Porodica Vuk, Ćamil, Ramiza i Nerma, jedini su povratnici u selo
Lončare smješteno na preko hiljadu metara nadmorske visine tik ispod
obronaka istoimene planine, udaljeno četrdesetak kilometara od središta
Gacka, od čega je polovina puta makadam, na pojedinim mjestima u veoma
lošem stanju, čak i uz prijetnju obrušavanja usljed klizišta na
dijelovima.
Ni daljina od središta opštine, nadmorska visina, usamljenost, pa čak
ni snijeg koji je u prosjeku oko metar zimi nisu pokolebali ovu
porodicu. Čvrsto su odlučili da ostanu na ranijem mjestu prebivališta, u
koje su se vratili nakon rata, 2012. godine.
Život porodice Vuk bio bi znatno lakši kada bi se popravio mostić
preko Neretve, koji je oštećen nakon nedavnih obilnih poplava izazvanih
jakim kišama. Njegova obnova za skoro polovinu bi skratila put od sela
Lončari do Gacka, s obzirom na to da se sada mora ići zaobilaznim putem.
Možda bi nekima bilo čudno, ali porodica Vuk se ni na šta ne žali.
Nedostaje im, kažu, jedino bar još neko u selu sa kim bi mogli da
razmijene lijepu riječ, druže se, posjećuju.
Drugo sve imaju. Porodica Vuk drži krave, ima kokoši, ribnjak,
nedavno su počeli i sa držanjem košnica, a od povrća siju sve, od
krompira, paprike, luka, a bave se i uzgojem voća.
Kako imaju izobilje vode, Ćamilova spretnost učinila je da izgradi
mini hidrocentralu koja im je bila dovoljna da imaju u kući električnu
energiju dovoljnu za sijalice i televizor. Od prije nekoliko dana,
solarne ploče omogućile su im da priključe i veš mašinu, bojler.
Stoga porodica Vuk i ne pomišlja da se ponovno vrati u Sarajevo gdje
su bili u izbjeglištvu. NIje im teško ni to što kada se mora u Sarajevo
kod ljekara ili drugim poslom, ustati i krenuti u tri ujutro. Sve se
izdrži.
Nabavka za zimu
Izdrži porodica Vuk da otkad padnu snjegovi, dok u proljeće ne okopne, često nikada i ne odlaze dalje od svoje kuće.
Stoga se u jesen namire. Zapisuju tačno šta je obaveza da kupe za
zimu: 500 kilograma brašna, 30 kilograma soli, 50 kilograma šećera, dva
kartona ulja. Prve zime kada su se vratili, 2012, nabavili su bili čak
900 kilograma brašna.
Ramiza nam u šali kaže da je dobro što ni ona ni Ćamil, iako su bili
pušači, više “ne duhane”, kao ni njihova kćerka Nerma, jer bi tada bilo
nervoze i možda svađa u kući, kada bi cigareta nestalo, a nema gdje da
se kupi.
Kolika je bila njihova želja za povratkom u Lončare svjedoči da su
nekoliko mjeseci prije nego što im se napravila kuća, živjeli u maloj,
improvizovanoj šupi od drveta.
“Malo je povratak tegoban bio. Ovdje smo, evo, peta godina. Da ima
malo više ljudi, više povratka, valjalo bi. Moglo bi biti bolje. Ali,
ovdje nije bilo ni puteva. I dalje imamo puteve koji nisu dobri. Jednu
ćupriju imamo dole na Neretvi koju moramo praviti. Vidite koliko je vama
trebalo da obiđete, a odavde je pet minuta do glavnog puta preko
Neretve. Mi smo to radili prije par godina, taj put. Privatno smo
radili. Malo je bilo pomoći, gotovo nimalo. Dakle, to je radilo nekoliko
domaćina ovdje i to je bilo urađeno. Ali, evo, na redu je opet ćupriju
da radimo. Ona jeste bila malo napravljena, ali je voda to odnijela,
pokvarila”, priča u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Ćamil Vuk.
I zaista, od Gacka, preko Čemernog, odakle se mora nastaviti džipom,
bilo nam je potrebno sat vremena kako bismo došli do porodice Vuk.
“Otprilike 35 kilometara smo od Gacka, a 25 kilometara kada se uradi
ćuprija. Toliko mi je kraće da ne idem dalje dole. Od grada, od moje
općine. Trebaju ljekari, mnogo toga. Potreba te goni do granapa, do
trgovine, kada ti treba neko da dođe. Nedavno su bila tri kombija sa
prijateljima, mi krenuli i ja morao ići, imam auto ovdje, džipa, pred
njih. Ne mogu ljudi da dođu. Auto koje ne može redukovati, ne može
doći”, kaže Ćamil.
Kaže da je njihova kuća na preko 1.000 metara nadmorske visine i
pokazuje planinu koja se uzdigla iznad njihove kuće, koja je, veli
visoka preko 1.500 metara.
“Prije nekoliko godina je napadalo 2,5 metara snijega, gdje nije
namelo. Ali i to je jedan od ćeifa. Tako da smo i to podnijeli. I tada
mi je navraćala raja. Dođu ljudi da to vide, da obiđu, da pomognu. Sami
smo, ali nismo usamljeni”, veli Ćamil.
Od sela se može živjeti ko hoće da rad
Iako je područje na kojem žive atraktivno za lov, porodica Vuk nikada
nije imala problema ni sa lovcima, ali ni sa komšijama Srbima u
obližnjim selima, ali ni u samom Gacku.
“Ja kao ja nikakvih problema nemam. Vjerujte, kada odem u grad, kada
mi treba nekakav papir, toliko me ljudi fino prime. Prije odradim, može
biti, nego oni jedni drugima. Jako fino me prime. Nikakvih problema
nemam po tom pitanju”, kaže Ćamil.
Ćamil ima traktor, obrađuje svoju njivu, ali “freza i drugima koji ga pozovu”.
“Obrađujem zemlju. Prodam po dvije do tri tone krompira. A, kompletno
uzgajam sve, od paprike do krompira, iako smo nejaka familija. Nemam
primanja nikakvih. Ali, ja imam i krava i bikova, teladi. Imam mnogo
toga od čega mogu dobiti koji dinar i ko hoće raditi, ovdje može”,
smatra Ćamil.
Poručuje kako je primjer da se može opstati i živjeti na selu.
“Može ko hoće raditi. Vidite, ja kada bih bio mlad kao i ovi pojedini
ljudi u gradu koji kirije plaćaju, ne rade nigdje, i ako negdje malo
rade u firmi nisu prijavljeni, nema ih nigdje, ne bih se dvoumio.
Prihvatio bih se ovdje posla. Može da se radi sa malinama, može povrće,
mnogo drugog. Jednako dobro može uspijevati i voće. Može se dinar
zaraditi i od voća i povrća. Kakav je problem jednu veću brojku
uzgajati, primjerice, krompira. A, ovdje, iako je visoko, mogu maline,
mnogo toga. Taman kao i u gradu”, ističe Ćamil.
Pokazuje nam košnice koje je nabavio kako bi se uz sve to što radi okušao i u proizvodnji meda.
“Evo, malo nabavio i košnica. Radim kako mogu. Korak po korak. Nije
bilo elektrike, bilo je daleko od vode pa sam tri kilometra dovodio to.
Radio na potoku jednom i na drugom potoku kako bi napravio struju. Imam
malo ribnjaka. Bilo je ulaganja, od kolibe do kuće, pratećih objekata.
Prije nove kuće, živio sam u maloj kući. Ali, radio sam punom parom. Ko
nema volje, ništa. Ali je volja takva bila. Ja bih na ledini, samo da
sam na svom. Teretnim kamionom sam dovukao, namontirao objekat i živio.
Tu boravio i odatle krenuo. Za pet godina sam sve ovo stvorio. Imam
nekoliko njiva po pet dunuma, sve obrađujem. Imam krupnih goveda i
teladi. Već imam elektriku da nema problema. Imam sve, od kupatila do
tople vode”, kaže Ćamil.
Medvjedi često navraćaju
Supruga Ramiza Vuk kaže da se ne bi više vratila u Sarajevo nizašta. I
sada, kada Ćamil ode, veli, i ostane dan-dva u Sarajevu, glava ga boli.
I nju. Naučili su na klimu u Lončarima, iako je oštra.
“Vratili smo se 2012. godine. I ovdje smo stalno i ljeti i zimi.
Ovdje dođu i ovi ljudi okolo, kada ko može. Ali, nema niko da je stalni,
osim nas. Nama prelijepo. Malo je to što nema komšije, ali opet, hvala
Bogu, imamo uvijek da nam neko dođe. U mene ne može biti nikada sedam
dana da mi neko ne dođe. Mi nismo usamljeni. Narod mi dolazi. Svakom sam
zahvalna. Narod zovne telefonom. A, ja bih voljela bar jedan komšija da
ima ovdje. Dođe i efendija Sadet Bilalić, glavni imam Medžlisa Islamske
zajednice Gacko i Bileća, obiđe”, priča Ramiza.
Kaže, Ćamilova majka, njena svekrva umrla je u Lončarima u oktobru
2014. godine, tu je bila i dženaza, prva nakon dugo vremena.
Interesantno je da je uprkos lošim putevima na dženazi bilo više od
stotinu ljudi.
Uredili su i harem koji se od šume nije vidio, postavili stubove i uskoro će biti ograđen.
“Ćamila je ovdje povukla želja za rodnim krajem. Radio je privatno
kada je stao rat. Stalni posao nema. U Sarajevu smo držali krave. Ne
možeš više da ih držiš. I vratili smo se ovdje. Ne bi se više vratila u
Sarajevo. U mene Ćamil nije regulisao ni penziju. A, ovdje imam svega.
Imamo tri krave i pet junaca. Prodamo, a ono što nam se ostavlja,
ostavimo. Imamo uvijek, uglavnom. Vode svukuda. Bio je gore mlin,
vodenica, kako ko kaže, žito se mljelo. Imamo i ribnjak. Sve je ovo
prirodna voda. Imamo vodu i u kući. Pravili smo i struju. Koristili do
neki dan, od male elektrane, radio, televizor i sijalice. Sada nam je
rođak donirao deset solarnih tabli, pa radi i veš mašina, bojler,
frižider. Kad imaš mesa, ima jedan stari recept: u kantu i zaklopi u
ledenu vodu i može 15 dana. Ali, eto, sada ima frižider”, poručuje
Ramiza.
Divlje životinje nisu rijetki gosti porodice Vuk.
“Ima medvjeda, vukova. Niti diraju nas, niti stoku. Staneš, on samo
prođe svojim putem. To zavisi kako je ko strašiv i kako je ko navikao.
Pošto sam ja iz ovog sela blizu, meni to nije ništa neobično. Nekome je
neobično kada vidi i čuje da ima ovdje kod nas medvjed”, priča Ramiza.
I u aprilu snijeg do pola metra
Kaže, iako je maj, još uvijek imaju zaliha od prošle zime, pa još ne kupuju.
“Namirnice kupimo u jesen kada hoće snijeg, da ne idemo zimi nikuda,
pošto su loši putevi. Tako 2012. kada je pao snijeg, bilo ga je 2,5
metara. Dolazio je helikopter i donosili gorivo. I da nisu ništa, hvala
im. Samo neka dođu, neka se upitaju i da progovorimo. Agregat smo tada
palili kad nije bilo struje”, veli Ramiza.
No, ni proljeće u Lončarima ne prođe bez snijega. Prije mjesec, 25.
aprila, ga je bilo 45 centimetara, a 7. aprila prošle godine pola metra.
Nekoliko dana prije dolaska ekipe Anadolu Agency, iako je druga
polovina maja, napadalo ga je po obroncima pet centimetara. No, sreća
istopio se.
“Kada god padne, zimi je oko 90 centimetara. Nikada od pola metra
nije manji. Ja i Ćamil smo znali, kad smo trebali u Sarajevo da idemo, i
moja Nerma, da uzmemo lopatu i bilo je slučajeva da smo po tri
kilometra snijeg očistiti da se može proći”, sjeća se Ramiza.
Ljekaru se ide po potrebi, jer ga nigdje unaokolo kilometrima nema,
kao ni prodavnice, škole… Ramiza kaže da ide redovno, jer ima kontrole
radi štitnjače, ali zahvalna je Bogu, i vrijeme posluži, pa nikada nije
odustala od odlazaka.
U Lončarima nikada nije dosadno, jer tročlana porodica uvijek ima posla, i u kući, oko nje, oko stoke, na njivi.
“Mi sijemo dosta krompira, povrće. Svaku jesen prodam krompira preko
dvije tone. Ja kažem, zahvalna sam. Svoga rada se ne bojim. Ćamil je
radnik veliki. Ćamil je ostao siroče iza oca od dvije godine, nije ga ni
upamtio. Majka mu je rahmetli odgojila sama dvije kćerke i Ćamila.
Naučuio je raditi oduvijek. Tako smo mi i nastavili. Imamo sve. Ne
uzimamo puno ljeti. Imam svu zelen, držim kokoške, pa ima jaja, mlijeka,
sira, kajmaka. Sve je domaće. Ne plaćam struju, vodu. To je to”, kaže
Ramiza.
Porodica Vuk se nada kako će most na Neretvi, koji bi ih povezao na
bolji način sa glavnim putem, biti završen ovog ljeta. To je, zapravo,
njihova jedina želja. Sve drugo imaju.