U novoj emisiji TV Buka ugostili smo Darka Cvijetića, glumca, pozorišnog reditelja, književnika, blogera i kolumnistu.
Darko Cvijetić rođen je 1968. godine u Ljubiji. Riječ je o vrsnom
umjetniku koji svojim djelovanjem, kako književnim, tako i onim
pozorišnim, žigoše mane poslijeratnog društva u kojem živimo. Do sada je
objavio četiri knjige poezije i knjigu kratkih priča. Cvijetić je
takođe ostvario značajnije uloge u predstavama “Čekajući Godoa”,
“Svršetak igre”, “Zločin i kazna” i “Grobnica za Borisa Davidoviča”.
Živi i radi u Prijedoru.
Aleksandar Trifunović: Dobar dan, Darko. Hvala ti što si
našao vremena za nas, za Buku, u ovom našem putovanju kroz regiju. Nakon
Rijeke, Zagreba, Beograda, Sarajeva, evo nas i u Prijedoru, gradu koji
je najbliže Banjaluci. Moram priznati da mi već godinama sarađujemo i
družimo se i da mi je uvijek nezahvalan zadatak razgovarati sa nekim
koga dobro poznajem, sa kim dijelim većinu stavova, ali se nadam da će
naš razgovor, kao i svi do sada, probuditi pažnju naših gledalaca i da
ćemo u stvari pokušati dati odgovore na neka od mnogih pitanja koji nas
svih ovih dana okružuju. Neko od najvažnijih pitanja, zbog koga smo se i
odlučili na ovaj ciklus emisija, jeste ta vječita dilema posljednjih
par godina, da li nam se zapravo vraćaju 90-te godine? Ja bih rekao svi
bismo rado da ih zaboravimo, ali više nisam siguran u to…
Darko Cvijetić: Ja mislim da 90-te zapravo nikuda nisu išle. One su
tu sve vrijeme sa nama. Ista lica, iste ideje, iste političke platforme,
isti pogled na stvari, ista obećanja, iste zablude, ista blejanja nas
ovaca, koji 25 godina usvajamo tu retoriku, opčinjavamo se njome,
dijelimo te vrijednosti koje su zapravo poluvrijednosti i onda je,
zapravo, nezačuđujuće mjesto u kom se mi nalazimo, besperspektivno.
Mladi ljudi odavde masovno odlaze. Vjerovatno uviđajući da će ta
retorika potrajati još neku generaciju, i zapravo se čini da se taj nivo
ruševina oko nas neprekidno i konstantno uvećava.
Aleksandar Trifunović: Koliki je naš kapacitet da izdržimo to, kako kažeš, neprekidno uvećavanje?
Darko Cvijetić: Pokazalo se da smo mi poprilično izdržljivi. Ako
uzmemo činjenicu da su u zadnjih 100 godina recimo, od 1912. do 2014.
godine, bila tri rata, zanači da su mirnodopska doba između tih ratova
toliko kratka da je zapravo nemoguće da iz takve vlažne zemlje izniknu
neki cvjetovi koji bi mogli u budućnosti da stvaraju demilitarizirano
društvo ili demokratizirano društvo. Nemoguće je, jer militantni narativ
neprekidno opstaje, opčinjava nas i onemogućava da se bilo šta, što bi
recimo nazvali između „cviljenja“ ili „civiljenja“ pojavi, dakle, da mi
napokon ocivilimo i da ovo društvo i podneblje napokon postanu društvo,
dakle zajednica ljudi. Samo zajednica ljudi može se međusobno dogovoriti
da im bude svima, ili barem većini, bolje.
Pogledajte cijeli intrevju:
Prethodni intervjui: