Dragan Stanisavljević svoju zbirku priča “Sjene tišine” promovisaće u ponedjeljak, 26. oktobra, u 19 časova u maloj sali Banskog dvora u Banjaluci. Stanisavljević je rođen u Zenici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U srednjoj školi je samoinicijativno, i u tiražu od jednog primjerka, pokrenuo “Blesave novine”, što je bilo dovoljno da pridobije četrdeset i jednog čitaoca, to jeste cijeli svoj razred četvrti jedan. U Sarajevu je završio “Fakultet političkih nauka”, odsjek žurnalistika. U rodnom gradu kratko je pisao za zenički list “Naša riječ” i prvi privatni list MIG. Od 2000. godine živi i radi u Banjaluci. Sebe voli da opiše u nekoliko riječi: “Već preko dvadeset godina idem na Trešnjik, volim tišinu, prirodu. Muzika je sastavni dio moga odrastanja, rok, alternativa, a šezdesete i sedamdesete imaju primat, jer je to zlatno doba svjetske muzike. Doživio sam samoupravni socijalizam i vulgarni kapitalizam, ali pokušavam ostati svoj.”
Dragan je na početku intervjua sa novinarom magazina BUKA pojasnio zašto je knjigu naslovio “Sjene tišine”.
“Tišina u ovoj knjizi nije samo odsustvo zvuka. To je ono što ostane kada ljudi odu. Ali sjena znači da je nešto ipak bilo tu. Trag da je nekada postojalo. Zato naslov nije samo tužan. U njemu postoji i nada, dok postoji sjena, postoji i trag nečega što je nekada postojalo”, kazao je Dragan.
On je dodao da su priče koje je pisao dolazile same od sebe.
“Možda nisam ni odlučio da pišem o tome. Prije bih rekao da su te priče same dolazile. Počeo sam primjećivati kako neka mjesta koja poznajem postaju sve tiša. Kuće ostaju, putevi ostaju, dvorišta ostaju, ali ljudi polako odlaze. I onda sam pomislio: šta će ostati iza njih ako ne ostanu njihove priče?”, istakao je autor.
Autor je pojasnio zašto je izabrao baš male, obične ljude, za svoje junake.
“Mislim da književnost ne pripada samo velikim događajima i velikim ljudima. Nekada je život najzanimljiviji tamo gdje na prvi pogled nema ničeg naročitog. U jednoj kući, razgovoru dvojice ljudi, nekoj čudnoj navici ili maloj seoskoj svađi može biti više istine o čovjeku nego u velikim riječima”, rekao je Dragan.
U Stanisavljevićevim pričama ima dosta humora, ali i tuge. On je pojasnio kako je zapravo pronašao ravnotežu između te dvije vrste senzibilizma.
“Humor i tuga su, zapravo, često komšije. Ljudi se i u najtežim vremenima smiju. Možda upravo zato da bi lakše podnijeli ono što ne mogu promijeniti. Nisam želio da ove priče budu tužne priče o nestajanju. Želio sam da u njima ostane život sa svim njegovim apsurdima, smijehom, promašajima i malim radostima”, rekao je Dragan.
On je rekao par riječi i o junacima priča i da li se tu uopšte radi o stvarnim ljudima.
“Neki su nastali iz stvarnih ljudi i stvarnih susreta, ali književni junak više nije samo čovjek po kojem je nastao. Kada priča počne da živi, ona dobije svoj vlastiti život. Zato bih rekao da su moji junaci stvarni po onome što osjećaju, čak i kada nisu doslovno stvarni ljudi”, naglasio je autor.
Naveo je razloge pisanja i šta mu je bilo najvažnije da sačuva ovom knjigom.
“Ne kuće. Ne puteve. Ne čak ni sela. Najviše sam želio sačuvati glasove ljudi. Jer kada čovjek nestane, najbrže nestane upravo njegov glas, način na koji je govorio, šalio se, ćutao, ljutio se. Ako nešto od toga ostane u priči, onda možda nije sve izgubljeno”, kazao je Dragan.
Naglasio je i ciljeve svog stvaranja i želju da se čitalac nakon posljednje priče prisjeti nekog detalja iz sopstvenoga života.
“Volio bih da se čitalac sjeti nekoga svog. Nekog čovjeka, neke kuće, sela, mirisa, razgovora koji je možda odavno zaboravio. Ako ga knjiga natjera da nekome telefonira, da nekoga pita kako je, ili da se na trenutak prisjeti onih kojih više nema, onda je uradila više nego što sam očekivao”, pojasnio je Dragan.
Sagovornik je na kraju razgovora dao i poruku svojim budućim čitaocima.
“Poručio bih čitaocima da ih ne čitaju kao priče o nekim tamo ljudima i nekim tamo selima. Čitajte ih kao priče o nama. Jer možda ćemo jednog dana svi shvatiti da ono što smo smatrali običnim zapravo je bilo dragocjeno. I možda je to i glavna poruka knjige: ne čekajmo da nešto nestane da bismo shvatili koliko nam je značilo”, rekao je Dragan.