Među
ženama koje su posvetile život nauci, često dominira Marija Kiri. Ona je
otkrila dva elementa, bila je prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu 1903.
godine i bila je prvi čovek koji je osvojio i drugu Nobelovu nagradu 1911.
godine. Međutim, Kiri nije bila prva žena koja se posvetila nauci. Mnoge druge
sjajne, posvećene i odlučne žene su godinama bile lideri u naučnoj oblasti.
Emili du Šatlet
(1706-1749)
Gabrielle-Emilie
Le Tonnelier de Breteuil, ćerka šefa francuskog suda protokola, udala se za
Markiza du Šatleta 1725. godine. Živela je život dvoranina i rodila troje dece,
ali je sa 27 godina počela ozbiljno da studira matematiku, a kasnije je počela
da se usavršava i u oblasti fizike. Ovo interesovanje inteziviralo se kada je
započela vezu sa filozofom Volterom, koji je takođe gajio ljubav prema naquci.
Njihova naučna saradnja se razvila i zajedno su opremili laboratoriju i dosta
vremena provodili u dvorcu Sireja. Često su se međusobno takmičili.
Njen
najvažniji doprinos nauci je francuski prevod Principa Isaka Njutna, koji se i
danas koristi.
Karolina Heršel
(1750-1848)
Heršelova
je bila nešto više od roba domaćinstva svojih roditelja u Hanoveru, iako je
sebe kasnije opisala kao „porodičnu Pepeljugu“. Kada je njen stariji brat
Vilijam došao u Englesku 1772. godine da bi vodio domaćinstvo u Batu, Heršel je
savladala pevanje, kako bi pratila Vilijama koji je svirao orgulje za
Oktagonsku kapelu. Međutim, njen brat je prekinuo tu karijeru i okrenuo se ka astronomiji,
a Karolina je počela da ga prati i u toj oblasti. Bratu je pružala pomoć
izlažući svoja zapažanja, kao i u izradi teleskopa. Postalaje izvanredan
astronom i vešto je otkrivala nove magline i zvezdana jata. Bila je prva žena
koja je otkrila kometu (ukupno je otkrila 8 kometa) i prva je naučnica čiji je
rad objavilo Kraljevsko društvo. Takođe, Karolina je prva žena koja je bila
plaćena za naučni rad, jer je njen brat Vilijam, kada je postao kraljev
astronaut nakon njegovog otkrica Urana 1781. godine, ubedio svog pokrovitalja
da njegovog asistenta nagradi godišnjom platom. Nakon smrti Vilijama, Karolina
se povukla u Hanover i tamo je nastavila svoj astronomski rad sastavljajući
katalog maglina i povećala je broj zvezdanih jata od 100 na 2 500. Umrla je
1848. godine u 97. godini. Dobila je mnoga priznanja u svojoj oblasti,
uključujući i zlatnu medalju iz Kraljevskog astronomskog društva.
Meri Aning (1799-1847)
Brat
Meri Aning je 1811. godine primetio kostur krokodila na primorskoj litici u
blizini Lajm Ridžisa u Engleskoj. Njegova sestra, koja je tada imala 11 godina,
otkopala je lobanju i 60 pršljena kako bi ih prodala privatnom kolekcionaru za
25 funti. Medutim, to nije bio kostur krokodila, vec guštera ribe, koji je
kasnije nazvan ihtisaorus. Tako je Aningova započela svoju uspešnu karijeru
lovca na fosile. Pored ihtisaorusa, dugovratog plesiosaorusa i pterodaktila,
otkrila je i mnoge fosile koji su pomogli naučnicima da nacrtaju sliku morskog
sveta pre 200 miliona do 140 miliona godina tokom Jure. Imala je malo formalnog
obrazovanja i zbog toga je učila anatomiju, geologiju, paleontologiju i naučne
ilustracije. Naučnici iz tog vremena putovali su daleko od Njujorka do Lajm
Ridžisa kako bi se konsultovali sa Meri Aning o lovu na fosile.
Meri Somervil (1780 –
1872)
Zaintrigirana
odgovorima na matematička pitanja u jednom ženskom magazinu, Meri Ferfaks je u
14. godini, iz Škotske počela da se bavi algebarskim izrazima i matematikom,
prkoseći zabrani njenog oca koji je bio protiv toga. Ona se od studija okrenula
braku kada se 1804. godine udala za kapetana ruske mornarice, ali se nakon
njegove smrti vratila u Edinburg i uključila u intelektualne krugove i
nastavila bavljenje matematikom. Družila se sa ljudima poput pisca Voltera
Skota i naučnika Džona Plejfera. Nakon što je upoznala svog drugog supruga,
Vilijama Somervila, Meri se seli u London i postaje domaćica intelektualnog
kruga koji su činili astronom Džon Heršel i pronalazač Čarls Bebidž.
Počela
je da eksperimentiše sa magnetizmom i proizvela seriju spisa o astronomiji,
hemiji, fizici i matematici. Prevela je delo Mehanizam, astronoma Pjera Simona
Laplasa, na engleski jezik. Iako je bila nezadovoljna rezultatom prevoda ovog
dela, on je korišćen kao udžbenik duže vreme tokom narednog veka. Somervil je
jedna od prvih žena, zajedno sa Karolinom Heršel, koja je bila član Kraljevskog
astronomskog društva.
Marija Mičel (1818 – 1889)
Mlada
Marija Mičel interesovanje za zvezde nasledila je od svog oca koji je tačnost
zapažanja zvezda proveravao hronometrom za ostrvo Nantaket u državi Masačusec.
Naučio je svoju decu da koriste sekstant i reflektor. Marija Mičel je u svojoj
12. godini pomagala ocu da snimi vreme pomračenja. A u sedamnaestoj je već
osnovala svoju školu za devojčice, učeći ih matematiku i druge nauke. Ona se popela
na vrh američke astronomije kada je 1847. godine kroz svoj teleskop ugledala
trag komete. Mičel je počastvovana širom sveta, dobila je odlikovanje od kralja
Danske i postala prva žena koja je izabrana za Američku akademiju nauke i
umetnosti. Godine 1857. godine je otputovala u Evropu, gde je posetila
opservatorije i sastala se sa intelektualcima, uključujući i Meri Somervil.
Pisala je o tome kako je strm i težak uspon u nauci i kao takav teško može biti
u skladu sa dužnostima supruge i majke. Mičel je postala prva žena koja je
postala profesor astronomije u SAD, kada je unajmio Koledž Vasar 1865. godine.
Tamo je nastavila svoje opservacije, naročito Sunca, putujući oko 3 000
kilometara kako bi prisustvovala pomračenju.
Liza Majtner (1878 – 1968)
Kada
je Liza Majtner završila školu u svojoj 14. godini, bilo joj je zabranjeno da
bude visoko obrazovana, kao i skoro svim devojkama u Austriji. Međutim,
inspirisana otkrićem Vilijama Rongena i Henrija Bekuerla, odlučila je da
studira radioaktivnost. Kada je napunila 21 godinu, ženama je konačno
dozvoljeno da budu na austrijskim univerzitetima. Na Univerzitetu u Beču
istakla se u matematici i fizici i doktorirala je 1906. godine. Pisala je
Mariji Kiri, ali za nju nije bilo mesta u laboratoriji u Parizu, pa se uputila
u Berlin. Tamo je sarađivala sa Oto Hanom na studiji radioaktivnih elemenata,
ali je kao austrijska Jevrejka isključena sa predavanja, iz glavnih
labaratorija i bilo joj je dozvoljeno da radi u podrumu. Partneri su se 1912.
godini preselili na novi univerzitet gde je Majtner dobila bolje laboratorijske
prostorije. Iako je njen partner bio odsutan fizički, budući da je morao da
napusti nacističku Nemačku 1938. godine, Majtner i Han su ipak nastavili
saradnju. Majtner je nastavila sa svojim radom kasnije i u Švedskoj, gde je
otkrila da su atomi uranijuma podeljeni kada su pogođeni neutronima, a potom je
i obračunala energiju koja se oslobađa u reakciji i naziva taj fenomen
„nuklearna fisija“. Ovo otkriće je dovelo do stvaranja atomske bombe. Majtner
je istakla da ne treba smatrati naučnike krivim za to kako njihova otkrića
koriste ratni tehničari. Njen partner Han dobio je Nobelovu nagradu, a Majtner
je nastavila da se bavi atomskim istraživanjima i u dubokoj starosti.
Irena Žolio Kiri (1897 –
1956)
Starija
ćerka Pjera i Marije Kiri, Irena, pratila je korake svojih roditelja u
laboratoriji. Njena teza na kojoj je doktorirala 1925. godine bila je bazirana
na alfa zracima polonijuma, čiji je jedan od dva elementa otkrila njena majka.
Naredne godine, udala se za Frederika Žolia, jednog od pomoćnika njene majke sa
Radijumskog instituta u Parizu. Irena i Frederik nastavili su saradnju unutar
laboratorije i sprovodili su istraživanje o strukturi atoma. Godine 1934.
otkrili su veštačku radioaktivnost bombardovanjem aluminijuma, bora i
magnezijuma sa alfa česticama za proizvodnju izotopa azota, fosfora, silicijuma
i aluminijuma. Naredne godine dobili su Nobelovu nagradu, što Mariju Kiri i
Irenu Žolio čini jednim od prvih dobitnika Nobelove nagrade, koji su u
srodstvu. Dugogodišnji rad sa radioaktivnošću uzeo je danak i Irena je umrla od
leukemije 1956. godine.
Barbara Maklintok
(1902-1992)
Dok
je studirala botaniku na Univerzitetu Kornel, Barbara Maklintok je probala da
se bavi genetikom i to prilično uspešno. U svom postdiplomskom radu ona počinje
da se bavi izučavanjem genetike ćelija kukuruza. Vodila je svoja istraživanja
na Univerzitetima u Kaliforniji, Misuriju i Nemačkoj, pre nego što je pronašla
stalni dom u Kold Spring Harboru u Njujorku. Tamo je, nakon posmatranja obrasca
obojenosti zrna kukuruza preko generacije biljaka, zaključila da se geni kreću
unutar i između hromozoma. Međutim, nalaz se nije uklapao u konvencionalno
razmišljanje o genetici i uglavnom je bio ignorisan. Maklintok je počela da
istražuje poreklo kukuruza u Južnoj Americi. Ali nakon poboljšanja molekularnih
tehnika koje su postale dostupne tokom 1980-ih, potvrdila je svoju teoriju
„prelaznih gena“ koji su pronađeni u mikroorganizmima, insektima, pa čak i u
ljudima. Maklintok je dobila nagradu Lasker 1981. godine i Nobelovu 1983.
godine.
Doroti Hodžkin (1910-1994)
Doroti
Hodžkin rodena je u Kairu, u Egiptu, a roditelji su joj bili britanski
arheolozi. Poslali su je u Englesku da ide u školu, gde je bila jedna od samo
dve devojke koje su studirale hemiju sa muškarcima. U 18. godini upisala se na
Univerzitet Oksford, gde je studirala hemiju, a kasnije nastavlja obrazovanje
na Kembridžu i tamo se bavila X-zracima kristalografije, procesom kojim se
koristeći X-zrake može odrediti trodimenzionalna struktura molekula. Vratila se
u Oksford 1934. godine, gde je veći deo svog radnog veka provela predajući
hemiju i koristeći X-zrake kristalografije kako bi istraživala zanimljive
biološke molekule. Ona je godinama usavršavala tehniku, za koju je dobila
Nobelovu nagradu 1964. godine, a uspela je da odredi i strukturu penicilina,
vitamina B12 i insulina. U 2010. godini, 16 godina nakon njene smrti, britanski
Royal Mail proslavio je 350. godišnjicu Kraljevskog društva obeležio izdavanjem
markica sa likovima 10 od najslavnijih članova društva, uključujući Isaka
Njutna, Bendžamina Frenklina, a među njima bila i Doroti Hodžkin.
Rozalind Frenklin
(1920-1958)
Džejms
Votson i Frensis Kirk su dobili zasluge za određivanje strukture DNK, ali
njihovo otkriće se oslanjalo na rad Rozalind Frenkin. Kao tinejdžerka, 1930.
godine, Frenklin je bila jedna od retkih devojaka u Londonu koje su učile
fiziku i hemiju, ali kada je rekla ocu da želi da bude naučnik, on je odmah
odbacio tu ideju. Na kraju je popustio i upisala se na Univerzitet u Kembridžu,
a za doktorat je izabrala temu iz fizičke hemije. Naučila je tehnike X zraka
kristalografije još u Parizu, a u Englesku se vratila 1951. godine kako bi
radila u labaratoriji Džona Rendala na Kraljevskom koledžu u Londonu.Tamo je
napravila rendgenske slike DNK. Bila je blizu da shvati strukturu molekula kada
je Moris Vilkins, još jedan istraživač u Rendalovoj labaratoriji, koji je
takođe izučavao DNK, pokazao jedan od rendgenskih snimaka koje je Frenklin
napravila Džejmsu Votsonu. Votson je brzo shvatio da je struktura dvostruka
spirala i taj nalaz, zajedno sa Frensisom Krikom, objavio u časopisu Nature.
Votson, Krik i Vilkins so osvojili Nobelovu nagradu 1962. godine za njihovo
otkriće. Rozalind Frenklin umrla je od raka jajnika 1958. godine.