BUKA je počela sa emitovanjem novog serijala TV emisija. Naš prvi gost u ciklusu bio je istaknuti pozorišni reditelj iz Rijeke Oliver Frljić.
Oliver Frljić jedan je od najbitnijih reditelja sa naših prostora. Svojim predstavama propituje društvo u kojem živimo i postavlja pitanja koja drugi ne žele postaviti. Frljić danas radi kao intendant riječkog pozorišta Ivana pl. Zajca.
Autor je predstava: Otac na službenom putu, Pisma iz 1920., Strah u Ulici lipa, Ubojstvo Zorana Đinđića, Kukavičluk, Turbo Folk, Aleksandra Zec i mnogih drugih.
Pročitajte dio intervjua sa Frljićem, a cijeli intervju pogledajte u videu.
A. Trifunović: Imao sam priliku uvjeriti se u ljepotu ovog grada. Vidio sam i lijepe grafite, jedan mi se učinio posebno zanimljiv, koji bi mogao biti i uvod u ovu emisiju – “Sve mi se čini da se povijest ponavlja”. Ponavlja li se povijest?
O. Frljić: Da povijest se ubrzano ponavlja. Ja sam mislio da je nemoguće da se ponove 90-te. To je neka recentna povijest, ali mi ovdje u Hrvatskoj imamo apdejt na 90-te i mislim da je slična situacija i sa nekim drugim državama u regionu. Nažalost, rezultat je to toga da se nijedna od Vlada u Hrvatskoj, a i u regionu, nije bavila na pravi način nasljeđem 90-tih, da niko nije pokušao razgraditi taj nacionalistički sistem vrijednosti koji je stvoren jer ova društva zapravo nikada nisu bila građanska društva. Bila su, kada govorimo o Hrvatskoj i Srbiji, uglavnom društva većinskog naroda i drugih. I Viktor Ivančić je napisao jedan zanimljiv tekst baš vezano za tu rečenicu u hrvatskom Ustavu što to znači i drugi. A u BiH je opet situacija toliko kompleksna da mislim da je ljudima koji tamo žive teško shvatiti tu jednu političku nadrealnost onoga što je danas BiH. Mišljenja sam da je postavljena na nefunkcionalan način i sve je napravljeno da ta država ne funkcionira, da se ne ostvaruje mirna koegzistencija. Zapravo, etnicitet ima prednost pred onim građanskim
BiH je u ovom trenutku najbolji primjer regiona, vi ne trebate nigdje ići iz BiH da dobijete primjer 90-tih. One su ovdje u punoj snazi. Političke zvijezde, odnosno zvijezde uopšte su političari i političke partije koje su početkom tih 90-tih uzeli vlast u zemlji. Danas su jači nego ikada i, praktično, uz neke male pokušaje nekih lijevih i građanskih opcija, nikada nismo imali stabilniju i organizovaniju političku desnicu i u BiH i regionu.
D,a to je žalosno, ali mislim da je BiH specifična i zbog samog odnosa Evrope prema njoj. Neko je jednom prilikom rekao da je Evropa stvarno željela neko kvalitetno rješenje za BiH, da ju je trebala primiti u EU odmah nakon završetka rata i time bi pokazala da stvarno ima interesa da to postane jedno normalno grđansko društvo. Mislim da je sa BiH još jedan problem o kojem se malo manje govori taj odnos BiH i Evropske unije. Evropa zapravo ne želi, u svom sastavu, jednu zemlju u kojoj je jedan od konstitutivnih naroda i to većina njegovih pripadnika islamske vjeroispovijesti. To je stara, nova islamofobija Evrope, koja se ovih dana dodatno pojačava i, zapravo, sve ovo što se događa joj daje vjetar u krila.
Što se tiče starih političkih igrača, u Hrvatskoj je to ponovno HDZ, gdje se Tomislav Karamarko trudi da bude veći Tuđman od Tuđmana. On je prigrlio te neofašističke stranke, koketira sa njihovom retorikom i glavno sredstvo upravljanja ovom državom nove Vlade je zapravo strah.
Ako pogledamo Srbiju, imamo Aleksandra Vučića, dakle jednog reformiranog nacionalistu koji također nikada nije raskrstio kvalitetno sa svojom prošlošću. To se vidi po onom što on radi na unutrašnjem političkom planu, ali i vanjsko-političkom planu. Dakle on ima jednu priču kada je sa Angelom Merkel, drugu kada dođe u RS, treću kada je u Beogradu.
To pokazuje samo glupost naroda na ovim prostorima. Mislim da oni sada mogu dobiti službenu potvrdu svoje gluposti kroz političke izbore koje su radili u proteklih 25 godina. Meni je poražavajuće da u BiH žive tri konstitutivna naroda, a da niko ne priča o drugim građanima u BiH i da je to i njihova zemlja. Znam da su Hrvati iz BiH za vrijeme rata početkom 90-tih Bosnu doživljavali kao nešto što bi se trebalo pripojiti Hrvatskoj, a nikada kao zemlju gdje bi mogli ostvariti mirnu koegzinstenciju sa ljudima sa kojima su živjeli od 45 pa naovamo.
