihova lijepa lica. Čitam crte… Poslije se vratim miran i srećan što su
u našoj kući, Mirinoj i mojoj, uz našu djecu, našli onu toplinu koja je meni
nekad davno pružena, u ovom lijepom Miloševcu.
PORODICA JE SVETINjA
Moja porodica su moji hranitelji, kao
što su moja i Mirina djeca. To je svetinja. I nema blaga kome bih je podredio,
jer me djetinjstvo uputilo u vrijednost porodične topline i sloge. Tako se,
ponekad, zapitam, šta je to sa ljudima koji ne shvataju vrijednost porodice.
Moja je obaveza da u te vrijednosti uputim svako svoje dijete. Rođeno, jednako
kao i prihvaćeno da u našoj kući stasa, kao što sam ja u krilu nerođene majke.
Novosti.rs – Milena Marković