U regiji su u brandiranju hrane najdalje
otišli Slovenija, koja je zaštitila 12 i Hrvatska sa 10 zaštićenih proizvoda.
Da BiH ima autohtone proizvode, kao što nema, oni bi lakše našli put do
europskih kupaca, a i skuplje bi se prodavali, piše Faktor.
Profesor nutricionizma na Tehnološkom
fakultetu u Tuzli Midhat Jašić kazao je da proizvodi, u postupku zaštite,
moraju imati oznake zemljopisnog porijekla i izvornosti, a jela još i oznaku
“zajamčenih tradicionalnih specijaliteta”.
– Da bi se proizvod zaštitio potrebno
je formirati udruženje. Udruženje napravi specifikaciju i nađe dokaz da je on
tradicionalni proizvod i da se proizvodi samo na tom zemljopisnom području.
Dokazi mogu biti spisi, tradicionalni recepti i sirovine – pojasnio je Jašić.
Prema njegovim riječima, stjecanje
zemljopisnog porijekla mnogo je lakše nego izvornosti.
– Proizvod iz nekog zemljopisnog
porijekla može se proizvoditi i izvan tog područja. Takvi primjeri su vam
bosanski sudžuk ili makedonski ajvar. Da bi dobio oznaku izvornosti, proizvod
mora koristiti sve sastojke koji se mogu pronaći isključivo na jednom području
– objašnjava Jašić za Faktor.
On navodi kako oznake izvornosti,
tradicionalnog uzgoja i specijaliteta dodjeljuje ministarstvo poljoprivrede,
kojeg BiH nema, nakon što ispoštuje procedure EU-a te dobije potvrdu iz
Bruxellesa. Podvukao je da je Agencija za sigurnost hrane BiH, iako joj to nije
osnovna djelatnost, donijela pravilnike o zaštiti autohtonosti na koje još
nitko nije aplicirao.
Govoreći o kandidatima za zaštitu
Jašić je spomenuo da ih ima mnogo.
– U grupi sireva to su livanjski sir,
travnički sir, sir iz čabra, sir iz mijeha, te suhi sir zarica. Imamo džem od
jabuke, koji se jedino u BiH proizvodi, a tu je i džem od šljive bestilj. Jela
ima mnogo, na primjer buredžik postoji samo u Sarajevu. Tu su i ćevapi,
bosanska baklava, hormašice – kazao je Jašić. Zaključio je kako je u nedostatku
službene zaštite, najbolje brendiranje hrane njena komercijalizacija, da je
građani prepoznaju i kupuju.