Primjeri našega suživota i naših dobrih odnosa, ako ih posmatramo matematički, mnogo su uspješniji od primjera naših sukoba i ratovanja. Rezultat tih perioda sukoba su stravični, broj raseljenih, broj žrtava… Umjesto da za primjer uzimamo periode kada je suživot zaista funkcionisao, ne u nekom patetičnom smislu, već u praktičnom, ljudskom i svakom drugom, za primjer uvijek uzimamo sukobe. Nedavno sam bio u Sarajevu gdje postoji crkva Ćirila i Metodija gdje su u period Štrosmajera, kada se promovisalo jedinstvo južnoslovenskih naroda rađenje freske sa pravoslavnim i katoličkim svecima. O tome se uopšte izbjegava priča. Mi izbjegavamo priču o tim dobrim i lijepim stvarima koje su među nama, a uporno forsiramo priče koje su cijeli region dovele do situacije u kojoj smo sada.
Štrosmajer je neko koga se u Hrvatskoj upravo zbog toga i prešućuje.
Šetajući Rijekom koja je jedan prekrasan i prelijep grad, sa divnom istorijom i pozicijom, vidio sam da je oko 50 posto poslovnih prostora u centru grada zatvoreno. Ako je situacija u Rijeci ovakva, šta očekivati u nekim kasabama u BiH, Srbiji…
U Hrvatskoj, a i u ostatku regiona, izgleda da nije dobro sjećati se bilo čega što je bilo dobro u prethodnoj državoj zajednici. Ja nemam nekakav sentimentalan odnos prema bilo kojoj državnoj zajednici. Austro-Ugarska je u BiH izgradila infrastrukturu, ali sigurno zbog toga neću zagovarati obnovu Austro-Ugarske monarhije. U Jugoslaviji je prvi put jedna društvena klasa postala autentičan politički subjekt i jasno mi je da je u ovom kontekstu nemoguće da se dogodi nešto slično.
Zapravo, ima puno više faktora koji rade na proizvodnji ove konstantne napetosti i to je ono o čemu zapravo često govorim, u proteklih 25 godina je izbrisana klasna svijest radnih ljudi ovih prostora. Oni su spremniji solidarisati se sa onima koji pripadaju istoj etničkoj grupi nego sa radnicima u Srbiji ili BiH koji dijele ista prava, koji su ostali bez posla, ali zanimljivio je i da se u Hrvatskoj ne slavi mirna reintegracija Podunavlja, što bi bio primjer kako se jedan dio i teritorija i sam sukob riješio mirnim ptem. Slavi se upravo Oluja u kojoj je otišlo hiljade ljudi iz Hrvatske zbog njihove nacionalne pripadnosti, gdje su se dogodili paleži kuća, ubojstvo staraca koji su ostali tu. To pokazuje da država daje signale dijelu svojih građana da nisu dobrodošli, da je upravo oružano rješenje bilo jedino moguće i to je postalo najznačajniji državni praznik trenutno u Hrvatskoj.
Mi smo upravo u HNK 05.08. imali pokušaj da progovorimo o ovom zadnjem ratu iz pozicije najprije žena, jer to je ono što ne čujemo često. Uglavnom o ratu imamo muške narative. Doveli smo žene različitih nacionalnosti,jer njihove priče odudaraju od tih službenih narativa o ratu koje imamo u Hrvatskoj. Ono što se dogodilo je bilo to da su branitelji ispred kazališta zajedno sa navijačima vrijeđali i pokušavali fizički napasti ljude koji su se usudili doći na ovaj događaj. Bila je i interventna policija, pa iako su uzvikivani ustaški pozdravi, nije intervenirala. I onda na kraju uz svu tu zaštitu govorilo se da su dva čovjeka fizički napadnuta. Jedan od njih je bio i novinar Hrvoje Šimičević, koji je otkrio cijelu ovu priču sa aktualnim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem i njegovom filoustaškom prošlošću.
EMISIJA BUKA – IZAZOVI REGIONA
Emisija BUKA je autorski projekat i pored časopisa BUKA i web portala www.6yka.com predstavlja jedan od glavnih medijskih proizvoda organizacije Centar za informativnu dekontaminaciju mladih iz Banjaluke. Buka je kao emisija zamišljena kao regionalni informativni projekat i kao takva do sada izabranim temama uspješno prešla neke od nepremostivih barijera među ljudima. U preko 200 emisija BUKA učestvovalo je više od 500 gostiju iz cijele regije.
Tema ovogodišnjeg ciklusa emisija BUKA, čiji je autor i voditelj Aleksandar Trifunović, jeste Izazovi regiona.
U novom ciklusu emisija, naši sagovornici sa prostora nekadašnje Jugoslavije analiziraće prošlost, sadašnjost, ali i budućnost ovog regiona. Koliko smo zarobljeni prošlošću? Koliko se u ove prostore vraćaju narativi iz prošlosti, jesmo li i dalje zadojeni nacionalizmom? Vraćaju li se Devedesete?
TV emisija BUKA realizuje se u saradnji sa Alternativnom televizijom iz Banjaluke.
Pogledajte intervju sa Oliverom Frljićem: